Lastavičje srce

Svake godine, gonjene urođenom težnjom, lastavice prelete tisuće kilometara da bi se vratile i najavile nam dolazak proljeća. Bez kalendara na zidu, orijentirajući se po suncu i zvijezdama, osjete kada je vrijeme poletjeti prema sjeveru. Polijeću iz južne ili istočne Afrike. Prelijeću mnoge afričke, azijske i europske zemlje, Sredozemno more – kako bi uletjele u štale iz kojih su prethodne jeseni odletjele.

Ponosno prelijeću dvorišta pokazujući domaćim vrapcima svoje elegantne i veličanstvene letačke vještine. U letu radarskom preciznošću love sve insekte koji im se nađu na putu. Njihovu izoštrenom vidu i spretnošću ne može umaći ni najmanji kukac.

Kada lastavice zakasne, to je znak da će topliji proljetni dani kasnije početi. Njihovo dolijetanje iz nepoznatog svijeta nikada nije izostalo. Oduvijek su nam se vraćale. Jedino za vrijeme rata (1992. – 1995.) njihovi dolasci su izostali. Tih godina su pravile veliki krug oko nas. Životinje izbjegavaju ratove. Ratovi su ljudska nafaka. Nekoliko sljedećih godina nakon rata nisu nam dolijetale. Rado se kaže drugima kada se ugleda prvu lastavicu. Kao da se želi ugrabiti muštuluk.

Nekada su štale bile ispunjene govedima, konjima, svinjama, … Dolazak lastavica bio je blagoslov za sve njih. Oslobađale su ih od nemilosrdnih muha, komaraca, obada. Zauzvrat su domaće životinje noću održavale štalsku temperaturu koja je izležene ptiće štitila od noćne hladnoće. Ova simbioza koja se odigravala po našim štalama, bila je na korist svih sudionika, pa i čovjeka.

Oni koji se u predvečerje nađu na obali Save ili tu s namjerom ljeti ostanu, mogu uživati u jedinstvenom prizoru lastavičjih letačkih vratolomija pri hvatanju insekata iznad vode. Promatrajući nečujni let lastavica, udišući svježinu vode, slušajući tišinu koju povremeno naruši lastavičji cvrkut, ima se osjećaj da je sve stvoreno lijepo i dobro.

Lastavičje izduženo vitko tijelo, duga šiljasta krila, račvasti dugi rep, kratki trokutasti kljun – odnos triju boja: crne boje plavkasta odsjaja, snježno-bijele boje i nijanse ružičaste boje – daju nam osjećaj proporcije, ono što su grčki filozofi nazivali lijepim.

Prema lastavicama oduvijek smo se odnosili sa strahopoštovanjem. Lastavičji život prije dolaska i nakon njihova odlaska bio nam je potpuno nepoznat, a s nepoznatim se ne treba nikada igrati.

Naš odnos prema lastavicama sličan je odnosu vjernika prema svetim knjigama. Može se mijenjati vjerničko razumijevanje sadržaja knjiga ali malo kome pada na pamet da zaniječe njihovu vrijednost i važnost. Iako sada razumijemo da su lastavice ptice selice i pjevice iz reda vrapčarki, ipak ta spoznaja nije promijenila naš obzir prema njima i njihovu svijetu.

Ne znam da je netko nekada s namjerom ubio lastavicu ili porušio lastavičje gnijezdo. Doduše, u zadnje vrijeme se događa da kada lastavice počnu praviti gnijezda na balkonima ili na kućnim ulazima, da im odmah na početku gradnje sruše gnijezda kako bi ih gradile negdje drugdje. Kada lastavice iznenade vlasnike kuća – zbog njihove višemjesečne odsutnosti – i izgrade gnijezda prije nego što oni to primijete, onda se ta gnijezda ruše zimi kako bi lastavice na proljeće tražile mirnije mjesto za novi dom.

Moj otac je u starom štaglju ostavljao jedan prozor otvoren čim bi se lastavice s proljeća vratile. Držao ga je otvorenim sve do njihova odlaska. Iznad tog prozora visio je križ. Taj isti križ je otac prenio u novi štagalj. Ritual otvaranja prozora nastavio je i u novom štaglju.

Očevu tradiciju preuzeo je moj brat. Posljednjih nekoliko godina je bio prisiljen zatvoriti prozor kroz koji su lastavice ulijetale i izlijetale. Njegov crni mačak je jako dobar lovac. Jednom ga je vidio kako leži na otvorenom štalskom prozoru i kada je lastavica htjela da proleti, zgrabio ju je šapom, uzeo u usta, skočio s prozora i pobjegao. Od tada brat zatvara oba štalska prozora a ostavlja preko cijelog dana otvorena štalska vrata. Uvečer zatvara štalska vrata a ujutro ih obavezno otvara. Prolijećući kroz štalska vrata do svojih ptića u gnijezda, mačak ih ne može više uloviti.

U srpnju sam bio dvadesetak dana kod kuće. Sa zadovoljstvom sam preuzeo neke mamine i bratove svakodnevne obveze: izjutra dati mačku i dvojici pasa hranu i vodu, pustiti kokoši i patke iz kokošinjca, dati im hranu i vodu, preko dana svima još jednom uliti svježu vodu, izjutra otvoriti štalska vrata a uvečer ih zatvoriti. Sinoć si zaboravio zatvoriti štalska vrata, ukorio me je jednoga jutra brat. Iako u štali nema više životinja koje bi trebalo zatvarati, ipak su tu lastavice na koje treba paziti.

U našoj štali ima pet lastavičjih gnijezda. Ne znam da li su još sva gnijezda nastanjena. Primijetio sam da i ove godine lastavice ulijeću i izlijeću iz štale. Nisam zapazio ptiće u gnijezdima. Nije dobro previše gledati u gnijezda. Čini mi se da to odraslim lastavicama smeta.

U susjednoj štali lastavice nisu nikada poslije rata napravile gnijezdo. Štala nema više ni vrata ni prozora. Ulaz im je slobodan. No, zašto u susjednoj štali – čija streha se gotovo dodiruje s našom strehom – lastavice nisu napravile gnijezdo?, često sam se pitao. Vjerojatno zato što u susjednoj kući nitko više ne živi i nema nikoga da im otvara i zatvara vrata i prozore, moj je odgovor.

Kad se sjetim dječjih dana i ljetnih raspusta onda mi se neizostavno vraćaju u sjećanje lastavičji dvotonski pjev koji me je budio zajedno s izlaskom sunca, cvrkutom vrabaca i gukanjem grlica. Lastavičji pjev nije uvijek isti. Razlikuje se onaj udvarački od dozivajućeg, odzivajućeg, upozoravajućeg ili usamljenog pjeva.

Lastavice su ptice koje najveći dio svojih aktivnosti provedu u letu. Gledao sam kako u letu daju mladima hranu dok mladi u gnijezdu otvaraju svoja velika i gladna usta. Nakon što roditelji ponovno odlete po hranu, ptići nestanu u gnijezdu, kao da ih nema. Zato ne treba zavirivati u lastavičja gnijezda ni onda kad izgleda da su prazna.

Kao i gnijezda drugih ptica, lastavičja gnijezda su jedinstveni arhitektonski dizajn. Strop naše štale je od drvene konstrukcije. Preko drvenih hrastovih greda postavljene su hrastove daske dvocolke. Sva gnijezda u štali napravljena su uz grede ispod hrastovih dasaka. Još nikada nisam vidio da je gnijezdo otpalo od grede ili da je barem jedan dio gnijezda bio oštećen. Ova remek djela su poput egipatskih piramida ili rimskih koloseja, pravljena su za vječnost.

Za vrijeme kišnih dana lastavice miruju. Obično sjede na električnim žicama ili na prozorima štala. Kao dječak sam jednom prilikom vidio kako lastavice sjede na otvorenom prozoru stare štale koji je bio širok nekih pedesetak centimetara. Poželio sam jednom imati lastavicu u ruci. Odlučio sam uhvatiti jednu od tih lastavica. Dok su šćućurene, uvučenih vratova, sjedile jedna pored druge i povremeno stresale sa sebe kapi kiše, otišao sam iza štaglja i ušao na stražnja vrata. Bio sam jako uzbuđen. Zlonamjernici redovno ulaze na stražnja vrata. Prišuljao sam se prozoru na kojem su lastavice sjedile okrenute repom prema štali. Sve je bilo na mojoj strani: njihov položaj tijela na prozoru i iskustvo koje su do tada imale – nikad ih nitko nije uznemiravao. Bio sam prvi koji je namjeravao prekršiti nepisano pravilo odnosa prema lastavicama.

Pripremao sam se kako bi ih iz zasjede iznenadio. Čučao sam ispod prozora. Kad sam uza zid bacio pogled prema prozoru, mogao sam vidjeti samo križ s Isusovim korpusom koji je pognute glave gledao prema meni. Križ je bio uvijek prekriven paučinom i prašinom. Štalska prašina je križu davala posebnu boju. Ovaj križ je bio najpotpuniji izraz Isusova postanka čovjekom. Došao je na zemlju kako bi preuzeo na sebe svu ljudsku prljavštinu i tako nas otkupio.

Plašio sam se da me netko ne iznenadi u zloj namjeri. S druge strane, bojao sam se da ipak neću uspjeti uhvatiti lastavicu. Htio sam uhvatiti samo jednu lastavicu, ne sve. Želio sam je vidjeti izbliza i nakon toga pustiti. Polako sam se dizao prema otvorenom prozoru. Srce mi je lupalo poput baskijskog bubnja koji je prenosio vibracije na cijelo tijelo. Tresao sam se od uzbuđenja.

Poput iskusnog mačka strelovito sam se otisnuo ispruženih ruku prema lastavicama. Prije nego što sam ih vidio osjetio sam udaranje lastavičjih krila po rukama. Nekoliko lastavica proletjelo je pored moje glave nazad u štalu a neke su odletjele vani pod kišu. U šakama mi je ostala jedna lastavica. Pokušavala se osloboditi iz mojih dječjih šaka. Puštala je zapomagajuće zovove. Oko štalskog prozora iznutra i izvana letjele su ostale lastavice i korski me zaglušivale svojim cvrkutanjem.

Prvi puta sam izbliza osjetio krhkost ove male ptice i vidio ljepotu njezinih boja. Nije prestajala vrtjeti se u mojim šakama. Nastojala se osloboditi. Srce mi je lupalo još žešće. Osjetio sam lupanje lastavičjeg srca. Udaranje njezina srca nije imalo otkucaje. To je bio vulkanski prasak koji nije prestajao. Sve je trajalo nekoliko sekundi. Plašeći se da ne eksplodira moje i lastavičje srce, zatvorio sam oči i otvorio šake. Poput strijele vinula se prema drugim lastavicama koje su se radovale njezinoj slobodi.

Još jednom sam pogledao prema prozoru. Križ iznad prozora je sada visio nagnut na jednu stranu. Da li su ga lastavice svojim krilima pomaknule ili je i on prosvjedovao protiv moga čina, nije mi bilo jasno. Istrčao sam uplašen iz štale i odletio u kuću. To je bilo moje prvo i zadnje uznemiravanje ptica koje dolaze iz nepoznatog kako bi nas oslobađale od insekata, budile nas svojim umilnim pjevom i poklanjale nam nezaboravne prizore letačkim majstorijama.

Što je manje Grebničana sve će manje biti lastavičjih gnijezda. Kada su se svi oglušili na opstanak ovih ljudi na njihovim ognjištima, nadam se da će se lastavičja i grebnička srca ponovno simbiotski ujediniti i da neće dopustiti da Grebnice ostanu bez Grebničana i lastavičjih gnijezda.

I ove godine su lastavice odletjele u južne krajeve. I tamo ih netko čeka. I tamošnjim ljudima i životinjama lastavice najavljuju novo vrijeme. Nadam se da će nam se lastavice opet na proljeće vratiti te pronaći one koji će im i dalje otvarati i zatvarati štalska vrata i prozore.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---