Uz odlazak fra Stjepana Duvnjaka: Zbogom čovjeku mira

Bosna i Hercegovina, ona humana, civilizirana, solidarna, nenacionalistička oplakuje gubitak čovjeka koji je stvarao povijest, ne “veliku povijest” o kojoj se čita u knjigama, nego povijest koja je puno važnija ali često ostane u sjeni – povijest koju ispisuju “obične žene i muškarci”.

Fra Stjepan, kako su ga zvali svi koji su imali sreću upoznati ga, napustio nas je 13. prosinca u 73. godini života. Među mnogima koji plaču zbog njegova odlaska sam i ja koja pišem ovaj tekst.

Upoznala sam ga u lipnju 1995. godine. Bila sam jedna od volontera koji su organizirali “Povjerenstvo za Kakanj iz Bergama”, koje je godine 1994. otvorilo ured u ovom srednjobosanskom gradiću, još dok je trajao rat. Grad Kakanj, 45 kilometara zapadno od Sarajeva, postat će kasnije dio Zeničko-Dobojskog Kantona; onda je bio pod kontrolom Armije BiH. U njemu te godine nije bilo sukoba zahvaljujući sporazumu u Washingtonu (ožujak 1994), kada se uspostavlja hrvatsko-muslimanska Federacija.

Narod koji je na području Kaknja ostao (srpska je populacija već 1992. uglavnom napustila svoje domove, dok su Hrvati većinom izbjegli godinu poslije) i tisuće prognanih muslimana s drugih područja, trebali su pomoć. Zbog toga je spomenuto Povjerenstvo pokrenulo različite vrste aktivnosti, od raspodjele humanitarne pomoći do pomoći u prvoj manjoj obnovi oštećenih kuća, za što su se pobrinuli volonteri i volonterke iz Italije.

Potrebe ljudi na terenu praćene su slušanjem različitih osoba u lokalnoj zajednici. Jedan među takvima bio je franjevac Stjepan Duvnjak, gvardijan samostana u Kraljevskoj Sutjesci, udaljenoj 20 kilometara od Kaknja.

Bio je predstavnik katoličke zajednice na tom području, u selima nastanjenim bosanskim Hrvatima. Tisuće njih su izbjegle na početku hrvatsko-muslimanskog sukoba, od travnja do srpnja 1993. godine. Pobjegli su prema područjima pod kontrolom HVO-a i prema izbjegličkim kampovima u Hrvatskoj. Fra Stjepan je imao važnu ulogu u provođenju aktivnosti Povjerenstva za Kakanj iz Bergama, kako je posvjedočio Davide Denti u istraživanju objavljenom u sklopu našeg projekta “Tragali smo za mirom”.

Fra Stjepan je prije svega bio jedan od rijetkih nenacionalističkih glasova koji se od početka sukoba nije ustručavao reći ono što je mislio. Nije htio napustiti Sutjesku, odbacujući pritiske iz Katoličke crkve u Bosni i one iz stranke Franje Tuđmana. I upravo zahvaljujući tome, dio katoličke zajednice s područja Kaknja je ostao ili se u velikom broju vratio poslije rata.

U poslijeratnom vremenu, fra Stjepan je bio važan stub društvene obnove u postkonfliktnom Kaknju, kao i u cijeloj državi. Postao je nezaobilazna karika u čvrstom lancu prijateljstva između građana iz Italije i Bosne sve do danas.

Od 1997. godine pa kasnije, imala sam priliku povezati se s fra Stjepanom dvostrukim nitima. Bilo je to u godinama kada sam odlučila ostati u Kaknju i raditi s Povjerenstvom i također od 2001., nakon što sam se vratila u Italiju i počela raditi u Osservatorio Balcani (kako smo se onda zvali).

Bio je osoba iznimne kulture, govorio je pet stranih jezika, među kojima i talijanski. Fra Stjepan je bio profesor teologije. Pri njemu je uvijek bila krepost koju obrazovani često gube: ostao je jednostavan, sa svakim se ophodio – od seljaka do ministra – s jednakom posvećenošću u razgovoru, s jednakom ljudskošću i poštovanjem.

Fra Stjepan Duvnjak nikada nije zastupao ideju da bi njegova država, Bosna i Hercegovina, trebala biti podijeljena na etno-nacionalnoj osnovi. Bio je, primjerice, jedan od stotinu potpisnika apela “Europa s onu stranu granica”, koji je prije 20 godina objavio Osservatorio Balcani. Bio je također jedan od sudionika velikog događaja koji je Osservatorio organizirao u Sarajevu 6. travnja 2002. u sjedištu Federalnog parlamenta. Na događaju su bili prisutni pojedini državni zvaničnici, predstavnici talijanskog i bh. civilnog društva i, od tada, predsjednik Europske komisije, Romano Prodi.

Nakon perioda “odsutnosti”, između 2000. i 2003. godine, u gradiću Varešu, jer je odbio podržati nacionaliste, fra Stjepan se mogao vratiti u svoj samostan gdje je ostvario djelo velike kulturne i povijesne važnosti. Na zadnjem katu samostana napravio je muzej, registar matičnih knjiga od 1600. godine pa naovamo, biblioteku s inkunabulama koje su čak od 1400-te.

Nikada nije prekinuo bliske odnose s Italijom i s onima koji su mu preko dvadeset godina bili gosti u samostanu. Među javnim događajima na kojima je fra Stjepan sudjelovao, sjećam se susreta organiziranog u Bergamu, u listopadu 2012. godine. Tom je prigodom, govoreći o prošlosti i poteškoćama obnove države, naglasio: “Moraju se educirati ljudi da ne dijele ratne žrtve, nego da svatko svoje žrtve promatra u perspektivi žrtve drugog. Sve dok se ne stvori iskreni pietas prema žrtvama, teško je očekivati iskreni dijalog među živima.

(…) Identitet Bosne u sebi nužno sadrži raznolikost. Zajednički identitet ne mora apsorbirati razlike, i razlike ne smiju razoriti zajednički identitet. Prihvatiti drugoga ne znači asimilirati ga i učiniti ga jednakim sebi, već mu dopustiti da bude različit u društvenom, kulturalnom i religioznom smislu.”

Riječi o miru sažima u zaključku izvještaja za Rossinijev Rai: “Moramo se naučiti gledati u oči. Drugi nije osoba koju trebamo mijenjati, nego mu dopustiti da zadrži svoj credo. Stoga se, štoviše, trebamo radovati s činjenice da se razlikuje od nas. Dug je i težak put koji vodi do ovoga ideala, ali mu ja ne vidim alternativu.”

Fra Stjepan je pokopan u blizini samostana u Kraljevoj Sutjesci, 15. prosinca. Okupio se bio veliki broj ljudi. Svjedočili su o djelima koje je ovaj mali veliki čovjek mira posijao na svom životnom putu.

 

---

Autorica: Nicole Corritore; izvor: balcanicaucaso.org. Prijevod: J.Š., polis.ba

---