III. korizmena nedjelja | Isus i pay-to-pray religija

Iv 2, 13-25: Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Priču o Isusovom izgonu trgovaca iz Hrama nalazimo u sva četiri evanđelja. Za razliku od sinoptičkih evanđelja, koja ovu priču smještaju u kontekst pasije nakon Isusovog ulaska u Jeruzalem, evanđelist Ivan smješta izgon trgovaca iz hrama na sam početak Isusovog djelovanja (neposredno nakon svadbe u Kani i Isusovog prvog čuda), kao jedan od programatskih događaja iz Isusovog javnog djelovanja. Evanđelist Ivan nam pripovijeda o Isusu koji dolazi u Jeruzalem sa svojim učenicima kako bi zajedno proslavili najveći židovski blagdan Pashu. Došavši u Hram, Božje „prebivalište“ unutar židovskog naroda, tu umjesto ljudi koji pjevaju, mole i slave Boga zatječe tržnicu na kojoj se gomila trgovaca i mjenjača nadvikuje, oglašava svoju robu i cjenka s posjetiteljima Hrama, uz pozadinsku buku ovaca, volova i golubova u krletkama. To je Isusa razbjesnilo te je uz povik „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ mjenjačima rasuo novac i isprevrtao stolove, a trgovce i prodavače zajedno s njihovim životinjama potjerao iz Hrama.

Kako bismo razumjeli što se doista dogodilo prilikom Isusovog izgona trgovaca iz hramskog predvorja, koliko je povijesne autentičnosti u ovom događaju i koje je njegovo značenje, recimo najprije riječ-dvije o načinu na koji je funkcioniralo tadašnje hramsko bogoslužje u Jeruzalemu i o razlozima zašto su u hramskom predvorju bili toliki trgovci i mjenjači. Hram je bio podignut da bi bio mjesto Božje prisutnosti u židovskom narodu. S vremenom se oko Hrama razvila velika trgovačka aktivnost povezana prvenstveno s prodajom žrtvenih životinja (svakodnevno prinošenje žrtava je zauzimalo centralno mjesto u hramskom bogoslužju). Tako su u hramskom predvorju nuđene dvije vrste usluga. Jedna od njih je bila prodaja životinja – stoka i ptice koje su žrtvovani u Hramu – a druga je bila promjena novaca – rimski novac s poganskim carskim likom se nije smio koristiti u hramskom bogoslužju i morao se promijeniti u hramsku valutu. Sve su ovo bila praktična i zakonski regulirana rješenja za brojne židovske vjernike koji su hodočastili u Hram. Svaki Židov je morao žrtvovati ili vola ili janjca, a za socijalno ugrožene i siromašne su postojale olakšice, oni su mogli žrtvovati samo grlicu. Mnogi od njih su dolazili iz daleka i po dolasku bi najprije promijenili novac u hramsku valutu, a onda bi kupili žrtvene životinje, koje onda ne bi morali prethodno cijelim putem tegliti sa sobom. Svi uključeni su profitirali od ove prakse. Hodočasnici su mogli što efikasnije i komotnije proslaviti blagdane, mjenjači su (prema povjesničarima) uzimali 4 do 8% provizije na svaku transakciju, trgovci su prodavali žrtvene životinje po umjereno većoj cijeni od uobičajene, a hramski su svećenici naplaćivali odobravanje životinja kao ispravnih za žrtvovanje. Pored toga svaki vjernik židov je morao platiti godišnji hramski porez u iznosu od pola šekela, što je opet donosilo dodatni profit hramskom svećenstvu i mjenjačima, koji su – uz skromne provizije – mijenjali strani novac u hramski novac. Tako je Hram postao važan gospodarski faktor, praktično veliko poduzeće koje je tisućama ljudi i njihovim obiteljima omogućavalo dobru zaradu, a višoj svećeničkoj aristokraciji u Hramu i priliku da se obogate i dodatno učvrste i ojačaju svoj utjecaj u društvu i politici.

Pri tom je najveći promet bio za blagdan Pashe, najvažniji i najsvetiji židovski blagdan. Za hramske trgovce je Pasha bila najveći izvor prihoda. Trideset dana prije Pashe su trgovci i mjenjači otvarali svoje štandove u hramskom predvorju i najbržim kupcima nudili robu s popustom. Sve to podsjeća na današnje trendove komercijaliziranja blagdana: Božićni se pokloni i ukrasi već krajem listopada stavljaju na regale trgovina, a u nekim zapadnoeuropskim gradovima se odmah nakon Svisvetih i Dušnog dana otvaraju prvi Božićni sajmovi. Istodobno opisi tadašnjeg hramskog predvorja podsjećaju na neka današnja svetišta i hodočasnička mjesta opkoljena štandovima na kojima se prodaju suveniri i devocionalije, oko kojih se šire prstenovi gastronomskih i ugostiteljskih objekata koji imaju zadovoljiti potrebe vjerskih turista. Prema povjesničarima bilo je u predvorju hrama i zloupotreba, što potvrđuju propisi koje je donosilo više svećenstvo kako bi spriječilo ili ograničilo zloupotrebe. Jedan od primjera zloupotrebe su mini-karteli trgovaca i nižeg hramskog svećenstva od kojih su mogli profitirati i jedni i drugi: Hodočasnik donese vlastito janje koje svećenik onda proglasi nepodobnim za žrtvu, da bi se iznenada (u dogovoru sa svećenikom) pojavio trgovac koji otkupi životinju u pola cijene. Kad hodočasnik ode, trgovac prodaje životinju svećeniku koji ju onda proglasi podobnom za žrtvu i preproda za višu cijenu. Tako se moglo dogoditi da jedan te isti čovjek kupi vlastitu životinju za cijenu duplo višu od one za koju ju je prodao! U međuvremenu, područje na kojem su djelovali trgovci i mjenjači je konstantno raslo i zauzimalo sve veći prostor u predvorju Hrama, pa je Hram sve više naličio na divovski šoping-centar u kojem su cirkulirale rijeke ljudi i zadovoljavale svoje vjerske i svjetovne potrebe.

Isusa je razbjesnilo ovo obečašćenje i otuđenje Hrama od njegove prvotne svrhe. Ni u jednoj drugoj sceni u evanđeljima Isus ne nastupa ovako oštro. Evanđelist Ivan dodaje i neke detalje koji dopunjuju štura izvješća sinoptičkih evanđelja o ovom događaju. On opisuje kako je Isus čak načinio bič od užeta kako bi protjerao trgovce iz Hrama zajedno s ovcama i volovima i to je jedna rečenica koja je kroz povijest donijela mnoge glavobolje teolozima koji su ju izlagali: neki teolozi su naglašavali nespojivost bilo kakvog oblika nasilja s Isusovim naukom i onda osporavali povijesnost ovog događaja ili ga interpretirali alegorijski i simbolično, a drugi su sliku Isusa s bičem u Hramu čak koristili za argumentiranje nauka o pravednom ratu i opravdanosti upotrebe nasilja u određenim situacijama. Kako bismo stekli pravu sliku što se zaista dogodilo ili što se moglo dogoditi prilikom Isusovog izgona trgovaca iz Hrama, najprije si moramo predočiti veličinu i fizički izgled židovskog Hrama. Hram u Jeruzalemu se sastojao od mnogih građevina i zauzimao je ogroman prostor. Isusov nastup je bio u predvorju naroda/pogana, vanjskom dijelu hramskog predvorja koje je, za razliku od samog Hrama, bilo otvoreno za sve posjetitelje, židove i nežidove. Dakle, ne radi se o izgonu trgovaca iz Hrama, nego eventualno iz predvorja Hrama.

No i samo hramsko predvorje je s površinom od najmanje 16 hektara bilo preveliko i u njemu je bio preveliki broj ljudi da bismo mogli govoriti o Isusovom izgonu trgovaca iz hramskog predvorja. Čak i da su svi Isusovi učenici sudjelovali u protjerivanju trgovaca iz hramskog predvorja, opet je ono bilo preveliko da se postigne nešto takvo. Nameće se zaključak kako je izgon trgovaca iz Hrama bio tek lokaliziran incident, ograničen na veoma mali dio područja u kojem su operirali trgovci. U prilog tom zaključku govori i odsustvo bilo kakve reakcije hramske straže na ovaj događaj: bilo kakvi neredi u većem području Hrama bi izazvali hapšenje odgovornih ili čak mobilizaciju rimskog garnizona iz obližnje tvrđave Antonije. U Ivanovom izvještaju izostaje i reakcija samih trgovaca koji bi zbog svoje brojnosti sami mogli potjerati Isusa i njegove učenike. Postavlja se i pitanje da li je Isus stvarno bičem udarao trgovce iz hramskog predvorja i ako nije, zašto onda evanđelist Ivan tvrdi da je Isus ispleo bič kako bi protjerao trgovce iz Hrama? Moguće je tvrditi, kao neki egzegeti, da Isus nije bičem udarao trgovce, nego samo njihove životinje za kojima su onda i oni pošli. U protivnom bi morao biti uhapšen ili je moralo biti neke nasilne reakcije trgovaca. Moguće je i da evanđelist Ivan dodaje ovaj detalj kako bi pojačao dramatski efekt scene, što bi bilo u skladu s nekim drugim literarnim postupcima iz njegovog evanđelja. Bitan je i detalj da je Isus ispleo bič, za što je trebalo vremena: dakle, nije se radilo o nekontroliranom izljevu srdžbe koji je doveo do nasilnog napada na trgovce. Nije se dakle radilo o nekontroliranom djelovanju iz afekta, nego o pripremljenom i promišljenom proročkom nastupu u hramskom predvorju, a slika biča – radilo se o stvarnom detalju ili ne – nam pokazuje oštrinu Isusovog nastupa protiv zloupotreba u Hramu i snagu njegove revnosti za svetost Hrama, u skladu s praksom starozavjetnih proroka.

Isus u svom proročkom nastupu u Hramu ustaje protiv ispreplitanja bogoslužja i trgovine i s tim povezane dvostruke zloupotrebe hramskog bogoslužja. Izvanjska zloupotreba se sastojala u konkretnoj komercijaliziji i korupciji židovske religije, u otuđenju uloge Hrama od njegove prvotne svrhe kao kuće susreta s Bogom. Koliko god se mnogima trgovina u Hramu činila praktičnom i korisnom, na duge je staze odvlačila pozornost vjernika od ispravnog štovanja Boga i uz to je dovodila do sve više zloupotreba i eksploatacije religije za osobno bogaćenje ambicioznog hramskog svećenstva i trgovačkog sloja. Kroz svoj nastup Isus ustaje protiv ove lažne pay-to-pray duhovnosti te dovodi u pitanje autentičnost ovakvoga bogoslužja u Hramu, ali i gospodarske i financijske interese mnogih ljudi, što je bio jedan od ključnih razloga za kasniju namještenu osudu Isusa na smrt.

Izvanjska komercijalizacija židovske religije uvijek proizlazi iz krize i korupcije unutarnjeg odnosa prema Bogu: mnogi Isusovi suvremenici (slično kao i mnogi ljudi danas u svim religijama) su Boga shvaćali kao trgovca kojeg mogu podmititi žrtvama i ispunjavanjem ritualnih formi i obveza, a zauzvrat dobiti dobar i sretan život. Isus ustaje protiv ovakve trgovačke logike u odnosu s Bogom, protiv predodžbe o Bogu kao nekome s kime se može trgovati, koga se može kupiti i s kime se kroz naše protuusluge mogu održavati čisti računi. Naličje takvih predodžbi o Bogu je onda uvjerenje da ako nam se dogodi neka nesreća u životu, onda smo mi na neki način za to krivi, jer nismo dovoljno potplatili Boga našim molitvama i pobožnostima, možda mu se nisu svidjele žrtve, možda smo ga mi ili naši preci ili potomci na neki način uvrijedili… Takav Bog se onda pretvara u idola, u lutku na koncu kojom manipuliraju ljudski gospodarski i politički interesi i koja je tim grotesknija što se zamišlja kao da je i dalje veća od čovjeka. Isusovi protivnici brzo reagiraju na Isusov nastup i traže od njega znak koji bi legitimirao njegove postupanje u Hramu, polazeći od toga da je njihova dotadašnja praksa bila legalna i legitimizirana od strane vodećih autoriteta u židovskom narodu.

Ovoj dvostrukoj zloupotrebi religije proizašloj iz trgovačke logike koja se uvlači u odnos s Bogom Isus suprotstavlja sliku svoga tijela kao hrama i mjesta susreta s Bogom. Hram i pravo mjesto prisutnosti Božje nisu više raskošne građevine, nego Isus sam i kroz sudioništvo u njegovom životu, nauku i sudbini svi ljudi mogu postati hram i mjesto susreta s Bogom. Ove Isusove riječi ne bismo trebali interpretirati kao poziv na dokidanje hramskog bogoslužja ili kao obezvređivanje Hrama kao mjesta susreta s Bogom, nego kao prvenstvo osobnog, unutarnjeg susreta s Bogom i svakog čovjeka kao mjesta susreta s Bogom nad svim izvanjskim oblicima (ritualima, građevinama, tradicijama) štovanja Boga. U slici sebe kao Hrama koji će biti srušen i u tri dana ponovno podignut Isus najavljuje svoju skoru smrt i uskrsnuće, koje slavimo za manje od mjesec dana i za koje se pripremamo u ovom korizmenom vremenu, koje se nudi kao dobra prilika da preispitamo svoj osobni odnos s Bogom i da iz hrama svog života uklonimo trgovačku logiku i sve ono što nas otuđuje i ometa u ispravnom odnosu s Bogom i s našim bližnjima.

 Marijan Oršolić