Obale, mostovi i neimari

Ne znam kada ni gdje je napravljen prvi most. Prve ćuprije i mostovi građeni su od drveta. Materijalni tragovi o njima ne postoje. Drvo prilično brzo gubi bitku s vremenom. Neovisno o tome zadivljuju li ljepotom, dužinom ili događajima vezanim uz njihovu gradnju, mostovi nisu nastali uvijek iz potrebe da se povežu dvije obale i ljudi, graditelj ih je često vidio kao priliku da pokaže svoju moć i bogatstvo.

Život bez mostova je nezamisliv. Navikli smo se na njih kao na dijelove svoga tijela. Prelazimo preko njih bezbroj puta. Njihovo postojanje kao da se podrazumijeva. Možda sebi nikada nismo postavili pitanja o tome tko ih je izgradio, kakva je njihova povijest, jesu li napravljeni da povezuju ljude ili im je svrha bila da pomognu prijeći na drugu stranu zbog otimačine, pljačke, osvajanja…

Glavni junak romana Ive Andrića „Na Drini ćuprija“ je – most. Junakov pisac je dobio Nobelovu nagradu za priču koju je o njemu ispričao.

Neki mostovi, iako nisu posebno veliki i značajni, poznati su po događajima koji su vezani za njih. Primjerice Latinska ćuprija ili Principov most u Sarajevu, na kojem je Gavrilo Princip izvršio atentat na austrijskog prestolonasljednika F. Ferdinanda, što je bio povod Velikog rata.

Tko je bio u Rimu, ostao je zadivljen mostovima na rijeci Tiber. Posebno bih izdvojila onaj najstariji, Ponte Fabrico, i najpoznatiji Ponto Milvio, most zaljubljenih, ali i most na kojem se odigrala bitka u kojoj je Konstantin pobijedio Maksenicija i to, tako je zapisao njegov i prvi crkveni povjesničar Euzebije, u znaku kršćanskoga križa kojega je netom prije usnuo. Most je to ”ostvarenja” snova.

Westminster Bridge na rijeci Temzi u Londonu plijeni elegancijom, a svoj potpuni estetski smisao dobiva tek kad se s njega ukaže pogled na Big Ben.

Najpotresnija priča našeg doba veže se za Stari most u Mostaru, koji je pogođen devedesetih za vrijeme ratnih sukoba. Njegovo rušenje izazvalo je zgražavanje cijelog svijeta.

Najviši i najduži gvozdeni mostovi na svijetu trenutno su u Kini. Za razliku od tih čuda tehnike i moći, u Bosni ćemo naći bezbroj malih ćuprija na uskim pritokama, brdskim potočićima i kanalima za odvod slivnih voda, što najbolje oslikava ekonomsku moć ovih dviju zemalja.

Kada su prije nekoliko godina upitali starijeg gospodina što za njega znači gradnja mosta na Svilaju na rijeci Savi, koji povezuje Bosnu i Hrvatsku, odgovorio je da je to ostvarenje njegovog sna iz djetinjstva, da je most vrata u budućnost, vrata u svijet. Vjerojatno je pri tom mislio na rodbinu koja je živjela na drugoj strani obale i na svijetlu budućnost koja je uvijek bila tamo, na Zapadu. Često razmišljam o tim njegovim proročkim riječima.

Nevažno u kojem vremenu su nastali i tko ih je gradio, mostovi su slični ljudima, imaju svoje živote, svoj karakter i svrhu. O njima se priča, pjeva, na njima se ugovaraju ljubavni sastanci i prave fotografije, dok se rijetko tko sjeća njihovih neimara. Obično oni koji su bili njihovi roditelji padnu u zaborav. Mostovi su poput duše. Nadžive svoje graditelje. Oni su njihovi spomenici, njihova ostavština svijetu.

Jedini značajniji most kojeg sam prelazila u vrijeme svoga odrastanja, osamdesetih, bio je most na rijeci Savi, koji je spajao Bosanski i Slavonski Brod. Dva puta godišnje smo išli autobusom u Slavonski Brod, kada bi nam okraćali kaputi ili omanjale čizme. Ali sam zato svakodnevno prelazila preko takozvanih prijelaza, koji nisu povezivali dvije obale nego dva imanja. Naime, u Bosni je u to vrijeme bio običaj da se između dva dvorišta ostavi otvor. Na tom mjestu pravio bi se prijelaz, stavila bi se daska dužine jednog metra preko koje se prelazilo u drugo dvorište.

Svrha prijelaza bila je da se brzo stigne u komšijsko dvorište, kada se išlo posuditi neki predmet, namirnicu, popiti kavu; ili zbog sigurnosti djece, koja su zbog igre više puta dnevno prelazila iz jednog dvorišta u drugo.

Prijelaz, kojim se moglo premostiti međuprostor, ničiju zemlja, među – zbog koje se ginulo, prekidali rodbinski odnosi, izgovarale kletve, zauvijek dizale visoke ograde –, premošćivao je granice zatvorenosti u „svojemu“. Podsjećao me je na skupove iz matematike u kojima smo mi, djeca, bili zajednički elementi, a naši roditelji su, prelazeći preko njih, zaboravljali svoje sporove, kavge, netrpeljivosti i nepovjerenja. Tu se mirilo naše i tuđe. Ti prijelazi su poput unije ljudske težnje za zajedništvom i bliskošću.

Upravo su ti bosanski prijelazi utjecali na mene, oblikovali moj karakter tako da su me oduvijek više zanimali mostovi koji se grade među ljudima, nego mostovi napravljeni ljudskom rukom.

Iako se i jedni i drugi, vidljivi i nevidljivi mostovi, grade za dobrobit čovjeka, vidljive prave samo oni koji se razumiju u gradnju, dok nevidljive može graditi svatko. Oni su vječni, mijenjaju naš genetski kod, određuju sudbinu svijeta koji je žedan prijelaza iz sebe u drugoga. To je onaj svijet koji vapi za pomiriteljima, koji nam oduzimaju strah od otvaranja svoga prostora i daje snagu da stvaramo unije ljudske dobrote.

Za gradnju mostova među ljudima ne trebamo skice, planove, proračun nosivosti, znanje o strukturi tla. Jedina vještina koja nam je za to potrebna je hrabrost i znatiželja koja će nas dovesti na drugu obalu. Tek pogled s druge strane, iz prostora koji se dobiva kad se pređe iz poznatog u nepoznato, mijenja perspektivu srca. Jer kad u nepoznatom, nerazumljivom, prepoznamo zajedničko, kao što su bol, radost, čežnja za sigurnim, zdravim i dobrim životom, onda možemo biti poput djece koja su ušla u tuđe dvorište i tamo zatekla iste igre, samo druge igrače.

Tko su ti neimari koji grade mostove među ljudima? To su mudri, pronicljivi, jednostavni, i zaigrani ljudi. Oni posjeduju nešto od one lucidne zaigranosti koju imaju djeca usred igre, u kojoj se ne radi o tome da se pobijedi nego da se uživa u igri. Nažalost, svijet je poput nogometne utakmice. Nagradit ćemo pobjednika, a kazniti onoga koji je zabio manje golova. Zaboravljamo da pobjednik nikad ne bi mogao pokazati što zna da nije imao s kim igrati. Gubitnik će se kazniti, umjesto da se nagrade svi koji su učestvovali u igri, u njenoj radosti.

Neimari ljudskih odnosa graditelji su humanog kapitala. Njihov put je jasan, oni znaju da na tom putu treba znati slušati. Našem društvu trebaju upravo takvi – oni koji slušaju, a ne samo oni koji pričaju. Ovaj svijet treba one koji dobivaju kad gube, čiji je pogled na drugoj obali i prije nego su se uputili prema njoj. Na taj se način grade mostovi među ljudima, nevidljivi svjetovi ljudskih odnosa na kojima stoji ovaj svijet.

Na nekima od njih, ako su čvrsti i sigurni, premostimo život; na drugima pak radimo cijeli život; a ima i onih o kojima sanjamo. Hoće li se taj san ostvariti, ovisi o tome koliko puta smo svoju djecu preveli preko opasnih, klimavih i nesigurnih mostova, pokazali im da ih na drugoj obali čekaju ljudi. Da su oni kao i mi, uplašeni i nesigurni. Ako požurimo, zateći ćemo ih ondje. Ako budemo odugovlačili, može se dogoditi da, mi ili oni, zaboravimo govoriti i slušati. Uzalud postoje obale, ako nema neimara koji znaju praviti mostove.

Ružica Miličević, polis.ba

---