I. nedjelja adventa: Budni budite!

Lk 21, 25-28.34-36: Reče Isus svojim učenicima: »Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu.
Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom.
Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.
Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«

Strašni znaci i poremećaji na suncu, mjesecu i zvijezdama, prirodne katastrofe, huka mora i valovlja koji podsjećaju na uragane, tsunamije i priče o biblijskom potopu, bezizlazna tjeskoba ljudi, scene poput onih iz filmova katastrofe „Dan poslije sutra“, „Armagedon“ ili „2012.“: ove prijeteće i zastrašujuće apokaliptičke slike otvaraju odlomak iz evanđelja prve nedjelje adventa. Pa zar nam pored svih loših vijesti iz svijeta – svijeta uzdrmanog ratovima koji guraju čovječanstvo na rub nuklearnog sukoba, klimatskim promjenama i prirodnim katastrofama koje uništavaju čitave regije i pokreću kolone izbjeglica, gospodarskom krizom i inflacijom koje srozavaju životni standard sve većeg broja ljudi i nagrizaju društvenu koheziju – treba još i ovo? Zar se za početak adventa, vremena u kojemu se iščekuje radostan događaj Kristovog rođenja, vremena koje povezujemo s darivanjem, toplim obiteljskim ugođajem, Božićnim sajmovima i pjesmama, kuhanim vinom i kolačima, baš moralo uzeti ovako tmuran i prijeteći odlomak evanđelja?

Ključ razumijevanja današnjeg teksta iz evanđelja krije se u njegovom drugom dijelu, u Isusovim riječima: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje.“ Ne radi se, dakle, u današnjem odlomku iz evanđelja o jeftinom plašenju praznovjernih ljudi apokaliptičnim slikama kako bi se onda moglo manipulirati njihovim strahom, što do dan danas čine pojedinci unutar vjerskih zajednica, nego o učvršćivanju ljudi u nadi i povjerenju u smislenost i dobar svršetak svega, nadi i povjerenju koji nose čovjeka čak i u najgorim vremenima (ne zaboravimo kako su evanđelja nastala u teškim vremenima progona prvih kršćana i nakon tragedije rimskog razaranja Jeruzalema i uništenja hrama) i koji čovjeku daju hrabrost i snagu da ustraje u dobru pred najgorim nedaćama, nadi i povjerenju usidrenima u biblijskom iskustvu Boga koji nas ljubi i koji nas nikada ne ostavlja na cjedilu. Ne radi se pritom ni o lažnoj utjesi obećanjima o onostranosti kao paralizirajućem opijumu za narod, nego o ohrabrenju i pozivu da se izađe iz letargije i uspravno uhvati u koštac s izazovima koliki god i kakvi oni bili, da se podigne glavu i pogleda stvarnosti u oči, umjesto ustrašenog savijanja kičme i zabijanja glave u pijesak. Ne radi se u današnjem odlomku iz evanđelja zapravo toliko ni o kraju svijeta, koliko o novom početku nakon svakog kraja, o mogućnosti novog početka čak i onda kad nam se čini da je sve izgubljeno. Taj novi početak i ponovno uspostavljanje svijeta je prilika za ispravljanje svega što je u starom svijetu bilo pogrešno i prilika za izgradnju novih i pravednijih odnosa.

Druga važna poruka iz današnjeg odlomka evanđelja je da budemo budni. Biti budan ne znači biti stalno pod pritiskom i brigom i živjeti u neprestanom strahu i panici od (Božje) kazne, prirodnih katastrofa i životnih nedaća. Biti budan ne znači niti inkvizitorski bdjeti nad pogreškama naših bližnjih, kako to rade poneki vigilantski dušobrižnici iz vjerskih zajednica koji posvuda traže i prepoznaju grijehe i opasnosti za vjeru, ali i njihovi pandani iz woke kulture koji danonoćno patroliraju internetom, posvuda traže i prepoznaju opresiju, rasizam i fašizam, a onda i jedni i drugi na svojim prijekim sudovima kanceluju i ostraciraju i dužne i nedužne.

Biti budan znači biti trijezan i kritičan prema svemu što se događa oko nas, uvijek iznova reflektirati i promisliti o svemu, živjeti u kreativnoj napetosti između povjerenja i sumnje. Biti budan znači biti trijezan i kritičan ponajprije prema sebi samima, biti sposoban susresti se sa samim sobom, reflektirati u miru vlastiti život i razdvojiti ono važno od onog nevažnog, biti uvijek iznova spreman na obraćenje, preorijentiranje i korekciju kursa, biti poučljiv i otvoren za nove početke i nove mogućnosti. Biti budan znači imati diferenciran i realističan pogled na stvarnost i na sebe same, u mnoštvu ponuda i pravaca donositi svjesne odluke i smisleno oblikovati svoj život.

Biti budan znači proširiti vlastite horizonte koje svakodnevno sužavaju zemaljske brige ili ugode koje nam odvlače pažnju od bitnoga, ne bježati od stvarnosti i otuđivati se u izolirane svjetove, ne banalizirati probleme i važna životna pitanja. Biti budan znači ne dopustiti da nas razne sporedne stvari anesteziraju i odvuku nam pažnju – „da nam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama“, kako kaže Isus u današnjem evanđelju -, biti budan znači ne biti površan i rastresen i propuštati ono bitno, što se mnogima dešava i u ovo predbožićno vrijeme. Darivanje, dekoracije i blagdanske gozbe su izraz predbožićne radosti i sami po sebi nisu loši, no nije dobro ukoliko nam zamagljuju pogled na smisao i poruku Božića. Publicist Philip Yancey primjećuje kako je u kršćanskim zemljama Božić postao topao i pripitomljen blagdan, sve više oslobođen od podsjećanja na priču o Isusovom rođenju, životu i nauku, a spisateljica Dorothy Sayers predbacuje kršćanima da su pripitomili i ukrotili samog Isusa, „vrlo djelotvorno obrezavši pandže Lavu Judinu i pretvorivši ga u pristalog kućnog ljubimca za blijede kapelane i pobožne stare gospođe“. Zato nas čitanja u adventu uvijek iznova beskompromisno pozivaju na obraćenje i podsjećaju na Isusov nauk i zato je današnje evanđelje, koliko god ono na prvi pogled oštro zvučalo, dobar protuotrov protiv razvodnjavanja i otuđenja smisla Božića. Advent nije samo svečarska priprava za svetkovinu Božića, niti sjećanje na povijesne događaje iz Isusovog života, nego prije svega poziv da se u svom životu što više približimo onome što je Isus želio, propovijedao i učinio, čak i zadatak i nalog, ovdje i sada ostvariti koliko je god moguće od dolazećeg kraljevstva Božjeg koje je Isus propovijedao.

Biti budan znači ostati otvorenih očiju za Isusov dolazak i prepoznati njegovu prisutnost ne samo u blagdanskoj liturgiji, nego svakodnevno u mnoštvu lica naših bližnjih, u gladnima, žednima, beskućnicima, bolesnima, zatvorenima, potrebitima, svima kojima je učinjena nepravda. Biti budan znači biti osjetljiv za potrebe, patnje i nevolje naših bližnjih. Biti budan znači biti svjestan lomljivosti i prolaznosti našeg svijeta i života o kojima govori prvi dio današnjeg evanđelja, te istodobno biti svjestan kako je svaki trenutak našeg vremena važan, jedinstven i neponovljiv, iz čega proizlazi obveza da svaki trenutak našeg života učinimo što smislenijim i da što više olakšamo i poboljšamo život jedni drugima.

Marijan Oršolić