Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Staze, lica i godine. Naši visočki memoari
Nadamo se da će ‘Naši visočki memoari’ naći odjeka među bivšim i sadašnjim visočkim đacima, ali ne samo među njima, i da će ova knjiga biti poticaj za druge slične “memoare” drugih autora, jer naše Visoko je stvoreno za priču
Nedavno je iz tiska izišla knjiga Staze, lica i godine. Naši visočki memoari (Franjevačka klasična gimnazija Visoko i Synopsis, München- Visoko-Sarajevo-Zagreb 2023, ur. Predrag Mijić). Radi se o tekstovima bivših đaka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom u kojima oni pišu o pojedinim aspektima života tijekom gimnazijskog školovanja u ovoj prestižnoj franjevačkoj obrazovno-odgojnoj instituciji, koja je imala neprocjenjivo veliki značaj za katolike u BiH, ali i za društvo općenito. Bivši đaci se sa zahvalnošću sjećaju gimnazijskih dana i svojim pričama čitatelje uvode u obiteljsko ozračje visočkog sjemeništa u kojem su stjecali znanje i odgajali se za život. Nakon čitanja pričâ ostaje osjećaj zahvalnosti, ali i ponosa što je u našem narodu postojala jedna takva institucija kao što je Franjevačka klasična gimnazija u Visokom.
***
Ovdje donosimo uvodni tekst urednika knjige, a našeg suradnika, Predraga Mijića i još jedan njegov tekst posvećen časnim sestrama koje su služile u sjemeništu i gimnaziji.
Staze, lica i godine – Naši visočki memoari – zamisao i uzor
U knjizi fra Stjepana Pavića Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882.–1982. (1983.) po prvi puta sam vidio napisano svoje ime na tako jednom važnom mjestu. Bio sam jako ponosan na to. Osjećaj je bio: “Nisam nitko i ništa, nego sam netko i nešto, dio jedne šire zajednice od one obiteljske.” To je možda bio i prvi svjesni osjećaj pripadnosti Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, koji se do danas nije ugasio. Smatram da je to vrijeme, barem kod mene, odredilo dosta toga u našim životima.
Da se rado vraćamo gimnazijskim danima, govore naši organizirani ili spontani susreti, višedesetljetna prijateljevanja i komunikacije. Pri našim susretima ili pri pisanoj komunikaciji neizbježno spomenemo neke događaje i doživljaje iz sjemenišnih i gimnazijskih dana. Svaka generacija ima svoga “dežurnog arhivara” koji je zadužen za prepričavanje nekih nezaboravnih trenutaka, lijepih i onih koji su manje lijepi, ali kojih se ipak rado sjetimo. Kada bi neki od “službenih pripovjedača” đačkih dana ponavljao iste priče, one su svaki puta zvučale kao da ih se prvi puta priča i sluša.
Počeli smo povremeno spominjati kako bi te priče trebalo zapisivati da ne bi otišle u zaborav. Već nekoliko zadnjih godina običavamo neke podatke, godine i sjećanja jedni drugima slati u pisanom obliku. Nakon posljednje knjige fra Stjepana Pavića Vjera, pamćenje i ljubav. Moji visočki profesori (2021.), svijest o važnosti zapisanih iskustava iz vremena provedenog u sjemeništu i gimnaziji postala je još veća i življa.
Na skupštini Udruge bivših đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije – Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, održanoj u Traunreutu 21. i 22. svibnja 2022., Jozo Džambo je predložio (užem krugu) projekt “Naši visočki memoari” (radni naslov). Bez ikakva prethodnog dogovaranja ovaj projekt se poklopio sa željom nekolicine bivših visočkih đaka. S Džambinim prijedlogom su naši planovi i želje postali realističniji. Novo predsjedništvo Podružnice za njemačko govorno područje obratilo se 11. rujna 2022. svim svojim članovima, i još nekima koji su vični pisanju a nisu dio ove Podružnice, ističući važnost i suradnju svih članova za realizaciju ovog projekta.
Spomenuta knjiga Vjera, pamćenje i ljubav. Moji visočki profesori fra Stjepana Pavića činila nam se kao zamisao i ideja najprikladnijim uzorom našoj knjizi Staze, lica i godine – Naši visočki memoari. Uz fra Stjepanovu privolu “oponašamo” njegovo djelo, tako da možemo kazati kako je fra Stjepan našoj knjizi “kum”, a njegova knjiga “kuma”.
Najveći dio priloga u knjizi Staze, lica i godine – Naši visočki memoari objavljuju se ovdje po prvi put, neki su već ranije bili drugdje objavljeni. Prilozi su poredani po starini njihovih autora; iznimku u ovom redoslijedu čini govor “Duh Visokog” Ante Radovana Šoljića, održan prigodom Drugog redovitog sabora Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 29. kolovoza 1998. godine. Šoljićev govor služi kao moto ne samo ovoj knjizi nego i ideji Udruge i svim njezinim aktivnostima.
Najstariji od ovdje zastupljenih autora, Martin Hrgovčić, rođen 22. lipnja 1926. godine u Dubravama kod Brčkog, preminuo je 31. prosinca 2022. u Houstonu/Texas, ostavivši iza sebe u ožujku 2021. objavljene autobiografske zapise pod naslovom Živjeti kraj smrti. Iz ovih zapisa donosimo ovdje njegova sjećanja na godine provedene u Visokom koje on ističe kao odlučujuće u svome liječničkom zvanju i konačno visokoj reputaciji kao znanstvenika i člana brojnih američkih društava za kliničku onkologiju i dr.
Na koncu knjige sadržani su osnovni podaci o autorima i vremenu koje su proveli u Visokom.
Svima onima koji su financijski i organizacijski podržali naš projekt dugujemo iskrenu zahvalnost.
Nadamo se da će Staze, lica i godine – Naši visočki memoari naći odjeka među bivšim i sadašnjim visočkim đacima, ali ne samo među njima, te da će ova knjiga biti poticaj za druge slične “memoare” drugih autora, jer naše Visoko je stvoreno za priču.
Okvir za bezbrižnost
Kao što je onaj unutarnji, izvana nevidljivi okvir – na
koji umjetnik pričvrsti i zategne platno za sliku – bitan
za početak i daljnje stvaranje nekog umjetničkog
djela, tako su i časne sestre, često u pozadini i
neprimjetne, bile bitne za naš bezbrižan, zdrav i
uspješan život u sjemeništu.
Kad zatvorim oči i pomislim na te posvećene žene, najmanje sebi a najviše Bogu i drugima, onda mi dolaze sljedeće slike pred oči: crne, bijele i sive odore, već prema tome koji posao su radile, zajapurena lica oko uzavrelih lonaca i vrućih rerna; osobe savijenih leđa do zemlje na bašči, zasukanih rukava u štali, s iglom i koncem u rukama te s hrpom stvari u krilu, s metlom i krpom u ruci, često klečeći ili radeći u crkvi ili kapelici, noseći bolesnim đacima hranu, itd.
Ako se mogu dobro sjetiti, časnih sestara – koje su svoju službu posvetile sjemeništu i sjemenišnim potrebama između 1981. i 1985. godine – bilo je uvijek oko desetak. Njihova kuća je bila pored sjemenišne zgrade, pored glavnog ulaza za auta. Čini mi se da sam prvi puta ušao u blagovaonicu njihove kuće za petnaestu godišnjicu svoje mature, 2000. godine. Tek toliko o odvojenosti tih dviju komšijskih kuća, one sjemenišne i one časnih sestara.
Kao što rekoh, po njihovoj odori se moglo zaključiti pri kojem poslu su bile trenutno. Svi mi često idealiziramo vremenom neke osobe, pogotovo ako su nam bile važne i drage, ali ne znam jesam li ikada vidio jednu od naših sestara neurednog izgleda, bez obzira je li ona radila na bašči ili u crkvi. Mnoge od sestara, po dobi, odgovarale su našim mamama, tetkama ili starijim sestrama, što nam je ulijevalo nekakvu posebnu pažnju i respekt prema njima.
Tih godina sjemenišna kuhinja je hranila: oko 120 đaka, petnaestak profesora, dva časna brata, dvadesetak novaka i desetak časnih sestara. Dakle, oko 170 osoba. Za sve te osobe trebalo je svaki dan spremiti tri obroka. Sada kao odrasle osobe znamo što je sve povezano s pripremom obrokā, pomislimo samo na posao i vrijeme prije i poslije samog spremanja obrokā. Tu svakako pripadaju zadovoljna ili nezadovoljna lica onih koji su konzumirali ono što su sestre spremale. Po mirisima koji su se iz kuhinje širili sjemenišnom zgradom, čak i do sjemenišne kapelice, znali smo što će iznenaditi naše nezasitne mladenačke trbuhe, a također smo po obrocima mogli znati koji je bio dan u tjednu. Bilo je danā kad smo – gotovo uvijek – jeli: pitu, poparu, grah, ribu, travnički sir, puding, kupus, palačinke … Hrana je bila raznovrsna, zdrava i izvanredno pripremljena.
Gotovo jedini prostor naše komunikacije bila je rota (otvor u zidu), koji je dijelio đačku blagovaonicu od kuhinje, gdje su se naši, ponekad tužni, pogledi susretali sa sestrinskim zadovoljnim i nasmijanim licima, koja su nam prenosila jednu pozitivnu energiju, a posebno smo se radovali kad bismo dobivali traženu repeticiju iz njihovih darežljivih ruku.
U sjemeništu, u prizemlju, preko puta blagovaonice, imali smo jednu prostoriju za bolesne đake. Kad bi netko pokupio nekakvu zaraznu bolest, nakon neke operacije ili za vrijeme gripe, bio je izdvojen u tu sobu – koju smo zvali bolnica –, izoliran od ostalih đaka. Tu je dolazio naš dr. H. Džananović i pregledavao nas. Obično su sestre brinule za nas, donosile nam hranu i obilazile nas. Jednom kad sam kao sekundan (drugi razred gimnazije) dobio visoku temperaturu, smjestili su me u sjemenišnu bolnicu. Budući da se temperatura nije spuštala, iako me je doktor pregledao i propisao neke tablete, sestre su se odlučile za tradicionalnu metodu spuštanja temperature. Sestra Katarina je donijela posudu s jabukovim octom, stavila je ispod mojih nogu najlon, da zaštiti posteljinu i madrac, natopila krpe octom i omatala ih oko mojih vrelih nogu. Vruće nogo su brzo sušile natopljene krpe, temperatura se počela polako spuštati. Sestra je više puta dolazila i mijenjala mi obloge na nogama, a ja sam već istu večer, oslobođen visoke temperature, spavao kao anđeo. Draga sestro Katarina, u mojim si molitvama, HVALA ti još jednom!
U sjemenišnoj bašči je radila sestra Kristofora (Janja) Perko (1923.–2004.). Iako samozatajna žena, mnogi Visočani su je poznavali po njezinom milosrđu i mnogima je i izvan zajednice ostala u lijepom sjećanju. Ja ne znam da se moglo u neko doba dana izaći iz sjemenišne zgrade, na izlaz prema bašči, a da ona nije bila tamo, pognutih leđa, gotovo do crne zemlje. Kao da je milovala biljke i šaptala im, materinski se o njima brinula, nježno ih pomicala, opkopavala i zagrtala, zalijevala i oslobađala ih od nametnika i drugih biljaka koje su pokušavale preuzeti plodnu zemlju u svoju korist. Čak ni kiša nije sestru Kristoforu mogla odvojiti od njezine bašče. Razrezala bi najlonsku vreću, pokrivala se njome, i onda bi vrijednim rukama nastavljala tamo gdje je prije kiše bila stala s poslom. Kao da je sada vidim ispod one najlonske vreće po kojoj je nemilosrdno udarala kiša. Sve je radila iz ljubavi prema biljkama, iz ljubavi prema Bogu i bližnjima. Jedino je nedjeljom i svecima odlazila “besposleno” u svoju bašču, valjda da je njezina “dojenčad” ne zaboravi ili da je jednom tjedno njezina publika vidi u svečanoj odori. Bilo je đaka koji su dobrovoljno išli sestri Kristofori i pomagali joj. Nekada su nas prefekti (odgojitelji), kad je bila sezona nečega (npr. pikiranja), odabirali i slali u bašču da pomažemo sestri. Jednom prilikom sam bio izabran za posao u bašči, a imao sam namjeru raditi nešto drugo. Otišao sam tamo, kako se to kaže, k’o ni sebi ni svome. Sestra Kristofora je to odmah primijetila, prišla mi je i rekla: “Što se mene tiče, ti možeš ići gdje god hoćeš, ne moraš raditi ako ti se ne da.” Te njezine riječi su me toliko pogodile da sam nastavio raditi svom snagom i voljom. Tu istu metodu nekoliko puta sam na druge primijenio, mogu vam reći da funkcionira! Sestro Kristofora, HVALA ti na ovoj životnoj lekciji!
Kao što su nam profesori pokušavali prenijeti znanje i ljubav prema spoznaji, osjećaj prema lijepom, dobrom i pravednom, tako su nam sestre bile primjer osnovnih vrijednosti ljudskog života: požrtvovnosti, sebedavanja bez velikih očekivanja, u pronalaženju veličine u malome i u svakodnevnome.
Sestra Dominika je bila zadužena za štalu i životinje koje smo tada imali u krugu sjemenišnog posjeda. Imali smo krave, svinje, kokoši, zečeve. Da se posao, koji nije nikako bio jednostavan i ugodan, može oplemeniti i da mu se može dati jedna druga dimenzija, ova sestra je bila živi dokaz. Jednom je trebalo izvesti đubrivo iza štale i razvesti ga po bašči. Za taj potežak posao su bili uvijek birani kvartani (četvrti razred gimnazije). Te godine je i moja generacija bila izabran za taj “fini posao”. Poslije ručka smo se spremili i krenuli prema štali. Sestra je već čekala na nas suvereno s vilama u ruci. Držala ih je kao vojnici pušku ispred Buckinghamske palače. Nosila je nešto kraću odoru (mini ispod koljena), preko odore plavu i nešto dužu kutu od njezine “sportske” odore, na nogama duboke gumene čizme, a iznad svega ju je krasio zadovoljni i ponosni izraz na licu. Tako ponosno i suvereno se ponašaju i izgledaju samo poznate i priznate osobe, koje to normalno i izvježbano rade zbog publike, dok je to ova žena radila zbog sreće što smo joj došli pomoći. Raspoređivala nas je i radosno pratila naš posao. Mi smo se natjecali oko toga, tko prije može tačke natovariti đubrivom i tko više tereta može uzgurati uz dasku, po kojoj je trebalo prijeći jedan dio puta. Bilo je tu smijeha, upadanja, izazivanja i radosti. Sestra je sve to promatrala i slatko se smijala. Uvijek smo na kraju dobivali od sestre Dominike nekakvu nagradu. Obično su to bili slatkiši koje je ona dobivala i čuvala ih za nas kao za svoju djecu. HVALA ti, sestro Dominika, na osmijehu, slatkišima i na tvojoj veličini u malome!
Da se vratim brojci 170. Trebalo je za 150 osoba prati veš svakoga tjedna, svakako tu pripadaju posteljina i ručnici. Ako 170 pomnožimo s dva, četiri, šest itd., već prema tome o čemu se radilo: čarapama, gaćama, košuljama ili nečim drugim, onda možemo zamisliti koji je to gigantski posao bio za sestre. Đaci su na svojoj odjeći imali brojeve (moj broj je bio 106) i trebalo je sve te brojeve pronaći, što je bilo za peglanje, ispeglati, i onda sve to staviti u jednu stalažu pod istim brojem. Sestre su sve kontrolirale: što je bilo za krpanje, one su krpale, ako je neko dugme nedostajalo, trebalo je zašiti novo. One su u sav taj posao utkale sebe same, a u nama glačale osjećaj za preciznost, organizaciju i pedantnost.
Čitava naša kuća, sve ono što smo imali oko kuće, pa i mi sami, ne bi zračili takvom čistoćom i urednošću bez rada i predane ljubavi časnih sestra. Ponosan sam na svu vašu brigu, ljubav, žrtvu i primjere koje ste nam milosrdno pružale. Duboko vjerujem da se i Bog s vama ponosi.
Drage časne sestre, svaka vam čast!
Predrag Mijić