Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXIII. nedjelja kroz godinu | Izazov zajedništva
Bog kroz zajednicu djeluje, u njoj smo ga pozvani naći i prepoznati. Ona je ogledalo naše ljudskosti, ali i putokaz prema božanskom. Nismo u njoj sami s našim slabostima, ne trebamo je se zato bojati niti od nje bježati. Naprotiv, valja nam iznova prionuti zajedništvu, učiti se i formirati za zajedništvo
Kršćanstvo je poziv na zajedništvo. U objavama svetoj Katarini Sijenskoj Bog tumači kako je svoje darove rasporedio ljudima tako da ih nitko nema sve. Tako nam je dao razlog, štoviše potrebu, da prakticiramo zajedništvo i uzajamno milosrđe. Mogao je, piše svetica u “Dijalogu Božanske providnosti”, svakoga od nas snabdjeti u svim našim potrebama, ali nas je htio učiniti ovisnima jedne o drugima. Bog je zasigurno isto tako znao kako zajedništvo nije lako živjeti. Nije bilo lako u dobu koje je bilo određeno komunitarnim etosom, a još je manje danas u vrijeme individualizma i samoostvarenja. Dovoljno se osvrnuti na krizu crkvenih zajednica: župe su na Zapadu sve praznije, tradicionalni su crkveni redovi sve manje privlačni, a brojne nove zajednice su u krizi autoriteta i zloporabe moći. O krizi obitelji jednako se tako dugo može pisati: s demografskog aspekta, o krizi povjerenja u starije, odgođenoj zrelosti, itd.
Današnje nam evanđelje nudi tri savjeta kako se nositi s krizama u zajednici. Prvi je poziv na iskrenost. Valja graditi odnose na način da se u zajednici može razgovarati. Ne iza leđa, ne “terorizmom ogovaranja”, kako veli papa Franjo, već izravno i konkretno. Time se čuva dostojanstvo druge osobe, a zajednicu se štiti od strančarenja i podvojenosti. I u slučaju veće krize valja činiti sve što se može da se zajedništvo spasi, no biti će trenutaka kada je to nemoguće, kada je za dobro zajednice i pojedinca nužno da se osoba otpusti. Niti tada vrata ne valja zatvoriti, jer je Isus u svoju zajednicu primao pogane i carinike. Međutim, znati da postoji mogućnost da netko prestane biti članom zajednice znači da ta zajednica ima svoj identitet, da članovima nije svejedno pripadali joj ili ne, da je riječ o zajednici, a ne tek o nekoj čekaonici ili rekreacijskom centru.
Ne sliče li u tom smislu naše župne zajednice, napose u urbanim sredinama, sve više na “nemjesta” o kojima je pisao veliki francuski antropolog Marc Augé? Ta nemjesta, poput trgovačkih centara, zračnih luka, željezničkih stanica ili turističkih atrakcija, ne nude osjećaj pripadnosti, nemaju kategorije odnosa, povijesti i identiteta. Ondje dolazimo da bismo primili što nam je potrebno, tamo smo anonimni potrošači, korisnici usluga koje su unaprijed definirane i koje nas ni na koji način ne involviraju, mijenjaju ili donose išta neočekivano. Ne svode li se naši župnici sve više na “sakramentalne provajdere” od kojih se očekuje prvenstveno, ili čak isključivo, administrativna efikasnost? Nisu li naši gvardijani i poglavari iz perspektive zajednice tek “hotelski menadžeri”, kojima je zadatak osigurati da samostan pruža sve usluge koje se očekuju? Ne očekujemo li od biskupa danas jedino da potiho i efikasno rješavaju probleme i naznake klerikalnih skandala, te zastupaju interese Crkve pred državom, a da s pastirskom službom, odnosno izgradnjom zajedništva, ne gnjave previše? Gdje su nam stručnjaci za zajedništvo, gdje je zajedničko razlučivanje, gdje se vidi naša univerzalnost po kojoj se zovemo katolicima?
Drugi savjet je poziv na odgovornost u zajedništvu. Što ostane svezano na zemlji, bit će svezano na nebu. Što je nerazriješeno, gurnuto pod tepih, ignorirano, imati će svoje reperkusije vječno. Drugim riječima, svatko je odgovoran za rast zajednice, zajednica nam mora biti na srcu, u zajednicu valja ulagati, a ne samo primati. Često će to podrazumijevati i žrtvu. Slavna rečenica svetog Ivana Berchmansa “mea maxima poenitentia vita communis” (život u zajednici mi je najveća pokora), koliko god zvučala šaljivo, zapravo je bolno istinita. Ljudske slabosti poput nerazumijevanja, kompetitivnosti, ljubomore, prije ili kasnije isplivaju na površinu. Suprotstaviti im se moguće s jedne strane strpljenjem i poniznošću, a s druge gajenjem zrelog osjećaja za dijalog i pravdu. U svom govoru kongregaciji stigmatinaca iz 2018. papa Franjo kaže da ne moramo u zajednici biti bliski prijatelji sa svima, ali moramo biti braća. To znači nastupati s poštovanjem, poštujući dužnosti i slobode.
Treći savjet je zapravo obećanje: “gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima”. Zajednica je nešto sveto, ona je dio Božjeg plana s ljudima, sredstvo našeg posvećenja. Nitko se ne spašava sam, nitko bez zajednice, često ponavlja Papa. Bog, dakle, kroz zajednicu djeluje, u njoj smo ga pozvani naći i prepoznati. Ona je ogledalo naše ljudskosti, ali i putokaz prema božanskom. Nismo u njoj sami s našim slabostima, ne trebamo je se zato bojati niti od nje bježati. Naprotiv, valja nam iznova prionuti zajedništvu, učiti se i formirati za zajedništvo. Jedan od delegata na nedavnoj isusovačkoj Kongregaciji prokuratora svjedočio je kako u njegovoj provinciji u SAD-u subraća individualno generalno funkcioniraju jako dobro: vode važne i uspješne apostolate, osjećaju se ispunjenima i ostvarenima. No, u zajednicama je stvarnost redovito drukčija: zamjećuje se umor i defetizam, a sekularizacija i manjak novih zvanja nameću teška pitanja poput onih gdje smo kao zajednica i kamo idemo. Vjerujem da većina osjeća danas taj impuls da se posvetimo sebi i ignoriramo zajedništvo. No, ukoliko ne znamo živjeti zajedništvo i hoditi zajedno (sinodalnost!), izgubili smo svoju esenciju, sol smo koja je obljutavila.
Stanko Perica