Michael Martens: Geto zvani Izrael

I u Sarajevu, glavnom gradu Bosne, na tisuće ljudi izašlo je na ulice zbog krvoprolića na Bliskom istoku. “Jučer Srebrenica, danas Gaza”, “Oslobodite Palestinu”, a Allahu ekber pokliči odzvanjali su naizmjenično na jednom prosvjedu u listopadu 2023. na trgu ispred veličanstvene gradske vijećnice iz habsburškog doba. Tadašnja gradonačelnica Benjamina Karić obratila se skupu. Sarajevo iz posljednjeg rata još uvijek dobro zna kako je to kad se nema ni vode ni hrane i kad gledaš kako tvoja djeca umiru, rekla je prva žena grada koji je nekad bio pod srpskom opsadom.

Muslimani u Bosni u velikoj većini su toliko muslimanski koliko su i kršćani u Donjoj Saskoj kršćanski. Stranka koja bi se založila za uvođenje šerijata u Sarajevu, imala bi otprilike jednako izbornog uspjeha koliko i netko tko bi u Münsteru obećao ponovno uspostavljanje anabaptističkog kraljevstva [Godine 1533. u Münsteru je pobijedila reformacija, a 1534. u gradu su prevladali anabaptisti koji su organizirali tzv. Münstersku komunu, op. prev.]. Naime, u Sarajevu se vidi više pokrivenih žena ili onih koje nose marame nego prije dva desetljeća, ali to su uglavnom turistice iz arapskih zemalja ili Turske. U Sarajevu su gotovo svi restorani i kafići otvoreni također tijekom ramazana kao i inače, samo su nešto prazniji tijekom dana. Iako se alkohol svuda ne poslužuje, ipak ga nitko ne mora dugo tražiti. Piti čašu hercegovačke žilavke s pogledom na neku džamiju, opušteno u ugodnom zadovoljstvu bijeloga vina ignorirati pozive na molitvu, jedan je od ugodnijih večernjih sadržaja koje Sarajevo nudi.

Međutim, anegdotska očitost ne pokazuje potpunu sliku. Iza liberalne zavjese postoji i druga Bosna, koja nije tako kozmopolitska kao što se predstavlja. Hrvatski pisac Miljenko Jergović, rođen 1966. u Sarajevu, to je pronicljivo prikazao u nekoliko scena svoga romana „Crveni jaguar“[1]. A kad je prije nekoliko godina Emir Suljagić, preživjeli genocida u Srebrenici, kao tadašnji ministar obrazovanja u Sarajevu, želio uvesti da se ocjena iz vjeronauka više ne uračunava u ukupni prosjek ocjena, ogorčeni Veliki muftija [reis-ul-ulema, op. prev. ] bosanskih muslimana pokazao je svoju moć i spriječio taj pokušaj. Bosanski islam, koji se često i s pravom opisuje kao primjer liberalnog islama europskog karaktera, može poprimiti netolerantne osobine.

To također pokazuju rani tekstovi njegovog vjerojatno najpoznatijeg predstavnika, bivšeg predsjednika Bosne, Alije Izetbegovića, kojeg su cijenili Bernard-Henri Lévy i drugi zapadni intelektualci. „Otac utemeljitelj“ Bosne i Hercegovine, koji je umro 2003. i koji je vodio zemlju kroz ratne godine, nije nikada odgovarao karikaturno iskrivljenoj slici islamskoga fundamentalista kakvim ga je srpska ratna propaganda predstavljala. Kada Peter Handke tvrdi da je Izetbegović devedesetih nastojao uspostaviti teokratsku državu i nazvao ga „paradigmatskim islamistom“, to prije svega govori nešto o Handkeu.

No, dosta toga u Izetbegovićevim tekstovima iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina pokazuje autora koji je ne samo duboko uvjeren u superiornost islama nad svim drugim svjetskim religijama, nego je također zauzeo nepomirljiv stav prema Izraelu. Ti se napisi šire – uz pomoć državnog poreznog novca – u jednom izdanju Izetbegovićevih spisa, koji se prodaju, osim u knjižarama, i u gradskom muzeju Alija Izetbegović u Sarajevu. Ondje se nudi cjelovito izdanje Izetbegovićeva djelâ objavljeno 2020. godine, čiji prvi svezak sakupljenih eseja, između ostalog, sadrži i tekst iz 1970. godine: „Muslimani i Izrael“. U njemu se aškenaski Židovi proglašavaju glavnim uzrokom zla države Izrael: „(…) dobro naoružani, obrazovani i nemilosrdni, potiskuju domaći svijet pred sobom, stvarajuči ‘životni prostor’ za novu državu. Šta se može očekivati od ove države rođene iz neprava i nasilja?“, pita Izetbegović.  Njegov odgovor: “Cionizam, koji je nastao kao reakcija na progone Jevreja u Evropi, sav svoj nakupljeni otrov, bijes i osvetu prema Arapima (…).“

Iako su Jevreji u Izraelu bili najteže žrtve rasizma i genocida, u međuvremenu su i sami počinili genocid, piše Izetbegović: „Oni su praktično postali produžetak Hitlerovih metoda bezobzirne upotrebe sile, preseljenja, raseljavanja, osionog odnosa prema pobijeđenima, pa čak i vojne taktike blitzkriega, iznenadnog napada i nemilosrdnog obračuna i odmazde.“ To je napisao autor tri godine nakon Šestodnevnog rata [vođen od 5. do 10. lipnja 1967. godine, op. prev.], nakon čega je jugoslavenski diktator Tito prekinuo diplomatske odnose s Izraelom. U Jugoslaviji je to bilo sve samo ne radikalni stav. Izetbegovićevo poimanje da se Izrael sastoji od „fanatiziranog ljudskog materijala“, da je u konačnici samo „veliki ‘geto’ u moru islamskog svijeta, strano tijelo u jednom ogromnom organizmu“, bilo je sasvim na liniji komunističkih država poput Jugoslavije. Izetbegovićeva je također prosudba da su u slučaju Izraela „i taj geto i mržnju, kojom je svaki geto okružen, stvorili su sami Jevreji“.

No, koliko je daleko od opisivanja Izraela kao „stranog tijela“ do zaključka da to „strano tijelo“ nema pravo na postojanje te mora biti uklonjeno? Izetbegović ne izgovara tu ideju izričito, ali se ustrajno vrti oko nje. Svaka neislamska vlast nad Jeruzalemom, napisao je, „predstavljala bi neprirodno stanje“. Samo su muslimani kadri jamčiti da Jeruzalem bude otvoren za sve, i na njima je da oslobode grad – po uzoru na Židove: „Snaga Izraela, u ovoj konfrontaciji sa Arapima rezultat je izvanredne podrške i solidarnosti dijaspore, tj. svih Jevreja svijeta.“

Izetbegović tvrdi da je samo obitelj Rothschild dala 100 milijuna dolara državi Izrael. Slabost muslimana, međutim, leži u njihovom nedostatku jedinstva. „Agresivnom panjevrejstvu“ treba suprotstaviti „barem jedan odbrambeni panislamizam“, jer je ideja o Izraelu nastala iz slabosti islama. Inače, „ne bi ni Englezima ni Jevrejima nikada došla misao da jevrejsku državu zamisle na našem živom tijelu.“ Samo je slabost muslimana omogućila Izrael: „Pošto smo bili janjad, oni su postali vukovi.“ Izetbegović završava uvidom: Islamska snaga možda nije potrebna da bi Jeruzalem u budućnosti bio čisto muslimanski, „nego da bi ponovo bio otvoren svima i da bi ostao nepomućen izvor iz kojeg teku tri velike rijeke čovječanstva“.

U jednom drugom svom članku upozorava da je borba vjerojatno neizbježna, jer su „pod vodstvom cionista, židovi su u Palestini započeli akciju koja je jednako nehumana i bezobzirna, koliko i kratkovidna i avanturistička.“ Ova bitka je izgubljena za Židove, jer ne uzima u obzir globalni odnos moći između njih i muslimana. „Da bi zadržali Jerusalem, židovi bi morali pobijediti islam i muslimane, a to se – hvala Bogu – nalazi izvan njihove moći.“ Ako bi „cionisti“ nastavili svoj put arogancije, piše ovaj autor, koji je preveden na mnoge jezike i koji je visoko cijenjen u muslimanskom svijetu, za muslimane bi postojalo samo jedno rješenje: „Nastaviti borbu, proširivati je i produžavati je, iz dana u dan, iz godine u godinu, bez obzira na žrtve i vrijeme koliko bi ona mogla potrajati“, dok cionisti ne budu prisiljeni odustati od „svakog pedlja[2] otete zemlje.“ Svaki kompromis na tom putu je izdaja palestinske braće.

Kasniji vođa bosanskih muslimana razvio je takve ideje u nekoliko publikacija. U tekstu „Za islamsku revoluciju“ iz 1972. godine, on piše da „otrovno sjeme čiji se plod zove Izrael“, nije bilo posijano tek 1948. godine. Korijeni sežu barem do tursko-arapskog „bratskoga rata“ između 1914. i 1917. godine. Država Izrael čedo je muslimanske nesloge.

Već u člancima „Zašto su muslimani zaostali“ (1967) i „Muslimanka – žena i majka“, (1968) Izetbegović je proširio svoj program neophodne „islamizacije muslimana“, koji bi trebao biti koristan i na Bliskom istoku. Islamske države nisu zaostale zato što se pozivaju na islam, nego zato što su od njega otpale. Najprije se, dakle, mora postići renesansa islama: „Svaki musliman pozvan je da bude učesnik u tom preporodu.“ Svi američki, britanski, francuski koledži u islamskim državama, podmukli su Danajski darovi Zapada muslimanima. Dok je islam još uvijek bio temelj društva, Osmansko Carstvo je bilo svjetsko carstvo, dok je Turska Mustafe Kemala bila samo „blijeda kopija lažnih zapadnih uzora“, žali se Izetbegović i suprotstavlja tomu svoj romantični ideal „narodnog panislamizma“ i „panislamskog instinkta“ širokih masa.

Nije nikakvo čudo što kasniji turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, koji je posjetio Izetbegovića na njegovoj smrtnoj postelji, govori samo hvalospjeve o svom bosanskom uzoru. Izetbegović je u svom eseju „Problemi islamskog pokreta danas“, koji je nedatiran u sabranim djelima, ali vjerojatno potiče iz osamdesetih, iznio upozorenje koje je Erdoğan prihvatio za Tursku:  „Moramo (…) biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša prva sredstva su lični primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?“, pita Izetbegović i upozorava da će taj trenutak doći tek kada islamski pokret bude „moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku nego i izgraditi novu islamsku vlast.“ U ovoj borbi rodovi bi također morali  znati svoju ulogu: „Ako u islamu postoji takozvano žensko pitanje, onda je rješenje tog pitanja: majka.“

Naravno, treba kazati da je Izetbegović napisao takve rečenice dok je još bio mali odvjetnik u Sarajevu, kojega čak ni ondje gotovo nitko nije poznavao. Tijekom rata u Bosni od 1992. do 1995. godine, kada je imao moć, on se ponašao potpuno drugačije nego što je se moglo očekivati na temelju ovakvih spisa. U Srebrenici i drugim bosanskim gradovima nisu bili Izetbegovićevi vojnici, nego bosanski Srbi pod vodstvom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji su nastupili kao masovne ubojice-koljači, Božji ratnici.

Za veliku većinu bosanskih muslimana, islam do danas nije politički program za uređenje javnog prostora. Njihov najpoznatiji predstavnik nikada se, doduše, izričito nije distancirao od fantazmagorija svoga ranog doba, ali je njegovo stvarno djelovanje kao predsjednika bilo usmjereno – čak ako je to bio i samo mudar uvid u ravnotežu snaga – na očuvanje Bosne i Hercegovine u kojoj muslimani, židovi i kršćani mogu ravnopravno živjeti jedni s drugima.

Tko želi valorizirati islam u Bosni, za čiji se uzor često uzima Sarajevo kao model za Europu, ne bi, međutim, trebao ignorirati tekstove najpoznatijeg političkog vođe toga islama. Činjenica da su njegovi članci, podržani poreznim novcem, prije samo nekoliko godina ponovno objavljeni u nekritičkom izdanju pokazuje, naime, da oni još uvijek djeluju i da trebaju dalje djelovati. Izetbegovićeva karakterizacija Izraela kao nezakonite države s produženim nacionalsocijalističkim metodama, nije među bosanskim muslimanima – i ne samo među njima – tek gledište nekog radikalnog autsajdera.

____________________

[1] U originalu se ovaj roman zove „Herkul“ i objavljen je 2019. godine kod izdavačke kuće Fraktura u Zagrebu. Njemački prijevod objavljen je 2021. godine kod izdavačke kuće Schöffling u Frankfurtu.

[2] Sic. Potpuna rečenica glasi ovako: „Ako oni, ipak, nastave putem na koji ih gura njihova oholost, što za sada izgleda vjerovatnije, za islamski pokret i sve muslimane u svijetu postoji samo jedno rješenje: nastaviti borbu, proširivati je i produžavati je, iz dana u dan, iz godine u godinu, bez obzira na žrtve i vrijeme koliko bi ona mogla potrajati, sve dok oni ne budu prisiljeni vratiti svaki pedalj otete zemlje.“

---

Izvor: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 07. 02. 2025; prijevod: Predrag Mijić, polis.ba

---