Polisov retrovizor: Teško pobjednicima u ovom svijetu

28. svibnja: Interesi elita kroz tragediju naroda

Rat u Ukrajini poprima sve veće razmjere. Prošlo je više od petnaest mjeseci od početka ruske invazije na tu susjednu zemlju. Ruska vlast, svjetovna i duhovna, kroz ovo vrijeme uvjerava građane da se ovim ratom bore za opstanak svoje zemlje i identiteta, ukrajinsko pak vodstvo i zapadni saveznici bore se protiv barbarske agresije čije vinovnike nastoje poraziti na bojnom polju. O miru se rijetko tko usudi govoriti, jer time riskira da ga se proglasi simpatizerom ruskog režima.

Politika SAD-a i njezinih saveznika bila je prije više od desetljeća da sirijski predsjednik Bashar al-Assad mora otići po svaku cijenu. Spletom geopolitičkih okolnosti, prije svega zbog podrške Irana i Rusije, uspio je opstati na vlasti. Sirija je u tim godinama do danas potpuno devastirana. Assad je još uvijek predsjednik. Ali se stvari polako mijenjaju. Pojedine arapske zemlje koje su slijedile politiku SAD-a, promijenile su mišljenje. Uspostavljaju odnose sa Sirijom i Assada ponovno počinju smatrati legitimnim predsjednikom. Moguće da će i zapadne zemlje krenuti u tom pravcu. Okolnosti su se promijenile i Assad je ponovno prihvatljiv. U međuvremenu je ubijeno nekoliko stotina tisuća Sirijaca, milijuni su u izbjeglištvu, zemlja je podijeljena, narod živi u krajnjoj bijedi.

Naravno da je razlika između Bashara al-Assada i Putina golema. Sirijski predsjednik bi se eventualno mogao usporediti s ukrajinskim, jer se njegova zemlja suočila s agresijom izvana. Ali svejedno se okolnosti mogu promijeniti tako da ruski predsjednik u budućnosti postane partner zapadnim zemljama. Dovoljno bi bilo da na sljedećim izborima u SAD-u ponovno pobijedi D. Trump koji obećava da će u tom slučaju rat u Ukrajini završiti za – jedan dan.

Interesi elita nekad su suradnja i mir, nekad sukobi i borba za prevlast. Tragedije narodâ obično su sredstvo u toj borbi.

29. svibnja: Kada su intelektualci opasni?

U talk showu kod poznatog novinara Ladislava Tomičića, na kanalu VIDA, gostovao je mađarsko-srpski književnik Laszlo Vegel. Radi se o jednom od najkvalitetnijih književnika na našim prostorima. Odgovarao je na mnoga zanimljiva pitanja. Bilo je i jedno koje se ticalo uloge intelektualaca u javnom životu. Vegel je kazao da se on boji nepogrešivog intelektualca. „Intelektualac koji se smatra nepogrešivim misli da je pronašao istinu. A to je opasno. Opasan je intelektualac koji misli da je pronašao istinu i onda uđe u vladajuću klasu. Tada je mnogo opasniji nego jedan političar.“

Za sebe kaže da uvijek traga i da osjeća da je mnogo griješio u životu.

30. svibnja: O čemu razmišljati u vremenu nasilja?

Poznato je da je L. N. Tolstoj zalagao za nenasilni otpor zlu. Vjerovao je da će Bog, ako se na zlo ne bude uzvraćalo zlom, uništiti zlo i da će dobro pobijediti. Nasilna samoobrana smeta Božjem djelovanju među ljudima. Za njega se oslobodilački rat ne razlikuje od osvajačkog. Treba li onda štititi nevine ljude od nasilnika koji dolaze izvana? Ako je odgovor da ne treba, onda se postavlja pitanje: koliko ljudskih žrtava je potrebno da umjesto zakona nasilja prevlada zakon ljubavi?

Tolstoj je vjerovao da je Isusova riječ Božji zakon i da je nenasilni otpor zlu stvaranje novog svijeta po Božjem zakonu.

31. svibnja: Teško pobjednicima u ovom svijetu

Ruski filozof iz prve polovice prošlog stoljeća, Nikolaj Berđajev, pisao je da se ljudi u porazima češće ponašaju herojskije nego u pobjedama. Poslije pobjede, smatra on, čovjek obično postaje nizak, vrši nasilje i proganjanje. Kršćani su u prvim stoljećima, dok su bili proganjani, bili bliže Kristu nego kasnije kad su pobijedili i onda sami počeli progoniti druge. On piše da „nama većeg iskušenje nego što je iskušenje pobjede“ i dodaje: „teško pobjednicima u ovom svijetu“.

Duhovna propast ljudskog bića nastupa onda kada drugog promatra kao objekt, odnosno kao predmet kojeg se može iskoristiti ili kojeg je potrebno ukloniti jer ga se smatra preprekom za umnažanje vlastite moći. Ratovi i nasilja bi se smanjili kada bi čovjek zaozbiljno bio uvjeren da je drugi čovjek nezamjenjivi subjekt i da ima metafizičku vrijednost i prema tome potpuno jednako pravo na život.

Berđajev smatra da su većina ljudi na ovom svijetu materijalisti, kršćani i ostali, i da ne vjeruju u silu duha, nego vjeruju samo materijalnoj sili, vojnoj ili ekonomskoj.

1. lipnja: Osjećaji zahvalnosti i prolaznosti na vrhu svijeta

Bosanskohercegovački triatlonac i alpinista Tomislav Cvitanušić kaže da je zahvalnost pomiješana s osjećajem prolaznosti prevladavala kod njega u trenutku kad je, u svibnju ove godine, pristupio vrhu najveće planine svijeta Mount Everestu (8.848 m.n.v). „Kad sam došao na vrh imao sam osjećaj zahvalnosti, koji se miješao sa osjećajem prolaznosti. Biti na krovu svijeta, koja je to privilegija! Nisam imao osjećaj veličine, snage. Jednostavno sam bio zahvalan zbog prilike da to iskusim u životu.“

Istaknuo je da je odlasku na tu planinu prethodila obavezna ceremonija kod lokalnog budističkog svećenika, ‘da nam planina dozvoli da joj pristupimo’.

2. lipnja: Borba za nasljedstvo

Rijetki su primjeri, pogotovo u područjima gdje nekretnine imaju veliku vrijednost, normalnih međuobiteljskih odnosa. Dok se poziva na jedinstvo nacije i okupljanje oko „nacionalnih vrijednosti“, umnažaju se nesporazumi, svađe i sukobi oko nasljedstva unutar pojedinačnih obitelji, „ćelija“ nacije.

Iz Makarske je stigla vijest da su brat i sestra namamili u kuću jednog od dvojice braće kojima je otac ostavio nekretninu u nasljedstvo. Tražili su od njega da potpiše da i njima pripada dio i da to potvrdi kod notara. Posjeli su ga na stolicu i mučili. Prijetili su mu da će ga ubiti ako to ne učini. On je, međutim, otišao u policijsku stanicu i sve prijavio.

U ovom slučaju zapanjuje monstruoznost i okrutnost prema vlastitom bratu zbog nekoliko kvadrata kuće, ali općenito sukobi oko vlasništva i posjedovanja ne bi trebali biti naročito iznenađenje. U prevladavajućem materijalističkom mentalitetu u kojem se životne energije iscrpljuju u strasti za posjedovanjem, „logično“ je da se dolazi u sukob s konkurentima. A to je jedan od najilustrativnijih primjera koliko su naša društva u biti antiduhovna. Paradoks je da mnogi i kada se mole, zazivaju da im se materijalne stvari „pravilno poslože“.

3. lipnja: Mate Uzinić započeo bolan, ali ljekovit proces

Na pitanje novinara HRT-a kako se osjeća nekoliko dana nakon što je objavio izvještaj o svećenicima zlostavljačima u Riječkoj nadbiskupiji, nadbiskup Mate Uzinić je kazao da se osjeća dosta iscrpljeno, ali i postiđeno „jer se nekako i sam vidim u onima koje žrtve promatraju kao svoga zlostavljača, budući da predstavljam istu zajednicu“. Naglasio je da je važno da žrtve čuje da je na njihovoj strani i da im pomogne da se suoče s onim što im se dogodilo i da se na taj način pokuša povratiti povjerenje u Crkvu koje su, zbog onog što im se dogodilo, izgubili.

Nadbiskup Uzinić je čovjek koji živi uvjerenje da je čovjek važniji od institucije i da se ne smije zlo prema ljudima prikrivati da bi se zaštitio tobožnji ugled institucije. Smisao institucija, svakom je jasno, jest da služe čovjeku, a ne obratno. Institucija koja izgubi taj smisao, ne treba ni postojati. Crkva kakvom je predstavlja nadbiskup Uzinić hoće da bude institucija koja služi ljudima. Za takvu se instituciju treba boriti i za nju se vrijedi žrtvovati.

Još jedna stvar koja je važna za unutarcrkveni život na našim prostorima je činjenica da nadbiskup Uzinić, slijedeći papu Franju, govori i o nasilju nad ranjivim punoljetnim osobama. Seksualni predatori su često znali iskorištavati upravo takve da bi ih onda drugi unutar struktura opravdavali da se radi o „privatnoj“ stvari dviju punoljetnih osoba, iako se ponekad radilo o odnosu profesora i studenata.

---

Jozo Š., polis.ba

---