Kraljevstvo Božje nije privatna stvar – pravo lice katoličkog poslanja

„Katolička vjera svedena na puku prtljagu, na skup pravila i zabrana, na isprekidane pobožne običaje, na selektivno i djelomično prihvaćanje istina vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanje doktrinarnih načela, na beživotno ili nervozno moraliziranje – koja ne preobražava život krštenika – ne bi izdržala vremenska iskušenja. Naša najveća opasnost je sivi pragmatizam svakodnevnog crkvenog života u kojem se naizgled sve odvija normalno, ali u stvari vjera izgara i tone u malenkost.“ – Iz ‘Završnog dokumenta’ Pete opće konferencije biskupa Latinske Amerike i Kariba održane u Aparecidi i autoriziranog 29. lipnja 2007. od pape Benedikta XVI.

Citirana izjava zvuči kao snažan poziv na promjenu iznutra – ne samo za pojedince, nego i za cijele crkvene zajednice. Ona upozorava na opasnost duhovne rutine u kojoj vjera postaje „prazna ljuska“ – bez dubine i snage. Takva površna vjera ne može odgovoriti na izazove današnjeg vremena. Biskupi upravo takvu vjeru smatraju najvećom opasnošću i pozivaju da se kršćanski identitet crpi iz susreta s Isusom i njegovim spasenjem. Najvažnija poruka je da „vjera koja ne mijenja život“ – osobni, obiteljski, društveni – postaje besplodna i slaba, a na kraju i neodrživa. Oštra kritika „sivog pragmatizma” ukazuje na pastoralni minimalizam, gdje se sve odvija po protokolu, ali bez srca i bez Duha. To je upozorenje da liturgija, kateheza i karitativna djelatnost, ako se odvijaju samo iz navike ili društvene dužnosti, gube svoj pravi smisao i snagu uskrsne vjere. Tako Crkva, umjesto da bude ‘kvasac u tijestu svijeta’, lako može postati samo administrativna ustanova – vidljiva, ali bez istinskog svjedočanstva. Ova izjava je u dubokoj suglasnosti s papinskim naukom, osobito s riječima pokojnog pape Franje o potrebi „pastoralnog obraćenja“ i „izlaska Crkve na periferije“. Njezina snaga nije samo u kritici postojećeg stanja, nego i u implicitnom pozivu: da se vjera živi kao odnos s Uskrslim, koji mijenja sve – početak, sredinu i kraj svakog dana.

Katolički nauk, u svojoj punini i dubini, često se – svjesno ili nesvjesno – svodi na zbirku individualnih moralnih smjernica i poticaja za osobna dobra djela. Iako ovo shvaćanje uključuje elemente istine – jer osobna svetost i individualni moralni izbori čine temelj vjerskog života – ono ipak tragično promašuje širu, integralnu i društvenu dimenziju katoličkog učenja. Privatna dobra djela, iako vrijedna i pohvalna, mogu ponekad poslužiti kao izgovor za izbjegavanje dubljeg suočavanja sa strukturnim grijehom. Papa Franjo upozorava u „Evangelii Gaudium“: „Gotovo nesvjesno, postajemo nesposobni suosjećati s vapajem siromaha… osim ako ih ne promatramo u širem kontekstu.“ Svođenjem vjere na privatnu sferu i niz odvojenih djela milosrđa, gubi se iz vida esencijalnu misiju Crkve da preobražava svijet i teži općem dobru, ne samo pojedinačnom spasenju. Poslanje Crkve nije ograničeno na osobnu pobožnost, već uključuje naviještanje Kraljevstva Božjega, koje zahtijeva pravdu, sustavne promjene i otkupljenje svega stvorenja.

Kada se katolicizam svede na osobna djela dobrote, postoji opasnost da se pretvori u moralni projekt samousavršavanja, umjesto radikalnog poziva na nasljedovanje Krista. Isus nije samo pozivao pojedince na ljubaznost; izazivao je nepravedne sustave, razotkrivao vjersko licemjerje i naviještao Evanđelje koje preobražava društva. Prvi kršćani nisu se zadovoljavali samo privatnim djelima milosrđa – živjeli su u radikalnom zajedništvu (Dj 2,44-45), suprotstavljali se nepravdama Rimskog Carstva i bili spremni umrijeti za javno svjedočenje Krista.

Jedna od temeljnih zabluda ovog redukcionističkog pristupa ogleda se u zanemarivanju Socijalnog nauka Crkve. SNC naglašava da se ljubav mora iskazivati ne samo kroz osobna djela, već i kroz pravedne društvene strukture. Načela poput općeg dobra, solidarnosti i preferencijalne opcije za siromašne pozivaju katolike na društvenu preobrazbu. Od „Rerum Novarum“ Lava XIII. do enciklika pape Franje, Crkva dosljedno ističe da vjera ima dalekosežne implikacije na društveni, ekonomski i politički život. Nije dovoljno biti „dobar kršćanin” u privatnom životu dok se zanemaruju nepravde, nejednakosti i strukturni grijeh u društvu. Katolički nauk ne poziva samo na individualnu milostinju, već i na zalaganje za pravedne sustave koji omogućavaju dostojanstven život svima. To uključuje borbu protiv siromaštva ne samo doniranjem hrane, već i zagovaranjem pravednih plaća i radnih uvjeta; brigom za okoliš ne samo recikliranjem, već i podrškom održivim politikama.

Osim toga, ovakvo sužavanje nauka zanemaruje eklezijalnu dimenziju vjere. Kršćanstvo nije individualistička potraga za Bogom, već zajedničko putovanje unutar Crkve. Crkva nije samo skup pojedinaca koji neovisno čine dobra djela, već je Tijelo Kristovo, pozvano da kolektivno svjedoči Evanđelje i preobražava svijet. Pojam općeg dobra, ključno načelo katoličke socijalne misli, naglašava da je istinski procvat moguć samo kada se brine o blagostanju cijele zajednice, a ne samo pojedinaca. Stoga su angažman u zajednici, solidarnost i subsidijarnost neodvojivi dijelovi katoličkog identiteta. Reduciranje nauka na privatnu sferu ignorira poziv na izgradnju pravednijih društvenih struktura i kultura.

„Život u zajednici je bitan za kršćanski poziv. … Bog nas nije namjeravao spasiti izolirano, već tako što će nas učiniti Narodom. To je aspekt koji razlikuje življenje kršćanskog poziva od pukog individualnog religioznog osjećaja. Stoga se iskustvo vjere uvijek živi u određenoj crkvi“, poručuju biskupi Latinske Amerike.

Štoviše, svođenje vjere na privatna dobra djela može dovesti do pasivnosti pred zlom. Kada se kršćanstvo doživljava isključivo kao unutarnja, osobna stvar, zanemaruje se njegova proročka uloga – kritika društvenih nepravdi i poziv na obraćenje svijeta. Povijest Crkve puna je primjera kada su kršćani, nadahnuti Evanđeljem, aktivno suprotstavljali se tiraniji, diskriminaciji i izrabljivanju. Suočavanje s grijehom, kao što je to hrabro činio Ivan Krstitelj, nije opcionalno, već je sastavni dio misije Crkve da pripremi put za Kristovo Kraljevstvo. Zatvaranje očiju pred globalizacijom ravnodušnosti, ekonomskom nejednakošću ili uništavanjem okoliša pod izlikom da je vjera privatna stvar, predstavlja izdaju evanđeoskog poziva.

Ovakvo pogrješno razumijevanje katoličkog nauka udaljava vjeru od stvarnog života. Čini je irelevantnom za složene izazove suvremenog svijeta, poput umjetne inteligencije, klimatskih promjena ili društvenih podjela. Ako kršćanska misao ne pruža smislene odgovore i smjernice za ove teme, ostaje zarobljena u uskome krugu osobnih pobožnosti, gubeći transformativnu snagu i privlačnost za mlade generacije koje traže smisao i angažman.

Kršćanstvo je po svojoj prirodi javno. Crkva ne postoji samo da tješi pojedince, već da bude „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“ (Mt 5,13-14):

„Temeljni izazov s kojim se suočavamo je pokazati sposobnost Crkve da promiče i oblikuje učenike (ne prvenstveno ideje) i misionare, koji odgovaraju na primljeni poziv te svugdje, u izljevu zahvalnosti i radosti, prenose dar susreta s Isusom Kristom. Nemamo drugo blago osim toga.“

To podrazumijeva angažman u politici, gospodarstvu i kulturi radi promicanja ljudskog dostojanstva. Katoličke bolnice, škole i karitativne ustanove nisu tek privatna djela milosrđa – one su institucionalna svjedočanstva Kristove ljubavi.

Crkveno učenje o svetosti života na snažan način utjelovljuje širu, sveobuhvatniju viziju vjere koja se ne ograničava na jedno pitanje, već obuhvaća cjelokupan ljudski život – od začeća do prirodne smrti, i u svim njegovim dimenzijama. Biti za život ne znači samo protiviti se pobačaju – iako je to temeljno pitanje – već i dosljedno braniti dostojanstvo svakog ljudskog bića, izbjeglica i migranata, osuđivati rasizam, zalagati se za zdravstvenu skrb, boriti se protiv diskriminacije, protiviti se nepravednim ratovima te osigurati zdravstvenu skrb i dostojne plaće za obitelji.

Završni dokument iz Aparecide još je 2007. godine ukazao na tešku situaciju milijuna latinoameričkih imigranata u Sjedinjenim Državama. Globalizacija je uništila radna mjesta širom Latinske Amerike. Mnogi očevi i majke morali su birati između gladi ili migrirati. Danas nedokumentirani imigranti rade poslove koje građani SAD-a ne žele raditi, a sada ih se pokušava kriminalizirati. Vladine racije u potrazi za ilegalnim imigrantima rastavljaju obitelji i ostavljaju mladu djecu bez roditelja. Iako su neki crkveni vođe pokušali reagirati, većina katolika šuti, a neki su se čak pridružili pokretu za protjerivanje nedokumentiranih migranata. Jesu li ti katolici uopće prepoznali lice Krista u onima koje šalju natrag? Njihovo ponašanje je primjer uskog shvaćanja vjere.

Svesti katoličku vjeru na privatni moral ili usku pobožnost znači zanemariti „dosljednu etiku života“ koju Crkva neprestano zagovara – etiku koja ne dopušta podjele između „osobnih“ i „društvenih“ pitanja, već nas poziva da u svemu branimo život, ljudsko dostojanstvo i opće dobro. Takva vjera nije selektivna ni ideološka, već proročki angažirana, utemeljena na Evanđelju i vjerna Kristovom pozivu da se bude sol zemlje i svjetlo svijeta.

Katolicizam nije program samopomoći, već poziv na sudjelovanje u Božjem djelu otkupljenja svijeta. Iako je osobna milosrdna ljubav neophodna, ona mora biti povezana s predanošću pravdi, zajedništvu i proročkom svjedočenju. Kako je rekao sv. Oscar Romero:

„Crkva koja ne izaziva krize, Evanđelje koje ne uznemiruje, Božja riječ koja nikome ne ide pod kožu – kakvo je to Evanđelje?“

Poruka Aparecide iz 2007. godine i danas ostaje nevjerojatno aktualna – možda čak i više nego u trenutku kad je izrečena – u svijetu obilježenom fragmentacijom, sekularizacijom, globalnim krizama i sve izraženijim društvenim nejednakostima. Papa Benedikt XVI. je rekao o dokumentu:

„Ovaj dokument sadrži mnoštvo pravovremenih pastoralnih smjernica, objašnjenih kroz bogate refleksije u svjetlu vjere i suvremenog društvenog konteksta.”

Pravo nasljedovanje Krista zahtijeva i milosrđe i pravednost, osobnu svetost i društvenu preobrazbu. Sve manje od toga riskira da svodi Evanđelje na ugodnu duhovnost koja ne dovodi u pitanje nepravde sadašnjeg vremena. Katolička vjera nije samo činjenje dobrih djela – ona je poziv na izgradnju Kraljevstva Božjega. Ova vizija ne dopušta površno ili selektivno kršćanstvo. Ona traži duboko, cjelovito nasljedovanje Krista – koje uključuje i milosrđe i pravednost, i osobnu svetost i društvenu preobrazbu. Prava vjernost Evanđelju ne može se zadovoljiti pasivnom pobožnošću ili povremenim dobrim djelima; ona zahtijeva zauzeto srce, sposobno prepoznati Krista u marginaliziranima, ranjenima i prezrenima, te hrabru spremnost na djelovanje za stvaranje pravednijeg društva. „Budimo misionari Evanđelja ne samo riječima, nego i svojim životima“, poruka je dokumenta iz Aparecide.

Ako Crkva smanji svoje poslanje na privatnu duhovnost, riskira izdati vlastitu proročku zadaću. Takvo svođenje vjere na osobni osjećaj ili moralni individualizam čini Evanđelje bezopasnim – lišava ga njegove transformativne moći da izazove, iscijeli i obnovi svijet. Katolička vjera nikada nije bila puka zbirka etičkih normi ili pobožnih navika. Ona je poziv – radikalni, životni poziv – na sudjelovanje u izgradnji Kraljevstva Božjega, već ovdje i sada, usred povijesti i društva u kojem živimo. Poruka iz Aparecide je proročanska – ali se proročanstvo često zanemaruje. Njezin poziv za „trajno otvorenu Crkvu” ostaje hitan.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---