KRŠTENJE GOSPODINOVO | Ljubav kroz potpuno predanje

Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7 (ili: Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38); Lk 3,15-16.21-22

Sjećam se da me je kao malu djevojčicu, dok sam slušala druge kako mi pričaju o Bogu, mučilo jedno pitanje. Boga sam tada poznavala kao onoga koji je silno velik, moćan i snažan, pun nekih velikih i teških pravila, koja je za početak teško i popamtiti, a nakon toga i slijediti. Ako ćemo biti iskreni, nije bio prevelik problem da ih tu i tamo prekršimo, samo smo mu trebali pokazali da nam je zbilja zbog toga žao i da ćemo se truditi da se to  više ne ponovi. Bio je bar po mome tadašnjemu shvaćanju preslika tipičnog roditelja iz moga okruženja, i zbog toga nije bilo teško prihvatiti ideju da me voli, ali čitavo vrijeme nedostajao mi je konkretan susret s Njim. Što sam više rasla, to mi se manje sviđala ideja da slijedim Njegova pravila i prihvaćam Njegovu tišinu, a pitanje je bilo sve konkretnije – Što ako On uopće ne postoji? Odnos s Bogom zahtijevao je mnoga odricanja, hoće li mi jedan dan kad vidim da je sve to bila zabluda, biti žao što nisam bila slobodna?

Jednog dana to sam pitanje izgovorila. Nakon što sam nepravedno optužena da sam opsovala Boga i za to bila kažnjena, pitala sam mamu što ćemo s tim ako On uopće ne postoji. Na početku je ovaj problem željela okončati brzim rješenjem i kratkim odgovorom – Bog postoji. No meni to nije bilo dovoljno, nije mi ga mogla pokazati, nije mi mogla potvrditi da ga je vidjela, nitko ne zna gdje se točno nalazi, jednostavno je u njenom tumačenju bilo prisutno jako puno nejasnoća. Na lavinu mojih protupitanja i komentara, mama je odgovorila da mi ne može dokazati ali da ipak vjeruje da On postoji. Otišla sam korak dalje i pitala je, pa zar joj neće biti žao kad jednog dana shvati da je život potrošila živeći po pravilima koja su izmišljena i propustila da bude slobodna? I taj dan mi je svojim odgovorom, otvorila vrata da upoznam Boga kakav On uistinu jest. Rekla mi je, da kad bi zbilja to bilo tako, kad bi se ispostavilo da Njega nema da joj ne bi bilo žao. Bog kojeg ona poznaje bio je Bog koji je za nju ovaj svijet činio boljim mjestom za život, tako što je svakome čovjeku pokazivao kako da bude najbolja verzija sebe, da se ne boji, da hrabro korača i bude sretan. Bio je to Bog koji joj je pokazao kako se nositi s boli, ali i kako nadilaziti samoga sebe i svoja ograničenja. Po prvi put sam tada susrela Boga oko kojeg se nisam trebala truditi, kojega sam samo trebala susresti i upoznati.

Današnje drugo čitanje iz poslanice svetog Pavla apostola Titu, me podsjetilo na taj događaj iz moga života. Koliko često nam se milost tako usputno spusti u život, da nam se otvore vrata i prepoznamo istinsku vrijednost i ljepotu. Svi mi imamo vlastite projekcije i očekivanja od sebe, od drugih ali i od Boga, i često nas ta očekivanja nadilaze. Veća su i teža od nas. Nije ih lako slijediti i nositi, i prije ili kasnije postajemo njihove žrtve. Živimo život začaranih krugova. Krist dolazi na ovaj svijet kako bi nas oslobodio toga tereta. Podiže nam glavu i svojim životom usmjerava pogled u daljinu. I sve ono što smo u jednom trenutku klasificirali ludošću, On pretvara u mudrost života. Ljubav kroz potpuno predanje, sloboda koja omogućava rast, s Njim i po Njemu postaju naša stvarnost. I dok mi tražimo razne putove do “dalekog boga konkretnih rješenja”, On se utjelovljuje u jednoga od nas kako bi nam pokazao da je život puno više od trenutnih problema. Neka nam u tome pomogne današnje Isusovo krštenje na rijeci Jordanu, kao jedna od najljepših slika Božje ljubavi za nas. On “sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan” kako bismo ga razumjeli i pustili da nam bude blizak, kako bismo upoznali ljubav koju ima za nas – prihvatili je i povjerovali joj.

Ana Marčinko