IV. korizmena nedjelja | Tri aksioma kršćanstva

“Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Ovo Isusovo tumačenje temelja kršćanske vjere Nikodemu formula je kojoj nam se uvijek iznova valja vraćati. Ona nam daje bazični orijentir, putokaz smisla. Formula sadrži tri aksioma, koje će kasnije biti nazvane teološkim krepostima: ljubav, vjera i nada. Prvo, kazuje nam kako je ljubav Božji pokretač, a čovjekov temelj. Imamo beskrajno dostojanstvo jer nas Bog ljubi, jer je “Krist prolio svoju krv za sve i svakog pojedinog čovjeka i stoga nitko nije isključen iz njegove sveopće ljubavi” (Fratelli tutti, br. 85). Ujedno, ljubav je Božja ponuda čovjeku. “Ljubav je presudni kriterij za vrednovanje ljudskog života” (Deus caritas est, br. 15). Ne moć, ugled, čast, uspjeh, već ljubav, i to ona konkretna, opipljiva, potvrđena križem. Naime, Božja ljubav je uosobljena, odjelotvorena. Zato je “stvarnost važnija od ideje” (Evangelii gaudim, br. 233), zato ljubav ne može ostati apstraktna već mora biti iskazivana djelima pravde, mira, gostoprimstva, blagosti, poniznosti.

Aspekt vjere je drugi ključ Isusove formule. Vjerom dotičemo otajstvo Boga, vjerom se borimo za njegovu prisutnost. I kad vjerujemo i znamo da je Bog trajno prisutan u svijetu, to ne znači da je naš duhovni život mirno i spokojno uživanje njegove bezgranične milosti. Bog nam je možda bliži nego mi sami sebi, ali i dalje je cjeloživotna zadaća da tu prisutnost usvojimo, da shvatimo i prihvatimo kako je čitavo naše biće obavijeno Božjom prisutnošću. Nizozemski teolog i pjesnik Huub Oosterhuis (1933. – 2023.) zapisao je jednom prilikom: “Bog nema drugog znaka, niti drugog svjetla u našem mračnom svijetu, nego da Krist bude naš brat” (Song of the Lord’s Appearance). Podsjetnik je to da kršćanski cilj nije učiniti Boga više prisutnim nego što to on već jest, niti “nametati vlastiti svjetonazor drugima, odnosno braniti istinu silom” (Fratelli tutti, br. 92). Naš je cilj postepeno prepoznavati Božju prisutnost, polako joj se prepuštati i živeći od njegove ljubavi ljubiti druge.

Pišući početkom 80-ih mladiću koji je patio od kronične depresije, Karl Rahner ovako apostrofira važnost vjere: “Ti kažeš »Vjerujem u Boga«. Pokušaj uzeti ozbiljno tu rečenicu, učiniti je stvarnošću. Čak i ako to učiniš, možda će taj Bog ipak očekivati od tebe da živiš težak, grub život. Možda. Ali zašto ne? Ne možemo tražiti za sebe samo život kakav bismo mi željeli, slijedeći svakakve svoje problematične želje. Moramo prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. Ali kad to zbilja učinimo – kad učinimo to iskreno, hrabro i u nadi – tada prihvaćamo sebe po Bogu” (Is Christian Life Possible Today?, str. 65). Na vjeru se, dakle, nužno nadovezuje nada, treći aksiom Isusove formule. Njoj Krist daje najširi horizont, dimenziju vječnosti: “nego da ima život vječni“. Ne da bi nas anestezirala u sadašnjosti, nego da sa sadašnjošću ne bi završila. Prava nada se kuša i živi u situacijama “protiv svake nade” (Rim 4,18). Nada daje snagu da se stvarnost mijenja, katkada i primjerom hrabro prihvaćene nepomične patnje, kao u primjeru Rahnerovog sugovornika.

Nada izgrađuje pravdu, ona je protuotrov za drogu cinizma, koja nas čini bešćutnima za potrebe i patnje bližnjih. Takva nada nije isprazna, “ne postiđuje” (Rim 5,5). Vaclav Havel je ovako opisuje: “Nada definitivno nije isto što i optimizam. To nije uvjerenje da će se sve dobro završiti, već sigurnost da sve ima smisla, bez obzira na to kako se završi.” (Disturbing the Peace, str. 182). Nada je instrument kojim se može mjeriti ozbiljnost naše vjere. Ona je poklanjanje vjere smislu, ona je urođena vještina koju valja probuditi. Nada ljubi i kad je teško, jer razumije da je temeljni grijeh propustiti ljubiti. “Timeo Iesum transeuntem“, bojim se Isusa koji prolazi, pisao je sv. Augustin, Isusa koji prolazi pokraj mene nezamijećen. Naći ga znači: u ljubavi, kroz vjeru, hoditi putem nade. Dar je to koji Bog u svojoj dobroti poklanja. Valja nam ispružiti ruke kako bi ga uzeli. Pružajući ih, ujedno shvatimo da su i one dar koji valja aktivirati, da djeluju poticane ljubavlju, u vjeri, s nadom.

Stanko Perica