www.polis.ba

Presveto Trojstvo | Sveta ljubav

Bog je vječna komunikacija ljubavi između Osoba, potpuno darivanje, koje se u Njemu ne zadržava. Ljubav ne poznaje okvire, i ako dobije svoju uzajamnost nužno se prelijeva na sve što je okružuje, traži širinu i sve što dotakne preobražava

Pitanje koje je bar jednom u životu pogodilo naš um i protreslo ga glasi: “Što je meni ovo u životu potrebno?” Često se iza toga pitanja krije ljubav, koja ga čini da bude zapravo retoričko, ali nas svjesno egzistencijalno pogađa.

Ponekad promišljajući o vlastitom životu, pa i svijetu koje me okružuje pitam se postavlja li Bog slično pitanje imajući nas pred očima. Kao da na trenutak želim zastati na onom njegovom čovještvu i dozvoliti mu da mi bude blizak u mome vrisku. Možda zato da me podsjeti koliko je dragocjeno ljubiti i biti ljubljen.

Svetkovinu presvetog Trojstva nikad nisam kužila, kao djetetu ostala je daleka istina teško dohvatljiva. Ali ipak nešto je činilo da se tih dana osjećam posebno. Za početak to je bio jedan od rijetkih trenutaka da odlazim u kapelicu koju sam ostatak godine promatrala samo sa svog prozora. Malena kapelica, koja svakodnevno tu stoji i po ničemu se ne čini posebna, a onda ipak jedno večer zablista, i ujutro se probudi u svoj svojoj važnosti. Uvijek sam to doživljavala kao da slavi svoj rođendan, neki život zbog kojeg smo svi radosni. Ali baš kao i tajna života, tajna Trojstva ostajala je u njoj nedohvatljiva, iako su kroz nju odzvanjale riječi koje su ga pokušale uobličiti. Možda zato što je za razumjeti Trojstvo prije svega potrebno prepustiti se ljubavi? Jer Trojstvo to jest – Ljubav.

Moja vlastita ograničenja i okviri, nisu priječila Boga da me u mojoj skučenosti ljubi. Uvijek me izazivala ta njegova beskompromisnost i bezuvjetnost. ”Što je to Tebi u životu potrebno?” Svi atributi kojima nedostaje superlativa, sva punina koja nadilazi moje spoznanje da bude fokusirana na nešto toliko nebitno kao što sam ja ili ti?

Ili smo možda ipak bitni?

Teško je reći kad sam spoznala i jesam li spoznala da sam ljubljena? Ali mogu reći da sam u jednom trenutku povjerovala da bi to moglo imati smisla i zakoračila prema toj istini. Čak i mali pogled prema njoj, i moja odškrinuta vrata daju razlog za disanje. Svijest da te ipak netko voli, bez obzira na sve i do dna tvoga bića u svoj tvojoj kompleksnosti te prihvaća, ostavlja te potpuno nijema i prekrivena emocijama koje te nadilaze. Kako je to uopće moguće?

Bog je vječna komunikacija ljubavi između Osoba, potpuno darivanje, koje se u Njemu ne zadržava. Ljubav ne poznaje okvire, i ako dobije svoju uzajamnost nužno se prelijeva na sve što je okružuje, traži širinu i sve što dotakne preobražava. Satkani smo tako da je možemo komunicirati. Po tome smo Njegova slika. I nemojmo se zavarati, nismo samo prilika koja je sposobna aplicirati, mi smo dio koji Ljubav traži i od kojeg ne odustaje. Zbog nas Ljubav čak daruje dio sebe, kako govori današnji evanđelist, da nas spasi, da nam vrati dostojanstvo, da nas prožme i učini nas ponovno svojom. I nijedna cijena, bol, pa ni smrt, osim nas samih, je u tome ne može zaustaviti.

Prepustiti se njoj znači svoje srce učiniti djelom cjeline koju više ne želiš pustiti. Živiš od same prisutnosti u tom zajedništvu. Ljubav od ovog našeg bića čini čovjeka, sposobnog da bude „za drugog“, da bude „s drugim“, da bude „u zajedništvu“ – da bude „slika Božja“.


Ana Marčinko