Lidija Maksymowicz, preživjela nacistički logor, susrela se s Papom Franjom

U intervjuu za Vatican News, Lidija Maksymowicz, Poljakinja bjeloruskih korijena koja je preživjela nacistički logor i pokuse Josefa Mengelea, govori o svom susretu s Papom Franjom na općoj audijenciji (26. 5. 2021.). Lidija je Papi pokazala urezani broj na podlaktici kojim je bila obilježena u koncentracijskom logoru. Papi je darovala tri dara koji simboliziraju sjećanje, nadu i molitvu

---

„70072“. Lidija Maksymowicz, Poljakinja bjeloruskih korijena koje je preživjela nacistički logor, danas je na općoj audijenciji u trenutku u kojem se Papi cjeliva ruka, otkrila podlakticu i pokazala Svetom Ocu tetovirani broj logora Auchwitz. On je potom gledao nekoliko trenutaka. Zatim se sagnuo i poljubio mjesto na kojem je broj tetoviran, koji je i nakon 76 godina svakodnevni podsjetnik na preživljene strahote. Nisu izgovorili ni jednu riječ, kao što Papa nije ništa govorio za posjeta Auschwitzu u Poljskoj 2016. godine, već se dogodio Papin spontani čin, instinktivan, pun ljubavi. Jednake emocije pokazala je i Lidija prema Papi, zagrlila ga je. „Ono što mi je učinio Sveti Otac“ – priča gospođa u razgovoru punom emocija, ali blago i tiho – „dalo mi je snagu i pomirilo me sa svijetom.“

Došla u Italiju da bi ispričala svoje svjedočanstvo

„Oči su mi se susrele s Papinim očima, nije bilo potrebe da se kaže išta, riječi nisu bile potrebne“, govori gospođa Lidija, jedna od posljednjih preživjelih u Europi. Danas živi u Krakovu, a ovih je dana došla u Italiju kako bi, u organizaciji asocijacije La Memoria Viva di Castellamonte (Torino), pričala mladima svoja svjedočanstva koja su sabrana u dokumentarnom filmu posvećenom upravo njoj, pod naslovom: Djevojčica koja nije znala mrziti.

Lidija je htjela iskoristiti svoj boravak u Italiji – koji je bio predviđen ranije, ali odgađan zbog pandemije – da bi skoknula do Rima kako bi posjetila poljsko veleposlanstvo i sudjelovala na audijenciji Pape Franje, prema kojem gaji duboku ljubav. Odmah nakon Ivana Pavla II, volim Papu Franju. Pratim ga preko televizije, molim za njega svaki dan, imam u njega povjerenja i gajim prema njemu srdačne osjećaje.

Dvije majke: jedna koju je izgubila u Auschwitzu i druga koja ju je posvojila

Ovaj nezaboravni susret dogodio se u danu koji je za gospođu Lidiju poseban: u Poljskoj se, naime, slavi Majčin dan. „Ovaj dan za mene je poseban jer sam imala dvije majke: jedna me je majka rodila, rastavio nas je logor kada sam imala tri godine; druga majka je Poljakinja koja me je usvojila kad sam oslobođena iz logora, i njoj dugujem spas.“

Tri poklona za Papu: sjećanje, nada i molitva

U ovim kratkim trenucima na kraju audijencije, Lidija nije uspjela Papi ispričati svoju priču, ali mu je predala tri poklona koji simboliziraju tri temeljne stvari u njezinom životu: sjećanje, nadu i molitvu. Sjećanje je predstavljeno na maramici na kojoj je bijelo-plava traka sa slovom „P“, što označava Poljsku, dok je u pozadini crveni trokut, koji zatvorenici Poljaci koriste na spomen-svečanostima. Nada je izražena u daru slike koju je naslikala njezina suradnica Renata Rechlik. Slika prikazuje Lidiju dok je bila djevojčica, majka je drži za ruku, idu uz prugu podalje od ulaza u logor Birkenau, simbol početka kraja za milijune Židova i drugih zatvorenika. I konačno, molitva! U Papine ruke Lidija je stavila krunicu sa slikom svetog Ivana Pavla II, koju je blagoslovio svećenik don Dariusz, njegovo kumče. „Ovu krunicu koristim svaki dan za molitvu.“

Odvedena s tri godine

Lidija nikada nije prestala vjerovati u Boga, jednako kao što nije prestala „opraštati svojim progoniteljima“, usprkos zlu koje su joj priredili kada je imala samo tri godine. Godine 1941, odvedena je od svoje kuće i od svojih voljenih, zajedno s majkom i majčinim roditeljima. Odvedena je zato što je bila osumnjičena za suradnju s partizanima. „Bila sam mala, u najranijoj životnoj dobi, ali već s velikim iskustvom nakon proživljenih scena rata u bivšem Sovjetskom Savezu. Bila sam pripremljena za trpljenje, na zlo koje su ljudi činili jedni drugima, ali nisam očekivala da ću proživjeti ono što me zadesilo u Auschwitzu.“

„Bila sam deportirana u vlaku koji je bio prilagođen za prijevoz životinja, možda ne ni za to. Kada su se otvorila vrata, vidjela sam strašne scene. Moji baka i djed su odijeljeni od nas, poslani su prema baraci iznad koje je bio dimnjak iz kojeg je izlazio dim čiji je miris jako zaudarao. Ja i moja majka smo bile prljave, gladne, pune straha smo slušale vojnike koji su vikali, izgovarali su nama nerazumljive riječi. Psi su lajali. Ništa nismo shvaćale, radile smo ono što su od nas tražili. Bile smo prestravljene.“

Eksperimenti doktora Mengelea

Obje su bile identificirane kao zatvorenice Poljakinje, sa slovom „P“ zašivenim na prugastoj uniformi. Majka joj je bila premještena u baraku za radnike, a Lidija u „kuću natrpanu djecom različitih nacionalnosti i dobi“. Bila je to baraka u kojoj je radio doktor Josef Mengele, već je tada bio dobio nadimak „anđeo smrti“. Baraka je bila spremnik koji je Mengele koristio dok je izvodio pokuse na trudim ženama, djeci blizancima, sakatim osobama. Lidija je njemu bila poslana kao „slatka djevojčica dobrog zdravlja“. Ne sjeća se sada, 80 godina poslije svega, što je Mengele radio s njezinim malenim tijelom, ali se dobro sjeća „boli“ i njegovog „demonskog pogleda“.

„Mengele je bio surova osoba, bez granica i skrupula. Dan za danom mnoge su osobe gubile život pod njegovim rukama. Poslije rata su pronađene knjige s obrađivanim osobama pod određenim tetoviranim brojevima, među kojima je bio i moj.“

Susret s prirodnom majkom poslije 17 godina

Jednom oslobođena, Lidija je živjela punim životom. Poljski bračni par koji ju je prihvatio postao je za nju prava obitelj. Preselili su se u Rusiju, u Moskvu. „Ondje sam se htjela zadržati i iskoristiti svoju prošlost u političke svrhe.“ Ipak se kasnije vraća svojoj majci u Krakov. Godine 1962, uz pomoć Crvenog križa, uspijeva pronaći svoju prirodnu majku. „Nikada nisam prestala tražiti je, i kada sam mislila da je mrtva. Ponovno smo se vidjele nakon 17 godina. Ona mi je bila obećala da ćemo se opet vidjeti kada smo se razdvojile u Auschwitzu. Održala je riječ.“

Naša međusobna privrženost bila je izblijedjela tijekom vremena, kao i sjećanje na one tri godine povezanosti čija se veza u Auschwitzu pokidala. Poslije tolikih godina ta je žena za Lidiju – u međuvremenu se bila udala i zasnovala novu obitelj – bila figura iz prošlosti prema kojoj je iskazala veliko poštovanje. Zagrlile su se, plakale, razmijenile nekoliko riječi. Lidija je odlučila ipak ostati u obitelji koja ju je posvojila. Majku koja ju je rodila naziva „moja prva majka“.

Apel mladima: „Neka se više nikada ne vrate ovakva zvjerstva“

Lidija Maksymowicz govori da je danas umorna, ali se svom snagom bori da bi ispunila svoju misiju: da mlađe generacije imaju živo sjećanje na strahote koje su se dogodile zato što i danas, izgleda, ponovno se rađaju sablasni rasizma i nacionalizma. Lidijin apel bi stoga bio:

„U vašim mladim rukama je budućnost svijeta. Slušajte moje riječi, otiđite posjetiti Auschwitz i Birkenau i činite tako da se ova zvjerstva više nikada ne ponove. Ova priča se ne smije više nikada ponoviti.“

Izvor:Vatican News; prijevod: polis.ba.

---