Sveto Trojstvo | Božja djeca i baštinici Boga

Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

Zacijelo, u mnoštvu poslova i trčanja zaboravljamo bitno ili ono važno ostavljamo za neka druga vremena kad ćemo se u miru moći njime pozabaviti. Nekako je tako i s Bogom i našim mišljenjem, razmišljanjem o Bogu. Većinom smo rastreseni ljudi i ne možemo dugo izdržati sabrano misliti o jednoj stvari, temi ili osobi, osobito ako je «teška» materija ili osoba za razmišljanje. A tako je s Bogom, posebno, s Bogom. Najteže je razmišljati o nekomu tko nas, i samo naše mišljenje dovodi u pitanje. A takav je Bog. Zato mnogi, ne samo nevjernici, ateisti, nego i «vjernici», i oni koji o Bogu znaju «sve» i često i besmisleno prazno brbljaju, ustvari otklanjaju mišljenje o Bogu.

Kratki odlomak iz Poslanice Rimljanima koji danas slušamo jedinstveni je sažetak kršćanskoga poimanja Boga, a i shvaćanja tko su kršćani, vjernici, ljudi uopće. Iza naoči čudnih riječi, Apostol Pavao govori ipak krajnje jednostavno. Kršćani, a to nije nikakva ekskluzivnost kršćana, su oni ljudi koji vjeruju u Boga onako kako ih je naučio čovjek Isus iz Nazareta. A Isus je govorio o Bogu vrlo jasno, u slikama svoga vremena, u ljudskim pojmovima svoga židovskog naroda, koji opet nije nikakva zasebna veličina izvan svijeta semitskih naroda i orijentalne, bliskoistočne, kasnije i helenističke kulture, nego jedan povijesni konkretni narod sa svojom ljudskom poviješću dobra i zla.

I što to piše Pavao Rimljanima, a onda i nama danas o Bogu i vjernicima u Boga, jer to dvoje uvijek ide zajedno?

Ponajprije da je Bog Duh, a vjernici su oni koji se daju voditi Božjim Duhom. Taj Božji Duh, Pavao odmah nastavlja, nije duh robovanja, duh straha, nego Duh posinstva u kojem se Boga smatra i zaziva ocem, štoviše, «taticom», što doslovno znači riječ Abba, ali to u «zrelim» i «prezrelim», «preodraslim» ušima zvuči i staromodno i krajnje sužanjski i paternalistički, jer zvati Boga taticom ili ocem, u kulturi u kojoj su moć i nadmoć mjera svega, i za pameti kojima je neposlušnost i jogunastost prema onima koji ih vole više nego dužnost, djeluje smiješno, kao izraz naivnosti ili nekih skrivenih radnji kojim religiozni službenici zavode «nejake duše».

Treba se kratko osvrnuti na riječ sin i posinstvo kako Pavao piše da smo s Bogom u posinačkom odnosu. Posinstvo je izraz muške i patrijarhalne kulture koju Pavao ipak «korigira» pojmom da smo djeca Božja. Znamo naime da i danas mnogi roditelji svojoj kćeri kažu sine. Posinstvo, međutim, znači da nismo biološki sinovi, biološka Božja djeca nego «posvojena» djeca, kao što Bog ni Isusa nije rodio biološki, nego je riječ o duhovnom rađanju i duhovnoj stvarnosti.

Vrijedi poštivati činjenicu da postoje religije koje ne govore o Bogu kao ocu, neke koje uopće ne govore o Bogu kao osobi. Kršćanstvo, međutim, inzistira na tome da smo svi mi, svi ljudi ne samo Božja stvorenja nego Božja djeca, sinovi i kćeri, i to po Isusu Kristu, našem bratu. Presudno je za kršćanstvo da se razumijeva kao vjera u Boga po Sinu u Duhu, to je trojstvo za koje vjernici znaju iz povijesti, iz događaja, iz iskustva s Bogom, a ne tek iz doumljivanja. Presudno je za kršćanstvo da se shvaća i vjerom djece Božje, ne djece privilegirane u pravima, nego privilegirane, poput Židova, poput tjelesne a i duhovne djece Abrahamove, u odgovornosti za sreću i spasenje svih ljudi, za svu braću i sestre na svijetu. Kršćani su odgovorna djeca za svu Božju djecu svijeta. Vjera u Boga znači odgovornost za sve ljude bez iznimke, bez obzira na boju kože, jezik, kulturu, vjeru i narodnost.

Temeljna oznaka ljudi jest da su djeca. To je i biološka i psihološka i duhovna i religijska i kulturološka datost. Ništa nama ljudima nije tako zajedničko kao što nam je zajednička ta činjenica da smo djeca. Netko od nas može ili ne mora biti ovo ili ono: otac, majka, muž, žena, bogat, siromašan, svećenik, ateist … ali svatko, baš svatko od nas jest dijete, nečije dijete. Nema toga koji nije dijete. Utoliko vjera – uvijek na ljudski način, antropološkom metaforom –potvrđuje zapravo stanje svih ljudi, zajedničku istinu svih, da smo djeca, a onda i Božja djeca. Nije odatle samo ispravno nego i nužno govoriti da smo svi mi braća i sestre, kao i ponašati se po etosu – na kojem inzistira Papa Franjo – tako da stvaramo sveopće bratstvo i sestrinstvo svih ljudi. Svi smo jednaki, jer svi smo djeca Božja. Odatle moral pravde i ljubavi za sveopće bratstvo.

Nakon govora o posinstvu i djeci, Pavao dobro primjećuje: Ako smo djeca, onda smo i baštinici. Doista, gdje se god radi o djeci, radi se o baštini, o nasljedstvu. U vjeri, međutim, nije riječ o nasljedstvu materijalnoga imanja, bogatstva, novca, zemlje, entiteta i država, nego o duhovnoj baštini. Pavao kaže kršćanima – vjernicima koji imaju pristup Bogu po Isusu, Sinu i Baštiniku, da su «baštinici Božji a subaštinici Kristovi». Ovo baštinici Božji ustvari znači baštinici Boga: riječ je o duhovnoj zbilji, o odnosu s Ocem, o «posjedu» oca, tate, zajedno s onim koji nam je ukazao da smo baštinici, Sin Isus. A ta baština, Pavao je opet jasan, nije u nekim privilegijima u smislu tko je «bliži» Bogu po našim pametima i duhovnostima, funkcijama i hijerarhijama, nego – gle težine baštine – po trpljenju zajedno s Isusom, jer jedino ćemo preko toga trpljenja biti u vječnosti, u punoj sreći života.

I kao što nema privilegirane Božje djece, nema ni privilegiranih u baštinjenju Boga. Bog pripada svima, kao što i očeva i majčinska baština (ostavština) pripada svoj djeci, bez obzira je li netko od djece dobar ili loš, radin ili lijen, svet ili grešan… Svatko je Božje dijete i baštinik Boga, baštinik očinstva… Naravno, ako se čovjek isključuje, ako se odriče svoga djetinjstva, ako se odriče baštine, ako se odriče Boga kao oca, posve je druga stvar od one da netko od nas ljudi, vjernika ili nevjernika, sinova ili kćeri, presuđuje tko je Božje dijete ili raspoređuje baštinu, raspoređuje Boga, po svojim ljudskim mjerilima…

Kad god je riječ o baštini, nije riječ o pukom prenošenju vlasništva i o pukom posjedovanju. Posebno se to odnosi na Boga i na vjeru u Boga. Tko god misli da je vjernik zato što je to naslijedio od svojih roditelja, «od stoljeća sedmog», vara se. Vjera u Boga ne nasljeđuje se kao imanje, ali se gubi i raspada kao i svaka baština, ako se s njome ne radi, ako se baština ponovno ne stječe. Kad kažemo da vjerujemo u Boga, onda to znači da vjerujemo u našem vremenu, a ne onako kako su vjerovali djedovi u pretkoncilskom i tridentskom vremenu. Kao što ne ostajemo u kućama u kojima su živjeli naši stari, ako ih ne obnavljamo, posuvremenjujemo, tako je i s vjerom. Ako je ne živimo na nov način, vjera se u sebi urušava i nanosi štetu drugima.

Baštinu moramo iznova steći, moramo iznova krenuti na put evanđelja; mi, današnji kršćani, trebamo učiniti «sve ljude», svoje suvremenike, Božjom djecom, krstiti ih – uvijek u slobodi, bez nasilja i u ljubavi, i nikada za sebe – u ime trojednoga Boga, tako da im najprije životom svjedočimo da je silno i nepotrošivo bogatstvo baštiniti Boga Oca, da je neizmjerna sreća biti subaštinik Kristov, biti Isusov brat i sestra. Baština se mora iznova steći kroz izgrađivanje svijeta sveopćega bratstva i sestrinstva, novoga svijeta Božje djece.

Fra Ivan Šarčević