www.polis.ba

Polisov retrovizor: Putin dva puta ubija djecu svoga naroda

IZBOR SEDAM DOGAĐAJA KOJI SU OBILJEŽILI TJEDAN IZA NAS

  1. ožujak: Do dogovora ne može doći, jer dogovora ne smije biti!

Samo optimisti koji svoje stavove ne zasnivaju u stvarnosti mogli su se ponadati da će doći do dogovora oko reforme izbornog zakonodavstva u BiH. Oni malo upućeniji su znali da od toga neće biti ništa, jer je volja većine aktera pregovaračkog procesa da do dogovora ne smije doći. Najjača bošnjačka stranka, Stranka demokratske akcije (SDA), jednostavno se ne smije vratiti “kući” s bilo kakvim dogovorom i kompromisom, jer se u većinskom bošnjačkoj nacionalističkoj javnosti stvorilo uvjerenje da je svaki dogovor izdaja, budući da je krajnji cilj postavljena eliminacija hrvatskog naroda kao političkog subjekta. Kakve će političke i društvene posljedice imati ovakva politika, pokazat će bliska budućnost.

S druge strane, stranke s hrvatskim predznakom, koje prevodi HDZ BiH, prividno se svim snagama trude postići bilo kakav kompromis da bi sačuvale ustavnu poziciju hrvatskog naroda, a to se prije svega odnosi na izbor članova Predsjedništva i izbor delegata u federalni Dom naroda. No, jesu li njihove nakane iskrene u ovom procesu pregovaranja, teško je znati. A još je teže zamisliti da bi korumpiranim i kriminaliziranim političarima poput Dragana Čovića, Bakira Izetbegovića i njihove svite i bratije odgovarale istinske reforme i put države prema europskim integracijama koje podrazumijevaju uspostavljanje sustava na pravnim osnovama. U takvom sustavu za njih ne bilo mjesta.

Nadu da BiH može postati normalna i funkcionalna država izgleda da može postojati samo u službi održanja mentalnog zdravlja pojedinca, jer nam društvo u najvećoj mjeri oblikuje sloj stanovništva upleten u korupciju te razgoropađeni destruktivni očajnici kojima je svejedno jer ionako nemaju što izgubiti. A to pokazuju glasanjem za SDA, DF, SDP, HDZ…

  1. ožujak: Kultura i teror

U prvom izdanju Shakespeareovih cjelokupnih dramskih djela, dramski pisac, pjesnik i njegov prijatelj Ben Jonson je zapisao: “Dušo ovoga doba, hvalo, radosti, diko pozornice, moj Shakespeare! Spomenik ti si bez nadgrobnog kama i uvijek živiš dok tvoja knjiga živi, i dok je u nas duha da je čitamo… Ti nisi pripadao jednome dobu, već svim vremenima.”

Sveučilište Bicocca u Milanu s programa predavanja skinulo je lekcije o F. M. Dostojevskom s obrazloženjem da se “izbjegnu polemike u ovom teškom trenutku napetosti”. Ciklus predavanja o ovome velikom ruskom i svjetskom piscu trebao je održati poznati pisac Paolo Nori. On pak smatra da u ovom vremenu ruske agresije na Ukrajinu treba još više govoriti o Dostojevskom.

Rasprava je potezu milanskog sveučilišta proširila se na kulturne slojeve u cijeloj Italiji. Poznati napuljski umjetnik Jorit darovao je svome gradu mural Dostojevskog. Slikom ovog ruskog pisca na zgradi u Napulju umjetnik je, kaže, htio poručiti da je samo kulturom moguće razumjeti uzroke ratova i graditi mir.

Suludo je zbog ogorčenosti na ruskog predsjednika Vladimira Putina zabranjivati ponajvećeg pisca u povijesti ljudskog roda samo zato što je bio Rus. Dostojevski, poput Shakespearea, pripada svim vremenima i svakom duhu koji ga čita. Putin, kao i razni putini u sadašnjosti i prošlosti, želi uz pomoć terora gospodariti drugima, dok Dostojevski kroz svoje djelo čitatelja vodi u najveće dubine duše. On obogaćuje ljudski duh, a putini uništavaju život. Stoga, dovoditi u istu ravan kulturu i teror je zastrašujuće.

  1. ožujak: Psihička bolest i stvaralaštvo

Tema dijaloške emisije Kontrapunkt “Radio Beograda 2” bila je odnos psihopatologije i stvaralaštva. Dugo je postojalo uvjerenje da psihička bolest potiče stvaralaštvo. Tako se mislilo i u antičkoj Grkočkoj. Aristotel je smatrao da nema genija bez primjese ludila, a Platon je pisao o produktivnom stvaralačkom ludilu kao savršeno normalnom procesu nadahnuća.

Psihijatar i psihoanalitički terapeut Ljubomir Erić, autor knjige Psihoanaliza i psihopatologija likovnog izraza, tvrdi da je ranije postojalo uvjerenje da psihička bolest potiče stvaralaštvo, da daje neku novu kvalitetu koja se visoko vrednuje u domeni umjetničkog. Međutim, dugom analizom umjetničkih djela primijenjene psihoanalize došlo se do zaključka da to nije točno. Bilo kakav psihički proces je ometajući proces, on osiromašuje kreativnost i stvaralački potencijal, dovodi do njegovog slabljenja ili čak gašenja. Oni koji imaju psihičke probleme a nastavljaju s kreativnim radom, oni to rade usprkos toj bolesti.

  1. ožujak: Pucanje kapilara

Izborna kampanja za predsjedničke i opće izbore u Srbiji ulazi u završnicu. Autokratski režim predsjednika Aleksandra Vučića mogao bi po svemu sudeći ostati netaknut. Članovi opozicijskih stranaka tijekom kampanje, kao i ranije, iznosili su dokaze za brojne kriminalno-zločinačke afere aktualnog režima, ali je to dopiralo do manjeg broja građana, jer su mediji s nacionalnom frekvencijom pod strogom kontrolom i u službi režima. Jedino gdje bi opozicija mogla pobijediti je grad Beograd. Potkupljivanje, ucjene i ispiranje mozga preko medija, odlika su srbijanskog društva zadnjih desetljeća. Uz to, opozicija smatra da će biti i izbornih prevara.

Književnik i kolumnist Marko Vidojković smatra da opozicija i srbijansko društvu imaju nadu jedino ako dio članova i ucijenjenih birača Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) potajno bude glasao za opoziciju, ako se dogodi, kako on kaže, “pucanje kapilara”.

Aleksandar Vučić se kao mladi političar “afirmirao” u nacionalističkom miljeu Šešeljeve Radikalne stranke za vrijeme rata. Godine 1998. bio je ministar informiranja u srbijanskoj vladi. Štitio je Miloševićev režim. Pod njegovim mandatom novinari protivnici režima kažnjavani su na različite načine.

Nakon svih Miloševićevih poraza i izgubljenih ratova koje je započeo diljem Jugoslavije te zla koji je njegov režim skrivio, srbijansko društvo nije pronašlo snagu da se distancira i okrene budućnosti. Struje koje su nijekale ili čak opravdavale svo to zlo, postale su dominantne. Umjesto katarze i distanciranja, srbijansko društvo je nastavilo Miloševićevu ideologiju kroz režim Aleksandra Vučića. Da se dogodilo ozbiljno suočavanje s vlastitom zlom prošlošću, ne bi se dogodio Vučićev režim. U Srbiji postoje zdrave snage, ali su izgleda još uvijek u manjini. Jedina nada ostaje moguće “pucanje kapilara”.

  1. ožujak: Putin dva puta ubija djecu svoga naroda

Sofoklova tragedija Antigona iz 5. stoljeća pr. Kr., opisuje borbu te Edipove kćeri s kraljem Kreontom koji joj ne dopušta sahraniti brata Polinika. Ona je brata pokopala ne mareći za kraljevu zabranu, a i ne misleći puno o onom što je brat učinio. Htjela samo ispuniti Božji, odnosno etički zakon – da dostojno sahrani bratovo tijelo.

Talijanski psihoanalitičar i kolumnist Massimo Recalcati piše (La Stampa) o ciničnoj praksi Putinova režima prema svojim vojnicima. U Rusiji se ne govori o ratu nego o “specijalnoj operaciji”, vojnici ne znaju što ih čeka, nisu svjesni da će sudjelovati u agresiji na susjednu zemlju. Brojni su do sada izgubili živote. A sva monstruoznost Putinova režima ogleda se u odnosu prema tijelima poginulih mladića. Što uraditi s njima ako se stalno lažno tvrdi da u Ukrajini nije rat? Njihovo pokazivanje bi razotkrilo tu laž. Da bi se ta laž održala, posmrtni ostaci vojnika moraju se učiniti nevidljivima, trebaju iščeznuti. Zato ne postoje sahrane za ruske žrtve ovog rata, nema obreda ukopa, nema simboličnog oproštaja i posljednjeg pozdrava.

Osim što šalje u smrt djecu svoga naroda, Putin im na ovaj način prouzrokuje i “drugu smrt”, drugi put ubija djeca svoga naroda.

Ova “druga smrt” moguće da je nehumanija od one prve. Sklanjajući njihova tijela, priječeći im da budu zadnji put pozdravljeni od svojih najmilijih, režim nastoji na orwelijanski način manipulirati povijesnim događajima. Antigona poučava da se odsutnost poštovanja prema živima u punom značenju otkriva u nepostojanju poštovanja prema mrtvima, jer je smrt ta koja popuno otkriva prirodu ljudskog života. Tijela vojnika treba sakriti jer ona ne mogu podnijeti propagandnu manipulaciju, ne bi se mogla ignorirati bol njihovih majki, očeva, braće i sestara. Mrtva tijela vojnika najčvršći su dokaz postojanja rata.

U ovom odnosu prema djeci svoga naroda najbolje se vidi okrutnost Putinove ideologije: na oltaru Ideje život i smrt ljudi ne znače ništa; ili kazano ovako: fanatizam ideologije čini beznačajnim ljudski život.

Rusija je možda u potrazi za svojom Antigonom koja će se izboriti da barem dostojanstveno sahrani tijela svoje braće, da ne nestanu u ničemu. A to bi onda možda potaknulo ruski narod da se riješi svog najvećeg neprijatelja – režima Vladimira Putina.

  1. ožujak: Dok je nada živa, diktator je u opasnosti!

Mađarsko-srpski književnik Laslo Vegel u svojem dnevničkom zapisu komentira odnos srbijanske pro-vučićevske javnosti i medija prema Putinu i ratu u Ukrajini, koji odobravaju ili čak niječu rusku agresiju. Vegel piše:

Kasno uveče, u razdoblju degenerisanih diktatura čitam Šekspirovog Ričarda Trećeg. „Odlučio sam da budem zlotvor” – izjavljuje Ričard Treći. On je načisto sa sobom, pa i kad koristi slatke, umilne reči. Ričard savršeno vlada onim rečnikom, koji koriste današnji autokrati. Pravi se kao da ne želi breme vlasti, nisam dostojan toga, kaže, dok pri tom ima samo jedan cilj – da dograbi vlast. I čim je ostvario svoj cilj, njemu je sasvim jasno šta mu je raditi: „Zadaviću svaku nadu u začetku / koja bi mogla da me ugrozi”, kaže, jer zna, sve dok je nada živa, on je u opasnosti. Naposletku mu je nada došla glave. „Konja! Konja! Kraljevstvo za konja!”, preklinjao je posle izgubljene bitke. Kako bi dobro bilo ponovo čuti ovu rečenicu? „Konja! Konja! Kraljevstvo za konja!”

  1. ožujak: Nova era odnosa SAD-a i Rusije

Američki predsjednik Joe Biden u Varšavi je održao govor u kojem je kazao da aktualni ruski predsjednik Vladimir Putin više ne može ostati na vlasti. Dakle, američki predsjednik poziva na smjenu ruskog režima. U susretu s ukrajinskim izbjeglicama, Biden je Putina nazvao krvnikom. Još je dao do znanja ruskoj strani da neće dati ni jedan pedalj NATO teritorija.

Ovakvi stavovi američkog predsjednika potvrda su da smo ušli u jedno posve novo razdoblje. Do mira neće moći doći pregovorima i dijalogom. Stvarna poruka ovoga govora je da će mira biti tek kad jedna strana doživi poraz. U takvim odnosima svatko bi mogao biti veliki gubitnik. Ne bilo pretjerano tvrditi da je ovim i službeno počelo jedno novo razdoblje svjetske povijesti.


Jozo Š., polis.ba