Krs

Ima u Ramnom jedan krs. Kako vi velike kriš? Imai puno, na crkvam, na grebovima, eto tu, nijesui metali vele neđe izvan crkovnog śena. Sasu ima bojse petnestak-dvajes godina metnuli na Oblat krs ogožđije i uveli kotnjek struju. Ponoći svjetli, osvaklega vidiš. Takijee po Bosni i Hercegovini puno metnuto otrata. Ovi krs je nakav golem, i, božemi prosti, maram rijet, nakav grdan. Ima unjem ja pešes metara. Otonok śajnog gožda što nerđa. Onje na jednom finu brdašcu štose zove Oblat između Ramnog i polja. Tue jedna stara crkva, najstarija štoe u upotrebi u ovom kraju, sv. Mitra, i krajnje malo stećaka. Tae crkva bila zapuštana dugo, u njoj ležale ovce, pae obnovili. Sasu donje doveli testu i uzanju postavili Križni put. Sat jeli itaj krs zbog tok Križnog puta ili nije, nebiti umio rijet. Kotok krsta užaju doć ovi izofćine pa tu metnut ko neki vijenac. Bioe ijedan moj dobar drug jednom meto vijenac, nijesamga pito kome. Njegov je greb đe isvije nas, a to nije na Oblatu. Gledam, stojini krs mimo svake mjere iznatnjek. On potnjim sklopijo ruke i sago glavu. Nekako miga bi žao tolišnie potijem krstom. Prijeti nijesi mogo unas niđe viđet krsta dase on junači, dae on mimo svake mjere, nego, kako biti reko, da pristaje čeljadetu. Svaki bise otans mogo zalijepit nanj idamu bude taman.

Aima još jedan krs štovam onjem oću pripoviđet, onje napobaška. Nebiloga. On nije baš u Ramnom vet odma usgranicu ko Čepikuća. Kasam prvi put stimo dasuga unđek metnuli, neznam tačno kaeto bilo, fermo ja, pretnjim stoji nakav čoek. Stariji. Ha bojse ima šeset, šesetipet godina. Nanjem bijela košulja raskopčana, teget gaćetine, nazuo nakve pantokule. Mota ćat pretijem krstom. Malo ga stimaje ispotoka, pa uoni duan, obalini ćat. Nijesam ninazvo božiju pomoć, upitaga kakaveto krs tu?

– Neznamti bogami nija, dati pravo velim – zbori, ineokreće se meni nikako. Vidim damu nije povolji. Zapali, otpuhuje:
– A nietivo krs vet balek otkrsta.

Ima utom krstu, visokje, ne smijem rijet, ma ima ha… četiri metra. Vas bijel. Oni čoek otpuhnu, gleda.

– Pa komee ođe?, pitam. Onse okrenu. Uto naiđe nakva autina, prikoči i nako ostade natesti. Ižnje iziđe nakav, mnađie odoba nas, vas obrijan po glavi, ima eto malo kozje bradice i menđušu ujednom uhu i nešto mu meće poruki, ono naśeco. I, bome, pravo pretoni krs.
– Pitaj njega – veli oni čoek meni i omjeri natok što dođe.
– Komee ođe ovi krs – ja ponovo upita kako mie taj čoek reko.
– Tutie, bolan, kako neznaš, bila ona bitka, kasu naši smnatili one Crnogorčine devedeset prve. Kae Daiža ratovo. – metnu ruke udžepe pai odmah izvadi. – Bilotie odman na televiziji. Paga pito oni novinar jestelii potukli. A Daiža samo reko: „Do nogu.“ Tomue bila sva izjava. Ineksui smnatili, štasu ođe tražili spuščetinam?!
– Dolazili ođe ijes gomna – složise vi čoek, pa nastavi. – Aama dobro, kakve veze ima stijem ovi krs? Paeto, koliko vidim, nežališi niti, nija, a neznam ovi čojek? – omjeri name.
– Nežalim vala nija, neka suim dali poparu – velju ja, nađose učudu kakse okrenulo daja odgovoram, aja stijo samo pitat.
– Epa dobro, eto, nežalii niko otnas, pa bezbeli nioni štosu metali ovi krs. Pa štaće on ondar ođe, neide mi uglavu kasu ođe jedino stradali ti Crnogorci? Jeli njima, štosu ođe izginuli? – Oblazi oko njek, zagleda, ćihnu nogom nakve malo štice štoe ostala izanjek kasu radili, malo tere rukom nizanj. Mora dae zidar, milujeni, menise čini beton. Obrijani mu objasni:
– Obranjenasu bolan grdna sela, odovle, ot Trnovice, preko Čepikuća, pa tamo Lisac, doli niz Rudine kolikoi ima, pa vamo Podimoč, Mravinac, ne znam nikakose zovu do Slanog, pa ako kreneš odovle pravo, to su Doli, Ston, pa onda hā-hā, nis Pelješac…

Pljunu taj nastranu, pa upita:
– Znači sat branitelji nijesu ništa zaslužili, i koi jebe štosu ostavili zdravje i živote, a?!
– Nekažem da nijesu, bijo sam ija neki kurčev branitelj, ito baš ođe. I kae taj belaj fermo, otišo zasvojiem poslom.

Mislijo sam daćega pitat a đesi ti bijo, amaga neupita.
– Znači, sat nek drugi uživaju, branitelji nemaju pravo?, nastavlja obrijani.

Svi šutimo dušak. Čeok pogeda uoni cigar pa mu odozgar jagodicom prsta obori lug i očepi:
– Čuješ, neznam jesamli budala štoti moram nešto tomačit štoti okrećeš naopako. Ja računam dato svaki čoek treba ośećat. Jasam, velimti, držo puščetinu kae trebalo. I samje kupijo. Jesuli branitelji branili narot zato da kašnje hapaju i podržavaju napoaku vlas koja ukrade bogu nogu, ilisu branili zato štosu pregli pa rekli: ma vala nek me nebude, samo nemogu trpjet da toliko zlo metne počizmu cijeli moj narot i svevo štonas drži, svevo što vidiš kase okreneš okosebe. Pa sat mi ti kaži: začegasu bili branitelji? Jesuli za Dobro ili samo zase?  – Trehnu rukam otone gaćetine, kodasumu ruke ot cimenta, bacini ćik isusta najednu pločetinu, zgazi ga iode. Dokje to radio, naiđe još jedna autina, uspori, vozač pogleda štaeto, kakvaeto śednica, niti koga šta pita nitmu ko šta odgovara, dade gas, ona kola lombrajući odoše. Ja tek tat viđo da nešto meće udno krsta. Mogosam prečitat s desemetara. Meće džusto vako: „Bijeli križ opomenu šalje“.
– Hm! Štavo znači? Morelimi iko rijet? – velju učudu. Oni čoek se više ni neokrenu. Osova: „Nebiloga dabokta, injek idrugije vakije krstova“. Upalinu autinu i otprdi šnjom.
– Toe opomena, samati riječ kaže – velimi obrijani.
– Opomena?
– Jȁ, opomena četnicima, koisu ođe pozobali bobicu.
– Opomena na krstu? Pa jadan čoeče – nemogo se avizat – jeli krs mjesto dase šnjim prijeti. Panie krs halat ipedea. Znašti štae krs?
– Jok, ti znaš! Totie nešto najvažnije za svakok kršćanina. A menie, jebešmi sve, sumnjivo da neko vi križ tako, da neko vi križ gleda nako kakoga gledaju oni iz srpsko-crnogorske četničke vojske kojisu baš ođe đevi križ, polomili zube. Vibi alsi bolje voljeli dasu oni pobijedili, pada nema niovog križa ni Hrvata vet dabude kokarda. Eto svakom vi križ valja i svak dođe predanj i promisli naone dane i zafali bogu štosmose odupeli zlu. Samo vami nevalja.

Gledam ga malo, mislimse, štoe oni govorijo, lakšemue ućerat metar u guzicu vet cenat u glavu. Śedo ija ukola iodo zasvoijem poslom. Donekoliko, prošloe otat, nedami vrak mira, jamini kompjuter, davidim nanom internetu imali išta otom. Nađo. Najednom portalu, Narot se zove, svake godine ponavjaju isti članak o 21. svibnja. Opisuje bitku kasu Čepikuće oslobođene 1992. pa tomače zaštosu one važne.

„Čepikuće su hrvatsko mjesto iznad Stona na putu prema Dubrovniku koje je 1991. bilo mjesto najjačeg i herojskog dvomjesečnog otpora snagama JNA u nadiranju prema Dubrovniku, te srbijanskim i crnogorskim dobrovoljcima u njihovom pohodu na hrvatski jug.“

Taj portal nespominje krs, ama usvakom tom članku ima slika onog podnožja krsta đeno piše da on „opomenu šalje“. A ispotok članka meće: „Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija“. Mislim se malo o kakvom je pluralizmu riječ i štae ođe pluralizam, ali nepademi napamet.

Tako isto nekoliko hrvackije portala iz Mostara uža ponovit tekst o oslobođenju Čepikuća štoe jednom neko dao priopćenje. Veli dase tat tu na godišnjicu tije događaja „kod spomen križa“ postrojila pukovnija ”Kralj Tomislav” adae na Trebinji služena misa zadušnica.

Vele utom članku dae dan završio uz ugodno druženje i prigodni domjenak u jednoj „konobi“ odman tu i zafaljuju „Općini Dubrovačko Primorje, te Elektroprivredi HZHB koji su pokroviteljstvom ovog događaja pomogli da se on dostojanstveno obilježi”. Sat, štasu tu pomogli dabude dostojanstveno, nemeće učlanku. Dostojanstveno bi, jaračunam, jednako bilo, bojse još dostojanstvenije, dae svaki došo osvom trošku i tuse pomolio i akoće potlje zajedno otić posiđet đeima otoga mjesto i popričat. A falit općine i elektroprivrede, vala, kakoja to vidim, malo više sliči natrgovinu vet na odavanje počasti ljudima kojisu dali život.

Jȁ, ievo šta još meće: „Na lokaciji gdje se odigrala bitka podignut je spomen-križ u slavu hrabrosti hrvatskih branitelja sa znamenitim natpisom ‘Bijeli križ opomenu šalje’ tako da potencijalni prentendenti na ove prostore znaju da ‘I goloruka raja gaji guju u njedrima’”. Eto, ioni potvrđuju: nieto za molitvu, našto krs vazda upućuje, vet prijetnja: molaj vamo, ostaćeš brez ludure. Kakoimto niko iscrkve ne umije rijet, vet pušta dase baleču skrstom, ja neznam.

Ama, okle im, đesu našli napis „Bijeli križ opomenu šalje“?

Na internetu ga meću još barem na dvamjesta, neđe kot Broda, pa kod Saborskog. Ovi na Čepikućama je metnut 2011. Kat, na nekolika mjesta, meće daeto is nakve pjesme. Utoj pjesmi meće dae ko falan tu palo glubova jato, samo zato jerbo su bili za dom. Aha, za dom? Otole mi pođi. Nieto vjera nitje vjere viđelo. To je reklama za jednu zločinačku državu kojue stvorila najviša sotona štoe svijet vidijo zadnjije stotinu godina, oni Itler, lud iksan stotposto, i nikoe častan nije stijo prifatit vodit, vet one ništarije štosu bile izbjegle u Italiju, Pavelić i slična alaša. I taj pjevač, štoe skanto tu pjesmu, našo utoj državi nešto dobro. Oni štose, kat pjeva, nateže ko gladan srat. Bio u Ramnom neke godine i pjevo jednu veče. Automu ima registraciju ŠI 0001 U. Jelito njegova vjera? To nesretno U?  Ko goć veli dae Endeha bila božija država, more samo raditi vražije posle. Pod krs podvaliti prijetnju ispjesme kojae „za dom“. Pi! Etoti.

Dobroe reko oni čoek: to inije krs. Kako more bit krs kojie otkrsta koji pripada svemu svijetu sveden na jednu vojsku, pae još svrće u ustaštvo? Nemore nikako. A drugo, nemore biti krs nešto što prijeti, kae bijo ono što svijem oprašta i sve zove braćo moja mila, ljubite se kao što sam ja ljubio vas. Ako tu i ima kakve vjere, tae vjera, štobi rekli oni fratri i Sarajeva, nacionalizam, biva idolatrija, a ne Isuskrs.

Kasam se tat vraćo s Čepikuća, na Trèbinji prekafanom autina onok čoeka. Stado ija. Pije pivu, sam. Jami ija jednu i stado kot njega. Inepogleda me.
– Šta veliš, svegati? – pitam ga za onaj krs i koe oni obrijani.
– Ma palamuti, jebo on sebe. Znam mu ja svu famelju. Ćaća mue radijo ko Srba pa tamo dobijo stan, paga uoči rata zamijenio vamo unas. Kasu ćaća i matera umrli, once podijelio sbratom i daomu taj stan, a njemu pripalo imanje naselu. Onje nešto u toj Hvidri iako nije ništa vele bio uratu. Ženamu ima državni poso. Aon dobio stan ko branitelj. Lako mue pričat. – Jami kutiju iz džepa pa zamota škiju.

Imeni odma pade na pamet jedan štoe gori u našoj zgradi u Dubromniku. Birse pojave branitelji na televiziji, odmae on tu, žalise kako ništa donji niko nedrži, dasu zaboravili nanje i da nikat neće dobit štoim obećavaju zemište na Lucijati. E, aon uzgradi ima veliki stan ot roditelja štosu umrli, zamijenili bili za Beograd, samo on isestra unjem, nion oženjen, niona udata. A napravijo kuću na Kupresu, afitavae.

– Daj bože davo fino ferma… Ama … Ako za desegodina nebude belaja, poserise ti meni usta – zbori meni agleda nekut zasvojom.

Nijesam ga više vidijo. Vele dae umro neke godine. Dae sam živio. Dae dosta popijo i pojeo, i pritisno ženskije. Kućamu bila kraj teste. Dae bolovo nekolike godine. Pa bi sidijo napižulu pri testi pa jauko izaglasa, štaga nediže Bok. Damuse prostata tamo unjek raspoganila. Nikoga, vele, nije niobašo nit mu pomogo. Damue malo ljudi bilo ina sprovodu. Jošje ito neko reko: Tako prolaze oni koji pristaju zapravijem krstom.

---

Ivo Lučić, polis.ba

---