Svetkovina svetih Petra i Pavla | Je li za mene Isus doista Krist?

Jedan od mnogobrojnih pokušaja da se definira čovjeka, da se odredi ono samo čovjeku vlastito (differentia specifica) glasi da je čovjek biće koje pita, odnosno koje se pita. Za razliku od svih drugih bića – barem koliko nam je poznato – čovjek ima jedinstvenu mogućnost da postavlja pitanja i traži/daje odgovore. I čovjek se, uistinu, još od najranijeg doba gotovo stalno o nečemu pita: zašto, kako, zbog čega itd. najčešća su pitanja djece. Na koncu, zašto je nešto takvo kako jest i zašto nije ništa jest jedno od osnovnih filozofskih, odnosno životnih pitanja – pored općepoznatih pitanja o biću, saznanju i čovjeku.

Današnjim se mladima nerijetko prigovara da ne znaju postavljati pitanja, odnosno da se pitanjima ne obogaćuju znanjem i životnim iskustvom starijih. Osobito se danas starije osobe – a valjda je tako bilo uvijek – žale na mlade jer ih gotovo ništa ne pitaju, a i u Bibliji piše – s ponosom ističu – pitaj starije pa će ti kazati. S onu stranu neutemeljenosti prigovora starih i starijih o „nesposobnosti pitanja mladih“, čini se normalnim da mladi pitaju starije, da učenici pitaju učitelje.

No, u današnjem evanđeoskom odlomku događa se suprotno. Učitelj Isus postavlja pitanje svojim učenicima. Točnije postavlja im dva pitanja. Prvo je informativnog, a drugo osobno karaktera. Prvo je: Što govore ljudi tko je Sin Čovječji? Učenici odmah odgovaraju, nema nikakve potrebe da se premišljaju, nego odmah prenose Isusu ono što su čuli da drugi govore o njemu pa kažu: jedni misle da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili neki od drevnih proroka. Učenici ne kažu da drugi ljudi ispravno ili krivo misle da je Sin Čovječji Ivan Krstitelj ili jedan od nabrojenih starozavjetnih proroka. Ne. Zato im Isus postavlja drugo, puno teže, pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja? Pitanje se, čak, na prvu ruku čini i čudnim: kako Isus pita svoje učenike, one koji su ostavili sve i pošli za njim, one koji s njim gotovo tri godine dijele dobro i zlo, tko je on? Zar bi pošli za njim da ne znaju tko je? Isus s pravom postavlja pitanje o sebi jer zna kako se može biti s njim a da ga se ne upozna, kako se može koračati za Isusom a da se u biti ne zna tko je on. Kako se može smatrati Isusovim, a biti daleko od njega. Jedan od učenika, Petar, konačno odgovara: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.

Na pitanje što ljudi govore tko je Sin Čovječji odgovorili su svi učenici, a na pitanje tko je za njih Isus Krist, odgovara samo jedan. Zanimljiva je ta razlika. Doista na pitanje tko je Isus Krist odgovaramo onako kako su nas naučili, od obitelji preko vjeronauka, pa kažemo: Isus je Sin Božji, Druga Božanska osoba, Spasitelj svijeta, utemeljitelj kršćanstva… No, na pitanje tko je za mene/tebe Isus Krist trebamo odgovoriti osobno: sada se od nas traži da sami, bez ikakvih naučenih ili prihvaćenih formula, odgovorimo sebi, Isusu i drugima tko je on za nas. I doista jedno od temeljnih pitanja koja si kršćani trebaju upravo svakodnevno postavljati glasi tko je za njih Krist. Postavljati i na njega odgovarati.

Ima, itekako, i među današnjim kršćanima onih kojima je, poput Isusovih suvremenika, Isus sličniji Ivanu Krstitelju, Iliji, Jeremiji ili nekom od proroka. Ivan je Krstitelj neumorno pozivao na obraćenje i pokoru, prijetio i najavljivao propast onih koji se ne obrate. Naš je Isus često sličan njemu: doživljavamo ga kao onoga koji samo nečim prijeti i kojeg se više bojimo nego što ga ljubimo. Ne plašimo li ponekad i druge citirajući Isusove oštre riječi i predstavljajući Isusa kao strogog starozavjetnog suca koji jedva čeka da nekoga kazni?

Starozavjetni prorok Ilija se, nadalje, iscrpljivao u borbi protiv Baala i drugih kanaanskih božanstava, pokušavajući dokazati da je Jahve jedini Bog. Nije rijetkost da se Isusa „koristi“ upravo u tu svrhu: da se dokaže da je naš Bog jači od bogova drugih vjera. U toj grčevitoj borbi kršćani ponekad – mora se to otvoreno reći – nanose zlo i nepravdu pripadnicima drugih vjera – činjenica da su uvjereni da to rade u Isusovo ime im nije olakšavajuća, nego otegotna okolnost.

Jeremija je nazvan najžalosnijim starozavjetnim prorokom jer je od svih proroka imao najtežu, odnosno najžalosniju ulogu: navijestiti konačnu propast Izraela tj. pad Jeruzalema i rušenje Hrama. Za neke kršćane je Isus „sveden“ upravo na tu ulogu: onoga koji je došao da Židovima pokaže da nisu više Izabrani narod i da Bog od kamenja može podići djecu Abrahamovu, odnosno da od velebnog jeruzalemskog hrama neće ostati ni kamen na kamenu.

Isus bi za kršćane trebao biti ono što je za Petra: na grčki Krist, na aramejski Mesija, na hrvatski Pomazanik, odnosno Spasitelj. A to znači: zajedno Ivan Krstitelj, Ilija, Jeremija i još mnogo, mnogo više. Isus jest Krist, punina i vrhunac objave Boga. S Isusom na zemlju je došlo ono što nikada prije nije zemljom kročilo: sam Bog u obličju čovjeka, Petrovim riječima Sin Boga živoga. U Isusu Bog je čovjeku postao nepojmljivo blizak: njegov Gospodin, brat i prijatelj. Isus je iz ljubavi prema nama i to prema nama grešnima položio svoj život. Sam je rekao kako nitko nema veće ljubavi od onoga tko položi svoj život za svoje prijatelje. No, čini se da je Isusova ljubav još veća. On nije položio svoj život samo za prijatelje, nego za sve. Čak i za one koji su ga ubijali. Isus je na koncu otišao na križ da bi na zemlji bilo manje križeva. Isus je, ukratko, umro da bismo mi živjeli.

Jedan od osnovnih prigovora današnjim kršćanima jest da žive kao da nisu otkupljeni, kao da ih Isus nije izbavio iz ropstva grijeha i smrti. To je između ostalog i zbog toga što su Isusa „sveli na manju mjeru“, na jednoga u nizu biblijskih likova, a kod katolika počesto na sveca u mnoštvu drugih svetaca. Vjerovati da je Isus Krist, da je on Sin Boga živoga, znači smatrati ga krajnje mjerodavnim, onim pred kojim sve drugo mora ustuknuti.

Vjera da je Isus uistinu Krist, Sin Boga živoga, jest dar, Božji dar: Petru to saznanje, tu vjeru nije – izričit je Isus – objavilo tijelo i krv, nego Otac nebeski. Pavlu se, s druge strane, istu vjeru ponudilo u čudesnom događaju pred Damaskom. Obojica će se u slobodi morati odreći svojih slika Isusa – Petar političkog Mesije i osloboditelja od rimskog okupatora, a Pavao neprijatelja izabranog Božjeg naroda – i stalno se, doslovno doživotno, odlučivati za Krista. Obojicu će čekati trnovit put dok im Isus doista ne postane Sin Boga živoga, odnosno, Pavlovim riječima „živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21). Obojica će apostola ostati svijetli primjeri osoba kojima je, uz sve njihove nipošto male nesavršenosti, Isus doista bio Krist.

Stipo Kljajić