Misa zahvalnica: Novo stvaranje

Iv 1, 1-18: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu osta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Na koncu smo godine, i pred nama se otvara polje novih mogućnosti, kako se već i doživljava kraj jednog, i početak novog vremena. I u to, novo vrijeme unosimo za sobom, kao duže ili kraće repove, sve iz prošle godine. Koliko god nov, početak je i obilježen onim što već nosimo u sebi. U nama kršćanima, prožimaju se dva vremena, dva kalendara, onaj građanski i liturgijski, i taj nam liturgijski, barem bi tako moglo ili trebalo biti, dodatno oboji onaj građanski. Produhovljuje našu svakodnevicu, naše dane, poslove, brige, radosti. Kao da se nebo nastanjuje među nama, i hodi našim danima, sa svim svecima, i blagdanima.

Misa zahvalnica jedan je od onih dana kad se možemo opušteno, u zahvalnosti, netko i u radosti, iznutra pregledati, reflektirati strane tamnije, rane zalizati, pa zahvaliti, još smo tu, još ima snage u nama za nešto novoga koje svi od sebe očekujemo. Nema među nama zbilja nikoga tko ne poželi neke dobre vijesti, novosti, nekog novog herojstva od sebe u novoj godini. I kujemo planove za nove podvige. I to je dobro, to nas čini živima, ima života u nama, i život postaje promišljena akcija. Tako da, misa zahvalnica jeste prigoda, generator promjena. Jer kad iza sebe pogledamo, na put kojim smo prešli dosad, uočavamo mnoge darove, i mnoge blagoslove, od ljudi, od Boga. I bilo je i patnje, i svakovrsne tuge, i sumnje, i nitko opet ni tom ljudskom iskustvu ne uzmiče, bilo je manjkavosti, bilo je povreda, izdajstava, muke svakodnevne. Neke su se rane možda i produbile. Iz te patnje posve privatne, možda je izrastao neki cvijet samilosti za druge. Jer patiti znači dublje osjetiti, a tko dublje osjeća, taj i druge bolje poima. Patnja, pa i izdaja, nečija bezrazložna mržnja, može u nama pokrenuti more empatije, prema drugima. Prema „nevinima“ i „krivima“. Prema svima.

Biti na ovoj misi znači duboko promisliti kako su nas naše nesreće i boli oblikovale. Jesmo li postali ljudi ogorčeni, žalosni, ili smo u drugima teret brige i patnje prepoznali, pa se umilostivili, osjetili kako je biti drugome u njegovoj nesreći. Svaki je dan u svijetu jedna Golgota. Patnja je posvuda. Patnja nevinih, i patnja dželata. Ne posustajati, ne dati se obeshrabriti nad crnilom našeg vremena. Jer uvijek se nešto može učiniti. Puno čini, i onaj tko drugima oko sebe novi križ ne tovari. Tko nije u horu podrugljivaca, tko sirote ne ogoljava, a tek onaj tko dijeli od svojih malo dobara. A ima ljudi velikodušnih, brižnih, radosnih, luč su Stvoriteljeva među nama. S njima treba dane i misli dijeliti. Misa zahvalnica i tu nam pomaže bolje iza zastora vidjeti. Svaki je naš prošli dan jedan mali znak u nama. Sebi dopustiti da iz dobrog pa i lošega dublja vjera izrasta. Povjerenje u Boga, a onda i ljude, u mogućnost novog stvaranja.

Zato mi je danas naročito drag Ivanov „himan novog stvaranja“ . Na početku nije ništa, nije tamnina ni ništavilo, nije mrak nad bezdanom, nego Riječ, stvaralačka, okrepljujuća. Riječ koja nas oblikuje, mijesi naše živote, pa tamo gdje smo kruti, nas mekša, tamo gdje smo krhki i lomni nas jača, Riječ koja ravna brda i planine, upravlja valovima a da ne bi ljudima. Toj Riječi povjerovati, podati joj se na preoblikovanje radost je nama kršćanima. U njoj nam je život. Riječ je vizionarka, vidi u nama nove mogućnosti, početak novog stvorenja, što bismo sve mogli biti, samo kad bismo se toj silovitoj snazi prepustili. Ne zaboravimo, svaki je čovjek svetohranište Riječi. A onda i sukreator u djelu stvaranja što je započeto na početku vremena i trajat će do konca vjekova. Ovo vrijeme u godini prilika je to sebi posvjestiti. Povjerovati Riječi koja postade dionikom našeg tijela, i dionikom našeg jezika. Stoga i naše riječi, naše misli, naši govori, trebaju biti pažljivi. Da ne unižavaju Božje djetinjstvo u drugim ljudima.

Ivan opisuje Božje karakteristike, to su milost i istina. Bog je istinoljubiv pa prokazuje sve one što Boga u ljudima nište i nipodaštavaju. Štiti i ljubi čovještvo. I To će ga koštati. Kao što uvijek i košta istinoljubive. Bog je Milost da bude uz posljednje, nevidljive, prezrene, skrušene, očajnike, raskajane, bolesne, napuštene, da vidi u masi, da traži jednog dobroga, makar jednoga, za kojeg bi vrijedilo opet preći Golgotu. Mi smo taj jedan, ili jedna. I svi drugi su taj jedan, ili jedna.

I na tome, biti zahvalni, jer koliko god bili izgubljeni, eno Ga po nas dolazi. I tad počinje novo naše rođenje, i novo stvaranje. Rađamo se ne po volji muževoj, ili tjelesnoj, ili krvnoj vezi, nego se rađamo od Boga. Koji je sav milost i istina.

Kakve li radosti.

Roberta Nikšić, polis.ba