Leonardo Boff: Zašto smo dospjeli u trenutnu opasnu situaciju?

Zvuči već kao opće mjesto govoriti da se nalazimo u središtu velike civilizacijske krize. Ona nije samo regionalna, već i globalna. Ova globalna kriza obuhvaća u biti veliki broj drugih kriza na području ekonomije, politike, ideologije, odgoja, religije i duhovnosti. Ne znamo što se nalazi pred nama. Postajemo sve više i više kolektivno svjesni da svijet više ovako neće moći nastaviti. Sadašnji nas put vodi na rub ponora. Moramo se promijeniti. Einsteinu se pripisuje izreka da mišljenje koje je prouzročilo trenutnu krizu, ne može biti isto ono koje će nas iz nje izvesti. Moramo definirati novi put. Ali na koji ga način možemo oblikovati da on doista bude jedan novi oblik svijeta.

Nepobitna je činjenica da postoji previše razarajućeg kaosa koji nema nakanu da postane stvaralački. Postoje oblici neljudskosti koji nadmašuju sve što smo u povijesti do sada doživjeli i propatili. Pogledajte samo genocid u Pojasu Gaze, koji se događa pod vedrim nebom, a kojeg provodi grozni i nemilosrdni izraelski premijer Benjamin Netanjahu, potpomognut od katoličkog predsjednika SAD-a i od Europske Unije, koja je izdala svoje povijesne ideale ljudskih prava, slobode i demokracije. Postoji ogromni val mržnje, prezira solidarnosti, prezira znanosti, poricanja istine i vladavine neznanja. Ovaj se anti-fenomen događa prije svega na Zapadu.

Sama činjenica da 1% ljudi posjeduje bogatstvo veće od onog polovice čovječanstva pokazuje koliko je perverzan, duboko nejednak i nepravedan društveni krajolik svijeta. K tomu pridolazi još izvanredna ekološka situacija koja proizlazi iz nemogućnosti održivosti planeta Zemlje, planeta koji je star i raspolaže ograničenim resursima, tako da on ne može nositi projekt neograničenog rasta, kojim su opsjednute socijalne politike država. Ovaj je proces eksploatirao Zemljin biom [zajednica živih organizama na određenom većem području, op. prev.] i prijeti prirodnim temeljima koji čuvaju naš život i život prirode (Earth Overshoot). Opstanak ljudske avanture na ovom planetu nije osiguran. Kako piše papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti (2020): „Svi sjedimo na istom brodu; ili se svi spašavamo ili se nitko neće spasiti.“ Sve se to sažima kroz rastuće globalno zatopljenje, koje čini se najavljuje jednu novu, topliju i opasniju fazu povijesti Zemlje i ljudskog roda.

Čovjek je Edenski vrt preokrenuo u klaonicu – kako prekorava biolog E. Wilson – i nije se ponašao kao brižljivi anđeo prema svom životnom prostoru, prema majci Zemlji.

Zašto smo dospjeli u trenutnu opasnu situaciju koja bi mogla ugroziti budućnost ljudskog života i prirode?

Postoje različite interpretacije današnje kritične situacije. Ne tvrdim da imam zadovoljavajući odgovor. Ali imam hipotezu koja je rezultat cjeloživotnog proučavanja i razmišljanja. Vjerujem da je naša situacija nastala prije više od dva milijuna godina, onda kada se pojavio Homo habilis, čovjek koji je izumio oruđe kako bi se umiješao u prirodne cikluse. Do tada je njihova veza bila interakcija usklađivanja na prirodne ritmove i uzimanje onoga što bi im dolazilo pod ruku. S homo habilisom ili faberom počelo je zadiranje u prirodu, lov na životinje i sistematska sječa stabala. Tisućama godina nastavljeno je s agresijom na prirodi, sve do prije 10-12 tisuća godina, u mlađem kamenom dobu. Zahvaćalo se u tokove rijeka, uvodio se uzgoj kultura navodnjavanjem i obrađivanje velikih površina, što je vodilo promjeni vezâ s prirodom i dodatno ju iscrpljivalo. Doba industrijalizacije i doba moderne, sadašnjeg tehnološkog načina proizvodnje, automatizacije i umjetne inteligencije vodili su naposljetku uništenju prirode. Projiciramo jedno novo geološko doba, antropocen (na drugom mjestu ovaj pojam Boff pojašnjava ovako: „Čovjek je veliki meteor koji prijeti Zemlji“, op. prev.), nekrocen („masovna smrt životnih vrsta“, Boff opisuje na drugom mjestu, op. prev.) i pirocen („veliki požari u različitim regijama Zemlje“, Boff opisuje na drugom mjestu, op. prev.) u kojem se čovjek pojavljuje kao Sotona (hebr. cātān: protivnik, op. prev.) za Zemlju: On je Edenski vrt preokrenuo u klaonicu – kako prekorava biolog E. Wilson – i nije se ponašao kao brižljivi anđeo prema svom životnom prostoru, prema majci Zemlji.

Oci utemeljitelji ovoga društveno-povijesnog procesa moderne teoretski su Galileo Galilei, Descartes, Newton, Francis Bacon i drugi. Za njih je čovjek „gospodar i vlasnik“ prirode. On se ne osjeća njezinim dijelom, nego stoji izvan i iznad nje. Zemlja, koja je do tada važila kao Magna Mater, koja nam sve daje, promatra se samo kao protežna stvar (res extensa) bez svrhe, u najboljem slučaju kao škrinja s blagom resursa koji su čovjeku prepušteni na korištenje i uživanje. Osnova ovakvog mentaliteta je volja za moći, za dominacijom nad drugima, nad narodima, njihovim zemljama (kolonizacije iz Europe), radničkim klasama, prirodom, životom do posljednjeg gena, materijom do najsitnijeg top quarka (vršni kvark – jedna od elementarnih čestica od kojih se sastoji tvar, op. prev.). Znanost je trebala poslužiti vladanju, i to ne samo kao teorijsko znanje o načinu funkcioniranja stvari, nego ju je uskoro zaokupila volja za moć i pretvorila u tehničku operaciju za preoblikovanje stvarnosti. S njom je zapodjenut stvarni rat protiv Zemlje, bez izgleda za spas, time što joj je sve oteto da bi se ostvario san o neograničenom rastu materijalnih dobara. Zemlja je napadnuta u tlu, u zraku, u vodama, u šumama, na svim razinama. To je dovelo praktičnom uništenju svih važnih bioma, a da se o posljedicama nije odvagnulo. Ovo je carstvo instrumentalno-analitičkog i tehnokratskog uma. Ne možemo ne cijeniti ogromne prednosti koje je ljudskom životu donio taj um, ali je istovremeno stvorio i princip samouništenja sa smrtnim oružjem koje može izbrisati sav život. Um je postao iracionalan i pomahnitao.

Danas smo dosegli graničnu točku. Zemlja se zaozbiljno razboljela. Kao živi super-organizam, reagira s ekstremnim događanjima: teškim sušama i snježnim olujama, širokom paletom virusa i bakterija, neki od njih su smrtonosni, kao i tajfunima, tornadima, poplavama i potresima. Mi se ne krećemo prema globalnom zatopljenju. Mi smo već usred njega. Znanost je zakasnila, ona još samo može upozoravati pred dolaskom klimatskih promjena i ublažavati štetne učinke. Ova promjena klime prijeti ustvari biodiverzitetu i zaozbiljno ugrožava budućnost živog sistema.

Ako slijedimo projekt civilizacije bazirane na vladavini moći, koja je sada globalizirana, neizbježno ćemo zapasti u ekološko-socijalnu tragediju, koja ide toliko daleko da planet Zemlju čini nenastanjivom za nas i za žive organizme.

Postoji i jedna činjenica koja nije nevažna. Despotizam razuma – racionalizam – potisnuo je u nama ono najljudskije: našu sposobnost osjećanja, ljubavi, brige, sposobnost da živimo dimenziju vrednota kao što su prijateljstvo, empatija, suosjećanje, sposobnost odricanja i praštanja, ukratko, uzvišeni svijet. Sve je ovo bilo preprekom pogledu znanosti. Razdvajamo razum i srce, intelektualni um od osjetnog. Ovaj raskid je odveo dubokom izobličenju ponašanja, što je rezultiralo gubljenjem osjećaja pred nevoljama milijuna i milijuna siromašnih i nesretnih ljudi i nedostatkom brige za prirodu i njezina dobra i usluge.

Civilizacijsku krizu bismo mogli sažeti u jednoj kratkoj formuli, moglo bi se reći: ona je izgubila pravu mjeru, vrednotu koja postoji u svim etičkim tradicijama čovječanstva. Ništa više nema mjeru, napad na prirodu, pribjegavanje nasilju u osobnim i društvenim odnosima, ratovi bez ikakve mjere, neobuzdana prevlast natjecanja nauštrb suradnje, neobuzdani konzumizam pokraj milijuna ljudi s neutaživom gladi, bez ikakvog smisla za solidarnost i ljudskost.

Ako slijedimo projekt civilizacije bazirane na vladavini moći, koja je sada globalizirana, neizbježno ćemo zapasti u ekološko-socijalnu tragediju, koja ide toliko daleko da planet Zemlju čini nenastanjivom za nas i za žive organizme. Bio bi to naš kraj nakon milijuna godina na ovom lijepom, nasmijanom planetu. Nismo svjesni koliko ga moramo njegovati da bi mogao biti zajednička domovina svih ljudi i prirode.

Ali budući da proces nastanka svemirskih tijela i Zemlje nije linearan te može skakati gore i naprijed, moglo bi ono neočekivano nastupiti nekim mogućim velikim udarom. To bi moglo promijeniti kolektivnu svijest čovječanstva. Onako kako je njemački pjesnik Hölderin (+1843) govorio: „Gdje stanuje opasnost, raste i ono što je spašava.“ Ovo spasenje moglo bi značiti neophodnu promjenu paradigme, čime bi naša budućnost bila zagarantirana. Bila bi to utopija koja bi za trenutnu situaciju Zemlje i ljudskog roda bila moguća i prihvatljiva.

Autor: Leonardo Boff; izvor: leonardoboff.org; prijevod: Jozo Š., polis.ba