Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Svetkovina Bogorodice / Nova Godina: «Lakovjerno» na novi put vjere
Ima «lakovjernosti» u vjeri, one lake i radosne vjere – pastiri to svjedoče – koja prelijeće gore nepravdi i nevolja, koja ustaje nakon svih padova i poraza, koja jedino strepi od vlastite nedostojnosti pred veličinom Božje malenosti
Lk 2,16-21: I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.
Za svetkovinu Marije Bogorodice odlomak iz Lukina evanđelja vraća nas iznova betlehemskom događaju Kristova rođenja. Pastiri, kojima su anđeli, Božji glasnici, javili vijest o rođenju Spasitelja, pohitjeli su u Betlehem provjeriti istinitost «nebeskih» riječi. Požurili su, uvjerili su se – piše Luka – pa počeli širiti radosnu vijest (evanđelje). Nisu se zadržali kraj jasala ni negdje u Betlehemu, nego su se vratili svojim ovcama, svojem uobičajenom poslu. Vratili su se, međutim, promijenjeni: radosni, zahvalni Bogu, slaveći i hvaleći Boga za ono što su čuli i vidjeli.
Ponašanje pastira na poruku o Kristovu rođenju, njihova žurba k jaslicama, cjelokupno njihovo ponašanje djeluje gotovo nestvarno, poput legende. Nema u pastira nikakva otezanja, nema dvoumljenja. I sve je prostodušno, gotovo lakovjerno. Nama današnjim ljudima, većinom ljudima nepovjerenja, opreza i proračuna, sve ovo s pastirima i jaslicama ipak djeluje nerealno i daleko. I ovdje treba naglasiti: Luka ne piše kroniku ni faktografsku povijest, nego poruku Božjeg učovječenja oblači u ruho svoje kulture, svoje vjere.
A poruka evanđelja je krajnje jednostavna, za ne povjerovati: Bog ulazi u svijet kao maleno dijete, od anonimnih konkretnih roditelja, Marije i Josipa. Ulazi u povijest neprimjetno, negdje na rubu, u neuglednom mjestu i prilikama, a opet sve redovno – zbog popisa stanovništva roditelji su se našli u Betlehemu, a zbog mnoštva ljudi nisu našli smještaj. I opet, poruka, ona koja ide povrh svega: Bog sve čini tako da nitko ne može ovladati, nitko potpuno zaposjesti njegovu tajnu rođenja. Čini to do mjere da se na sve odmahne rukom i konstatira da je to priča za djecu i nezrele. Ali Bog ostavlja i mogućnost da se netko umisli u svojoj tobožnjoj “velikoj” vjeri pa misli da zna sve kako i zašto se to dogodilo.
Božju prisutnost i dolazak u čovjeku Isusu zamjećuju oni koji su zadnji u moći i vlasti nad ljudima. Bog se nudi svima, ali ga najbrže prepoznaju oni koji su od čežnje skrojeni, koji nisu ugasli čekanje za Spasiteljem, koji priznaju nemoć sebespašavanja, koji nisu zatomili nadu radosti koliko god bili izloženi nevremenu i mraku, koji – kao suha zemlja – žeđaju za pravdom, za istinom, za svjetlom.
Božji dolazak – na primjeru pastira – primjećuju i prepoznaju prostodušni ljudi. Prostodušni, bili kao neuki pastiri, bili učeni i mudri kao magi/kraljevi. Božji dolazak prepoznaju oni što su otvoreni nebeskim glasovima, smislu (i zvijezdama) svemira, smislu koji se pojavljuje ispod površnosti stvari i pojava; oni koji se ne ograničuju samo na ljudske zaključke, premda ih nikada ne niječu.
Božju prisutnost i dolazak u čovjeku Isusu zamjećuju oni koji su zadnji u moći i vlasti nad ljudima. Bog se nudi svima, ali ga najbrže prepoznaju oni koji su od čežnje skrojeni, koji nisu ugasli čekanje za Spasiteljem, koji priznaju nemoć sebespašavanja, koji nisu zatomili nadu radosti koliko god bili izloženi nevremenu i mraku, koji – kao suha zemlja – žeđaju za pravdom, za istinom, za svjetlom. Koji iz dna sebe vapiju – za licem i imenom, Božjim licem i imenom, za ljubavlju koja otkupljuje, ljubavlju koja se nije razočarala, koja se nije umorila, koja nije podivljala, usprkos svima zatajenjima, gubicima i porazima.
Ima u vjeri – pastiri su nam svjedoci – nešto tako «lakovjerno», ali ne protiv razuma i mišljenja. Nije riječ o lakomislenosti koja je ustvari pouzdanje u sebe, niti je slična ikakvom olakom pristanku kako se recimo izručujemo ljudima samo za svoj probitak. Ovdje se ništa materijalno ne dobiva, a sve se prima. Ovdje se sve ulaže, a ništa ne gubi. Ovdje se – opet na primjeru pastira – ne širi namještena ni isforsirana radost zahvale i proslave Boga, nego posve prirodna vedrina pronađene sreće. Ovdje se najprije raduje postojanju, mogućnosti ljubavi i darivanju. I ostaje se najčešće pri istome poslu, ali posve promijenjeni. Radi se svoj posao mirnije, sabranije, bolje, jer se pronašao smisao, jer se otkrila nada, iznova započelo ljubiti.
Ima u vjeri neke «lakovjernosti», ali ne u smislu primitivne i zatucane, nepoučljive i tvrdoglave vjere onog danas tako obilnog bahatog pobožnjaštva da smo upravo mi, a ne drugi, izabrani, da smo mi jedini vrijedni nebeskoga glasa; da smo se jedino mi, a ne drugi otvorili Božjem Duhu, pa on nalazi jedino počivalište na nama. To je bahata lakovjernost u sebe.
Ima u vjeri «lakovjernosti», u kojoj se prestaje biti ja, jer smo kao nošeni od drugdje, od Boga, ali ne u praznini vlastitih nabožnih umišljaja – na vani se ništa ne vidi, čak će zamjerati kako se čvrsto stoji na zemlji, kako se možda dovoljno ne moli niti je se otvoreno manifestativnom reklamiranju radosti od kojeg se u konačnici ledi srce.
Ima nešto «lakovjerno» u vjeri kao zadnji oslonac, kao najdublje povjerenje u nama koje nismo mi proizveli ni dali sami sebi; ima neko naše neusiljeno DA na već darovani smisao, naše DA životu i kada lutamo, kada smo slabi i grešni, opaki i zli, kada smo mi ili netko naš teško bolesni; ima ono zadnje DA, ako ne vjeri a ono ljubavi i kada smrt, i nagla smrt, kuca na vrata i razvaljuje nam svu životnu građevinu. Ima neko osnovno povjerenje s kojim smo se gotovo rodili; neka vjera kao izručenje dobrome Bogu koji, ako mu dopustimo da se izrekne, osjetit ćemo kako nije zatajio, koji nas nije napustio, nije se razočarao u nas, nikada nije digao ruke od nas. Ima «lakovjernosti» u vjeri, one lake i radosne vjere – pastiri to svjedoče – koja prelijeće gore nepravdi i nevolja, koja ustaje nakon svih padova i poraza, koja jedino strepi od vlastite nedostojnosti pred veličinom Božje malenosti.
Marija pokazuje da je važno čuvanje i najmanjeg događaja u kojem se Bog očitovao u životu ljudi i prebiranje o tome s povjerenjem i ljubavlju – u srcu, dakle.
Luka piše u današnjem evanđelju da je Marija slušala sve što su pastiri i drugi govorili o djetetu Isusu. U sebi je pohranjivala sve te događaje i prebirala o njima u svom srcu. U Mariji nam se otkriva daljnji put u našoj vjeri. Jer možda je lako povjerovati, ali valja ustrajati, potrebno je biti postojan do kraja. Marija nas uči budnom osluškivanju Božjega glasa koji nam dolazi i preko drugih ljudi, kroz prebiranje Božjih riječi u navještaju drugih o Bogu koji je došao u naš život. Potrebno je slušati, i kada sve ne razumijemo, što o Spasitelju govore pastiri, oni drugi, i koji nisu posve učeni, i oni koje ćemo redovito obescijeniti, omalovažiti da nisu kakvi vjernici. Marija pokazuje da je važno čuvanje i najmanjeg događaja u kojem se Bog očitovao u životu ljudi i prebiranje o tome s povjerenjem i ljubavlju – u srcu, dakle.
Marija prebire sve o onome koga je rodila, sabire sve u svoje iskustva s Bogom. Ona – Majka Božja, Bogorodica (od Koncila u Efezu 431.) – i dalje ostaje službenica, redovna žena vjere svoga naroda, kći sionska. I ona se – poput pastira – vraća uobičajenom životu, svome služenju. Luka piše da su dječaka Isusa, nakon osam dana, sve po vjerskom zakonu, obrezali i dali mu ime – Isus, Boga spašava. Obrezanjem je Isus ušao u savez Boga i njegova naroda, a ime je označilo njegovo poslanje na zemlji, među konkretnim ljudima. Ime Isus je stiglo s neba i istodobno je ime iz vjere njegova naroda (Jošua – koji je uveo narod u obećanu zemlju i Jošua/Isus – mudri Sirah). U tom imenu, Marija i Josip, Isusovi roditelji, odgovorili su potvrdno, ne sluteći dosege, da Isus bude Spasitelj ljudi, Spasitelj svijeta. I oboje će se tom poslanju podvrći. Isus iz Nazareta je Božje lice i ime koje kao vjernici tražimo!
Pred nama je nova kalendarska godina, i to sveta, jubilarna godina novih odnosa: godina darivanja slobode i praštanja. Pred nama je i novi put vjere. Imamo uzore: pastire, Mariju, Josipa, mudrace. Imamo Spasitelja Isusa kojega počinjemo slijediti kroz novo vrijeme, u svojim obiteljima, na radnim mjestima, među prijateljima, u društvu, među bližnjima i “daljnjima”. Slijediti ga u svim dionicama i u svim okolnostima svoga života, s povjerenjem i sigurnom nadom, kroz radosti i patnje, tabore i kalvarije, preko križa do uskrsnuća. Slijediti ga s dozom lakovjernosti, djetinjeg povjerenja, jer nas Isus neće prevariti; slijediti ga dakle i kada nismo sve proračunali kamo će nas odvesti njegov put i koliko ćemo, ako ćemo uopće, uspjeha imati! Imamo već iskustvo: Nećemo se prevariti ako budemo dobri na Isusov način.
S Božjom darovanom ljubavlju u Isusu koja nas istinski mijenja:
Blagoslovljena vam nova godina, sveto vrijeme! Nova godina radosti i pouzdane vjere!
Fra Ivan Šarčević