Sveti Valentin: o staroj vjeri i prvoj ljubavi

Sveti Valentin pripada onim svecima o kojima gotovo nemamo točnih podataka. O njima se isprepliću legende. No, usprkos ili upravo zahvaljujući legendama, oni se štuju. U kršćanskoj predaji postoje dva Valentina, Rimski i Ternijski (Terni, grad u talijanskoj Umbriji). Oba su navodno nastradala istoga dana i oba pokopana na istome mjestu!

Utemeljenija istraživanja govore da je pravi Valentin ipak onaj iz Ternija. Ondje je bio biskup. Rodio se oko 175. godine, mučeništvo je podnio oko 269. za vrijeme cara Klaudija II. (268.-270.). Odrubljena mu je glava. Pokopan je na Via Flaminia u Rimu. Na grobu mu je sagrađena bazilika. Štovanje ovoga sveca počelo je u IV. stoljeću, a od kasnog srednjeg vijeka štovanje se proširilo posebno u Francuskoj, Škotskoj i Engleskoj (štuju ga i luterani i anglikanci); u naše vrijeme naročito je popularan u Sjevernoj Americi. Sv. Valentin je zaštitnik mladih i zaljubljenih. Na njegov dan zaljubljeni se susreću, daruju jedni druge ukrasnim čestitkama, cvijećem…

Nije posve jasno, ni u legendama nema dostatnog obrazloženja, zašto je i kako Valentin, osim zaštitnika osoba s očnim bolestima i padavičara, postao zaštitnikom zaljubljenih. Jedno je mišljenje da njegov spomendan pada između Božića i Korizme, između dvaju bogoštovnih vremena kada je Crkva dopuštala da se mladi zaručuju i vjenčavaju. Neki vežu njegovu zaštitu ljubavi i braka uz njegovu osjetljivost za mlade jer je, opet legenda kaže, volio ruže i poklanjao ih je zaručnicama želeći im blagoslovljen i sretan brak. Drugi smatraju da je Valentin ustvari kristijanizirano štovanje božice Junone. Naime, rimska božica Junona, kojoj je bio posvećen hram na jednom od dvaju brežuljaka rimskog Kapitolija, štovala se kao zaštitnica djevojaka i udanih žena; molilo joj se kao pomoćnici pri izboru bračnog druga (Iuno Moneta – božica dobrog savjeta) i pri porodu. Slavila se 14. veljače, na dan koji će preuzeti sv. Valentin.

Slično se neki današnji kršćani vraćaju na «staru» vjeru, ne samo židovsku, ne samo da «judaiziraju» evanđelje, nego stvaraju novopoganstvo, prave smjesu kršćanstva i «hrvatske vjere», miješaju evanđelje i nacionalnih mitove, BD Mariju i «vilu Hrvaticu», Isusova Boga Oca i hrvatskog boga Marsa, kršćanske proroke s hrvatskim kraljevima, poglavnicima i ratnim vitezovima.

Polazeći od onoga što doslovno znači legenda – ono što valja, odnosno ono što treba čitati – vrijedilo bi i nama današnjima otkriti neke poruke iz legendi o sv. Valentinu. Evo jedne. Veli se da je radi nekih crkvenih poslova Valentin došao u Rim. Ondje se susreo s carem Klaudijem koji je htio prijateljevati s njim, ali pod uvjetom da Valentin ostavi novu vjeru, napusti put Isusa Krista i da se vrati staroj vjeri rimskih bogova. Valentin, međutim, nije mogao ispuniti carevu želju. Ovaj ga je predao sudu i gradskoj vlasti, koji su, legenda kaže, čak i Valentinova čuda (jedno od njih je povratak vida kćerci izvjesnoga Asterija), protumačili kao opasno zavođenje naroda i čarobnjaštvo. Stoga je Valentin morao biti pogubljen.

U povijesnim mijenama i prevratima, u promjenama režima i vladara, nije rijetkost da dolazi i do «promjene vjere». Uopće nije malen broj onih ljudi koji iz straha ili koristi, iz ekonomskih razloga ili volje za vlašću prelaze na drugu vjeru, ili iz ateizma u teizam i obratno. Bez sumnje, rijetki su vjerski, a česti «politički obraćenici». «Ovaj me narod samo usnama štuje, a srce mu je daleko od mene», ponovit će Isus riječi proroka Izaije koje vrijede za mnoge koji sebe riječima, nominalno nazivaju kršćanima, katolicima, ali ustvari to nisu. U nas se miješa religiozno s nacionalnim, štoviše, nacionalno se stavlja iznad vjerskoga, pa su mnogi katolici samo kroatizirani (običajni, tradicionalistički vjernici), neki eventualno kristijanizirani, u smislu da prihvaćaju kršćanstvo kao kulturu («europsku uljudbu»), ali nisu evangelizirani, ne drže se u životu Isusova evanđelja niti imaju osobni odnos s Isusom.

Već su na počecima kršćanstva neki kršćani zbog progonstva, neki zbog komoditeta, oportunizma ili koristoljublja, odustajali od Isusova puta. Pisac Knjige Otkrivenja vjerojatno na takve misli kada piše vjernicima u Efez da su ostavili svoju «prvu ljubav» (Otk 2,4-5: «Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela…»). Takvi su povjerovali Isusu i njegovu evanđelju, ali su se onda vratili židovskoj vjeri obrezanja ili rimskim bogovima. Razočarali su se u «prvu ljubav». Slično se neki današnji kršćani vraćaju na «staru» vjeru, ne samo židovsku, ne samo da «judaiziraju» evanđelje, nego stvaraju novopoganstvo, prave smjesu kršćanstva i «hrvatske vjere», miješaju evanđelje i nacionalne mitove, BD Mariju i «vilu Hrvaticu», Isusova Boga Oca i hrvatskog boga Marsa, kršćanske proroke s hrvatskim kraljevima, poglavnicima i ratnim vitezovima. Zaboravlja se Isusova izričita zapovijed da se vjera ne miješa sa svjetovnošću, s politikom, ni Boga s carem, niti evanđelje se bogatstvom, novcem i vlašću. Naravno, za vjeru u Isusa Krista uvijek treba nešto darovati, zapravo žrtvovati! I kraljevska prijateljstva poput Valentina! I mnogo toga, oni najbolji i život!

Vrijedi kroz čitav život sačuvati nesebičnost i čistoću motiva prve ljubavi, onu radost što postoji druga osoba, radost da se nekoga uopće moglo i može voljeti.

Jedna druga poruka iz Valentinova života je njegovo ohrabrivanje mladih na prijateljevanje i ljubav. On se, legenda kaže, radovao ljudskoj ljubavi i darivao je zaljubljene cvijećem. Ima, nažalost, nemali broj svećenika i duhovnika koji, iz tko zna kojih razloga, iz tko zna kojih svojih nesreća, u ljubavnim odnosima ponajprije vide opasnost i grijeh, zlo i đavla. Misle da će ljubav doći bez zaljubljivanja kao neko bestjelesno čudo. Ljubav se, međutim, ne događa anđelima. Nema ljubavi u manihejskoj averziji prema tjelesnosti, bez susreta, dodira i zagrljaja. Strah od ljubavi strah je od vjere u Boga, u Božje dobro u ljudima; strah od slobode, strah od života. Neki smatraju Valentina čak poganskim svecem i na Valentinovo pojačavaju svoja zabrinuta proklinjanja pokvarenog svijeta, organiziraju pandan «molitvene» priredbe samo da ne bi došlo do kakve «grešne prigode».

Slavljenjem sveca Valentina slavimo Isusa Krista, utjelovljenu Božju ljubav, koji je volio ljude, radovao se ljudskom prijateljstvu i ljubavi. Onaj koji se zaljubljuje i ljubi, i ako gubi, on ljubi, i ne gubi bitno, ne gubi ljubav, jer ljubi bez lukavstva i prepredenosti. On je sposoban opet ljubiti.

Prva ljubav je najvažnija, jer je spremna da se posve daruje, posve žrtvuje. Valja zbog svojih strahova ili gubitničkih iskustava prvih ljubavi ne upasti u cjeloživotnu gorčinu i razočaranje u ljubav, u ohlađeno čistunstvo (namješteno djevičanstvo) koje se onesposobilo da ljubi i misli da se ljubav ne može više dogoditi. Vrijedi kroz čitav život sačuvati nesebičnost i čistoću motiva prve ljubavi, onu radost što postoji druga osoba, radost da se nekoga uopće moglo i može voljeti. Tȁ i Boga se ljubi ljubavlju zaljubljenoga, malo «ludo», ali nebeski široko, čak ako u tome ima i doze sebičnosti. Ljubav nije obmana i prevara kada je ljudska ljubav. Ljubav je smisao svega što jest. Bog ostaje vjeran i «ludo» ljubi svoje nevjerne ljude, svakoga pojedinačno!

Nije li putem te Božje ljubavi nastojao živjeti i njegov učenik, legendarni sv. Valentin, svetac zaljubljenih!?

Fra Ivan Šarčević