Zagrljaj gubavca – gesta koja sve mijenja

U taverni, razdraganih lica i teških kapaka, prijatelji su se gurali oko Franje kao oko pozornice. Jedan od njih, već dobrano pijan, ustade i podiže žezlo visoko iznad glave – običan drveni štap, na vrhu omotan krpom natopljenom vinom. Zveckanje čaša postupno utihne, dok se pozornost koncentrira prema tom prizoru.

„Mjesto kralju!“ viknu netko, a smijeh se razlije prostorijom poput vala. Franjo se oslanja o stol, pokušavajući se dostojanstveno uspraviti, iako mu koljena blago klecaju. Prilazi mu prijatelj, s pretjerano ozbiljnim izrazom lica, i klekne pred njim, pružajući žezlo obima rukama, kao da predaje nešto sveto. Drugi mu meće krunu na glavu, dok treći izgovara svečane riječi o vladavini vina, pjesme i noći bez sna.

Vrata taverne širom su se otvorila i Franjo je prvi zakoračio napolje, ponesen vinom i smijehom. Žezlo, kojim su ga prijatelji u šali okrunili, ostalo je zaboravljeno na stolu zadimljene unutrašnjosti. Čim su zakoračili na kamenu ulicu, Franjo je zapjevao glasno, a prijatelji su mu se odmah pridružili, razvučenih glasova i nesigurnih koraka. Njihova pjesma odjekivala je uskim ulicama Asiza, sudarala se sa zidovima kuća i budila Asižane uronjene u san, dok je povorka bučno nestajala u noći.

U jednom trenutku Franjini prijatelji nisu više čuli njegov glas. Tek tada su uvidjeli da ga nema među njima. Vratili su se istim putem, dozivajući ga, smijući se i vičući njegovo ime. Napokon su ga pronašli u uskoj i mračnoj uličici, još vlažnoj od noćne rose. Sjedio je sam na utabanoj zemlji, pognute glave, nepomičan. Svi su zastali. Zatečeni njegovim izgledom, nijemo su ga promatrali, nesposobni skinuti poglede s njega.

Franjo je sjedio na potkoljenicama, naslonjen na hladni kameni zid niske kuće. Plamen lojanice s prozora bacao je žućkasto svjetlo koje se rasprostiralo pred njim, a on je prstom polako prelazio preko obasjanog tla. Kosa mu je padala preko čela, skrivajući oči, a njegova pojava podsjećala je na dijete izgubljeno u nepoznatom svijetu, nestrpljivo i znatiželjno da ga otkrije.

Desno od Franje, na tlu, ležao je njegov crveni ogrtač obrubljen tamnosmeđim krznom vjeverice. Plamičak lojanice obasjavao je samo dio njegove gornje plave tunike, dok je ostatak tonuo u polusjenu. Smeđe kožne cipele uredno posložene kraj njega sugerirale su da je zakoračio u prostor u kojem se mora izuti. Njegov izgled, položaj tijela i prostor oko njega stvarali su dojam nečega nedorečenog. Franjini prijatelji osjetili su, gotovo instinktivno, da nije vrijeme za riječi.

Bernardo, njegov vjeran prijatelj s turnira i zabava, bio je prvi koji mu se približio. Zastao je pred njim i dugo ga promatrao. Franjo je i dalje kružio prstom po zemlji, ne podižući glavu. „Što radiš tu, Franjo?“, upitao je tiho. Polako je podigao glavu i pogledao ga izrazom lica koji se nije mogao lako protumačiti. Ni riječi nije izustio. Umjesto toga, spustio je oči prema tlu i pažljivo ga dodirnuo obama dlanovima, poput liječnika koji pomno ispituje pacijenta, tražeći uzrok narušene ravnoteže.

Ostali prijatelji također su mu prišli, jer više nisu mogli obuzdati znatiželju. Počeli su ga zadirkivati kako bi razbili težinu ozbiljnosti koja se nadvila nad njima. Skakali su i pjevali oko njega. Neki su držali da je samo umoran, drugi da je popio previše vina. A znajući da često tone u sanjarenja, zapitkivali su ga o čemu razmišlja, navaljujući da im napokon otkrije svoje misli. „Nije li to opet nekakva viteška pustolovina,“ zadirkivali su ga, „ili možda djevojka iz Asiza, ona zbog koje uvijek zastaneš čim je ugledaš?“

„Da, riječ je o jednoj kojoj ne mogu više odoljeti“, reče Franjo, a prijatelji prasnuše u smijeh. „Kako se zove?“, zapitaše ga, napeto iščekujući ime s neizdrživom radoznalošću. No, upravo kada je Franjo razmaknuo usne da im odgovori, vlasnik kuće naglo otvori prozor i zagrmi na razuzdane mladiće, prekidajući trenutak smijeha i nestrpljivog iščekivanja.

Prijatelji su se glasno udaljili, ostavljajući Franju samog ispod prozora kuće, gdje ga vlasnik nije ni primijetio. Franjo je još neko vrijeme držao ispruženu ruku prema praznini koju su ostavili, te je tiho izgovorio: „Ljepota kojoj više ne mogu odoljeti zove se siromaštvo.“ Bio je jedini svjedok svojih riječi. Simbol njegove unutarnje preobrazbe bilo je žezlo razuzdanosti, koje je zauvijek ostalo u taverni u kojoj su proveli posljednju zajedničku noć. Okružen tišinom,  Franjo je po prvi put jasno osjetio granicu između sebe i svijeta, te snagu jasnoće koja se rađala iznutra.

U danima koji su slijedili vratio se u očevu trgovinu. Dok je slagao bale tkanina, ruke su mu obavljale posao mehanički, a pogled mu je često lutao prema svjetlu koje je ulazilo u prostor ili prema prašini što se dizala pod nogama kupaca. Kadkad bi zastao usred pokreta, nesiguran što mu je činiti, dok ga ne bi prenuo očev oštar glas. Majka Pika u njegovim je očima iščitavala nemir i sumnju. Uvidjela je da ga nešto istodobno privlači i plaši. Iako je Franjo i dalje stajao među svitcima skupocjene robe, više nije bio onaj razuzdani mladić. Osjetila je da se u njezinu sinu zbiva unutarnja preobrazba.

Franjo je hodao uz gradske zidine, zaustavljajući se kraj bijednika i prosjaka koji su sjedili poput zaboravljenih sjena samoga grada. S onima koje je svijet ostavio po strani, osjećao je duboku povezanost. Izvan zidina, gubavci su ga promatrali s oprezom, nesposobni povjerovati u njegov duhovni zaokret. Društvo ih je odbacilo kao suvišan teret, kao nelagodan podsjetnik na krhkost ljudskog života. A on ih je pronalazio upravo ondje kamo se drugi nisu usuđivali kročiti.

Susret s gubavcem zbio se na putu izvan Asiza. Franjo je znao da u blizini grada postoje dva lazareta za gubavce – San Salvatore i Maria Maddalena – mjesta kamo je društvo odlagalo one koje više nije smjelo dodirnuti. Ondje su gubavci živjeli izolirani, obilježeni bolešću i strahom drugih. Dok je prolazio tim krajevima, Franjo je povlačio rub tunike preko nosa, ubrzavao korak i gledao ustranu.

Toga dana je gotovo instinktivno skrenuo s puta kada se pred njim pojavio gubavac. No, nešto ga je zadržalo. Zastao je i polako se okrenuo prema čovjeku. Gubavac je hodao nesigurno, a zvono oko njegovog vrata svakim pokretom najavljivalo je njegovu prisutnost i izopćenost. Po istrošenoj odjeći i smjeru iz kojeg je dolazio, Franjo je shvatio da je iz lazareta Maria Maddalena. Stajao je na rubu puta i na rubu vlastitog straha, spreman učiniti korak koji će, znao je, promijeniti sve.

Sišao je s konja i odlučno zakoračio prema gubavcu. Prestrašeni čovjek je zastao, a zvono oko vrata je utihnulo. Franjo ga je pogledao u lice, obilježeno bolešću i dugotrajnom samoćom, i upitao ga za ime. „Giovanni“, odgovorio je gubavac, iznenađen glasom koji mu se obraća bez straha. Pružio mu je ruku i rekao svoje ime, kao da se predstavlja novom prijatelju a ne odbačenom čovjeku. Zatim ga je Franjo zagrlio i poljubio. Taj zagrljaj postao je prijelomni trenutak njegova života – gesta koja je zauvijek promijenila smjer njegovih koraka i način na koji je promatrao svijet. Više nije bilo povratka.

U dodiru s gubavcem Franjo je prešao nevidljivi prag. Ono što mu je dosad izazivalo odbojnost postalo je blisko, a strah se povukao pred radošću koja je ispunila njegovo srce. Zagrljaj s gubavcem darovao mu je lakoću kojom je mogao kročiti svijetom na drugačiji način. Svijet oko njega ostao je isti, ali njegov pogled više nije bio isti, niti put kojim će od tog trenutka koračati.

---

Predrag Mijić

---

Ovo je drugi od dvanaest kratkih eseja o sv. Franji Asiškom koje je Predrag Mijić, inspiriran knjigom Francesco talijanskog novinara i pisca Alda Cazzulla, napisao za Polis. Prvi možete pročitati ovdje.

---