Polisov retrovizor: Trijumf samouništenja

3. rujna: Velika Srbija, Velika Rusija i papa Franjo

U nedjeljnom izdanju Slobodne Dalmacije, kolumnist Ivica Šola okarakterizirao je „ostpolitik“ pape Franju kao prorusku i prosrpsku. Smatra da je papa Franjo u rusko-ukrajinskom sukobu na strani agresora – Rusije. Svoje rusofilstvo Papa je konačno obznanio, „autao“ se, kako kaže Šola, u obraćanju mladima katolicima Rusima, povodom 10. susreta ruske katoličke mladeži. Papa je, među ostalim, kazao: „Ne zaboravite svoju baštinu. Vi ste nasljednici velike Rusije: velike Rusije careva, kraljeva, velike Rusije Petra Velikog, Katarine II., velikog Ruskog carstva, velike kulture, humanizma. Vi ste nasljednici velike majke Rusije. Nastavite tim putem!“

Mrzitelji pape Franje traže bilo kakav povod da se na njega obruše, učitavaju mu što bi željeli da Papa kaže e da bi onda imali „konačni“ dokaz. Papa, naravno, nije veličao ruski imperijalizam, posebno ne aktualnu agresiju režima Vladimira Putina na Ukrajinu, nego poručio mladima da su ukorijenjeni u dubokoj kulturi i tradiciji jednog velikog naroda i velike zemlje. To su sve neoborive činjenice. Povijesni vladari Rusije nisu bili ništa ni bolji ni gori od vladara toga vremena u drugim imperijalističkim carstvima.

Kao duboku ukorijenjenost Papinog rusofilstva, Šola navodi teologiju oslobođenja, izmišljajući da je to bio KGB-ov projekt, kako bi još više (zlonamjerno!) ocrnio i difamirao papu Franju.

Pozicija pape Franje u odnosu prema zlu je evanđeoska, da rat što prije prestane i da se zaustavi ljudska patnja. Produženje ovoga sukoba može voditi samo do veće nesreće i katastrofe za ukrajinski, ali i ruski narod. A može se lako pretvoriti i u neviđenu svjetsku katastrofu. Mnogi ne mogu podnijeti papu Franju jer sami ne vjeruju u snagu evanđelja i Kristovog mirotvorstva.

Uostalom, nije aktualna imperijalistička agresija Vladimira Putina na Ukrajina neka naročita novost u ovom svijetu. Nismo čuli ni od Ivana Pavla II. da je negirao kulturu SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i drugih zapadnih zemljama koje su izvršile neopravdanu agresiju na Irak, niti je nešto slično učinio papa Benedikt XVI. nakon što su iste zemlje primjerice u pustoš pretvorile Siriju i Libiju.

4. rujna: Bakir Izetbegović i Crkva bosanska

Na širok su odjek u javnosti naišle izjave predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića za televizijski kanal na arapskom jeziku (Al Arabia). Među ostalim, Izetbegović se osvrnuo i na duhovni aspekt bosanskog srednjovjekovlja. Kazao je, stavljajući se u ulogu tumača vjerskih dogmi, da je učenje Crkve bosanske bilo blisko islamu te da su se njezini sljedbenici lako „utopili“ u islam, nakon osmanske okupacije.

Izetbegovićeva „dogmatska“ opaska o Crkvi bosanskoj zapravo je „plivanje“ u glavnom toku bošnjačke nacionalističke mitologije, koja ovaj narod želi prikazati kao temeljni narod u BiH, onaj koji je baštinik daleke povijesti i duboke duhovne tradicije. Srbe i Hrvate se, što je također Izetbegović u intervjuu „objasnio“, prikazuje kao otpad od te tradicije nastao pod utjecajem stranog elementa (Srbije i Hrvatske).

Srpski i hrvatski nacionalizmi, puno stariji od bošnjačkoga, vide pak u bosanskim muslimanima i Bošnjacima otpad od kršćanske vjere i tradicije, koji se postupno događao u osmanskom periodu bosanske povijesti, zarad lagodnijeg života i društvenih povlastica. Najplastičnije to manifestira Milorad Dodik kada poručuje bosanskim muslimanima da će, ako malo bolje pretraže po tavanu, vjerojatno naći neku skrivenu ikonu.

Nacionalni identiteti imaju uporište, stalno se to potvrđuje, u mitologiji koja se bazira na povijesnim lažima o vlastitoj izuzetnosti s težnjom da se u aktualnom trenutku diskvalificiraju drugi narodi. To zasigurno ne vodi ničemu dobrom.

5. rujna: Trijumf samouništenja

U zadnje vrijeme se događaju učestali napadi na povratnike na području bh. entiteta Republika Srpska. Prvenstveno na povratnike Bošnjake. Iz Federacije BiH se s pravom ukazuje na težak i diskriminirajući položaj manjinskih naroda u RS-u te se prozivaju tamošnje vlasti zbog takvoga stanja. Odgovori nadležnih iz RS-a uglavnom idu u smjeru da će se svi prekršitelji zakona i nasilnici uhititi i kazniti i da u tom bh. entitetu zakon za sve jednako vrijedi. Opetovano se želi poručiti da ondje funkcionira slobodno građansko društvo nad kojim bdiju institucije.

Međutim, te iste institucije i njihovi predstavnici ponajviše zaziru od toga da se takvo „građansko“ uređenje prenese na cijelu BiH, priželjkuju ga samo ondje gdje su većina. To je, nažalost, prikrivena suština najvećeg dijela boraca za građansku BiH i u Federaciji BiH. Poziva se na univerzalne ljudske vrijednosti i deklarativno se zalaže za jednaka prava svih, a istovremeno se u stvarnosti događa nešto posve suprotno – ponor između tri etniče skupine, koje su uglavnom prihvatile nacionalističku paradigmu, stalno je širi i dublji. Političkim elitama je to potrebno radi njihovog prosperiteta, a i narodu je, očito, na neki neshvatljiv način privlačno. Uostalom, već je S. Freud analizirao tamnu ljudsku sklonost kojoj je samouništenje na zavodljiv način privlačno.

6. rujna: Europske vrijednosti izvan europskih granica

Zadnje dvije afričke zemlje koje su državnim udarima zbacile režime lojalne zapadnim demokratskim zemljama su Niger i Gabon. Obje zemlje su s ekstremno siromašnim stanovništvom i bogatim rudnim nalazištima. U kakvom se odnosu ove zemlje nalaze prema patronatima u demokratskom svijetu svjedoči i podatak da primjerice Niger u samo jednoj godini u Francusku izveze uranija u vrijednosti oko 3.5 milijarde eura a da pritom naplati manje od pola milijarde. Uostalom, glavni smisao postojanja francuske plaćeničke vojske (Legije stranaca) je da na terenu pomažu da opstanu vlade koje su lojalne eksploatatorima iz Francuske. Većina drugih afričkih zemalja nalazi se u sličnoj situaciji, bogati im odnose kruh sa stola, ne mareći što zbog njihove pljačke braća im ljudi masovno umiru od gladi.

Više je, izgleda, znanstveno-tehnološki razvoj u bogatim zemljama pomogao bogatima da pljačkaju sirotinju, nego da se ljudi i u drugim dijelovima svijeta okoriste ovim razvojem.

7. rujna: Promoviranje „uspješnih“ farmera

Na jednom popularnom youtube kanalu na našem jeziku pojavila se priča o uspješnom farmeru koji ima nekoliko tisuća grla krupne stoke. Posjeduje veliki broj suvremenih gospodarskih zgrada, najsuvremeniju opremu i strojeve, državnu imovinu koju je dobio u koncesiju…, sve potrebno za uspješnost i uzornost.

Međutim, ključno pitanje kako je do svega toga došao i na koji način sve to funkcionira, novinar se nije usudio postaviti. Stalo mu je samo da promovira „uspješne“ priče, ne zanimajući ga što se zbog ove „uspješne“ priče deseci drugih priča nikada neće ispričati.

U jednom romanu Javiera Cercasa pojavljuje se lik, politički i financijski moćan, koji iza sebe ima mnogo neotkrivenih krivičnih djela, uključujući i ubojstvo, a koji s pozicije moći nemoćnima dijeli lekcije o životu i moralu.

8. rujna: Novi Splitsko-makarski nadbiskup

Novi splitsko-makarski nadbiskup je mons. Zdenko Križić, koji se od 2016. do danas nalazio na čelu gospićko-senjske biskupije. Njegov prethodnik u Splitu je bio sadašnji zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Od Kutlešinog imenovanja za zagrebačkog nadbiskupa do danas, biskupijom je upravljao apostolski upravitelj Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru.

Splitsko-makarsku nadbiskupiju od 2000. do 2022. vodio je nadbiskup Marin Barišić. On je upravo i najzaslužniji za stanje u kojem se biskupija trenutno nalazi. Nadajmo se da je stanje bolje od onoga kako ga u zadnje vrijeme u pismima po društvenim mrežama opisuju mnogi vjernici iz te nadbiskupije. Nadbiskup Križić je na vijest o imenovanju obećao da će se trošiti u služenju braći i sestrama. Vjerujemo da će tako i biti, da će mu ljudi i njihovi životi biti ispred institucije na čijem je čelu.

9. rujna: Važno arheološko otkriće u Jeruzalemu

Mediji u Izraelu su izvijestili da su arheolozi na području lokaliteta u starom Davidom Jeruzalemu, u drevnom kupalištu Siloamu, otkrili osam stepenica kojima je vjerojatno morao proći slijepac od rođenja da bi se umio u kupalištu, što mu je zapovjedio Isus kako bi ovaj progledao. Stepenice su bile zatrpane dvije tisuće godina.

Kupalište Siloam, koje je ranije otkriveno, bilo je dijelom sustava snabdjevenija vodom u drevnom Jeruzalemu. Pretpostavlja se da je napravljeno prije oko 2.700 godina.

---

Jozo Š., polis.ba

---