Fra Miro Jelečević: O značenju krštenja

***

Fra Miro Jelečević je bosanski franjevac. Bio je profesor sistematske teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (2005-2025). Trenutno je kapelan u župi sv. Ilije u Zenici i profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.

***

Na Polisu donosimo razgovor koji je s fra Mirom vodio Luka Stanić za Federalnu televiziju. Povod razgovoru je sutrašnji blagdan Gospodinova krštenja. Fra Miro je odgovarao na pitanja o značenju krštenja za život krštenih.  

 

Zašto je Isusovo krštenje tako važan događaj u povijesti spasenja?

Zato što s njime s jedne strane počinje Isusovo javno djelovanje, a s druge ono je uzor svakog kršćanskog krštenja. Kršćani čine ono što je Isus činio kad je primio krštenje od Ivana Krstitelja. Naravno, kršćansko krštenje ima dodatno, kristološko značenje, to jest, kršćansko krštenje se veže uz čitav događaj i osobu Isusa iz Nazareta, posebno uz njegovu smrt i uskrsnuće.

Što ovaj blagdan poručuje danas nama vjernicima?

Ovaj blagdan nam doziva u svijest temeljnu stvar vjere: svaka kršćanka i svaki kršćanin su, da kažemo tako, organski, životno vezani uz Krista i njegovu sudbinu. S njime smo u krštenju povezani u njegovoj smrti, ali i u njegovu uskrsnuću. Po krštenju smo Kristove sestre i braća, Božja djeca, kojima biva darovan Kristov, Božji Duh. To je s jedne strane dar koji nam Bog daje, a s druge je potreban naš odgovor i naša odgovornost prema tom daru.

Kako završetak božićnog vremena mijenja naglasak liturgijske godine?

S Krštenjem Isusovim završava božićno vrijeme a počinje tzv. vrijeme kroz crkvenu godinu. Liturgijski se to vidi i u bojama, umjesto bijele dolazi zelena. To nekako odgovara i životu: nakon intenzivnog slavlja i svetkovina u božićnom vremenu, vraćamo se – i u svojoj vjeri – svakodnevnom životu.

Može li se reći da Isus svojim krštenjem posvećuje vodu za buduće sakramente?

To je jedno od teoloških mišljenja vezanih uz Isusovo krštenje, naime da on svojim krštenjem blagoslivlja i posvećuje vodu, kao krsnu materiju. Voda je inače, ne samo u kršćanstvu, drevni i snažni simbol. Simbolika vode uključuje pozitivno očišćenje, preporađanje i život uopće, ali i negativno, razornost koju susrećemo kod silovitih fenomena vezanih u vodu. Voda je za nas ljude i život i smrt. Sakrament krštenja uvelike „profitira“ od te simbolike.

Što teološki znači biti kršten?

Ukratko: biti kršten znači biti spašen. To je poznata riječ, ne samo u kršćanstvu, ali ono što ona znači nije uvijek neposredno očito. Biti spašen znači biti u Božjoj blizini. U kršćanstvu se ta blizina očituje u jednoj povijesnoj osobi, Isusu Kristu, koji je za nas i poznata, jer se nastavlja na staru povijest, i jedinstvena objava Boga. Uključiti se, u Kristovu sudbinu, znači po njemu biti Božji, dijete Božje.

Zašto je krštenje „temeljni“ i prvi sakrament Crkve?

Krštenje je takoreći „po redu“ prvi sakrament. U ranom kršćanstvu je krštenje bilo vezano uz početak puta vjere u Isusa. Nakon navještaja i obraćenja krštenje je bilo znak vjere. Ono je u ranoj crkvi – kad su se uglavnom krštavali odrasli ljudi – uključivalo opraštanje grijeha i dar Duha. Također je uključivalo jednako dostojanstvo i vrijednost svih krštenih, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu ili klasnu pripadnost. Krštenje je u tom smislu, kako se ponekad kaže, „vrata sakramenata“: samo kršteni može primati druge sakramente.

Kakvu ulogu imaju roditelji i kumovi?

Već od 4. stoljeća u kršćanstvu počinje prevladavati krštenje djece kao normalni oblik krštenja. To se i teološki obrazlaže naukom o brisanju istočnog grijeha, taj nauk je oblikovao sveti Augustin. Tu onda stupaju na scenu ljudi koji u ime djeteta izriču svoju vjeru – jer krštenje je sakrament vjere – i obećaju da će dijete odgajati u vjeri. To je u prvom redu zadaća roditelja. Kumovi im trebaju pomoći u tome, barem u nekom tradicionalnom shvaćanju.

Što simboliziraju voda, ulje, bijela haljinica i krsna svijeća?

• Već sam malo napomeno da voda simbolizira pranje odnosno čišćenje od grijeha; preporođenje na novi život ili novo rođenje. Voda je istodobno i simbol smrti: to je element iz kojeg dolazimo, ali u kojem ne možemo dugo izdržati. Uranjanje u vodu simbolizira smrt, izranjanje život, odnosno uskrsnuće. Danas je u prvom planu aspekt preporođenja, pranja.
• Bijela haljina označava upravo tu čistoću koju čovjek zadobiva u krštenju po oproštenju grijeha. U obredu je danas to uglavnom svedeno na polaganje jedne bijele haljinice na dijete.
• Krsna svijeća označava Krista i svjetlo kojim on prosvjetljuje čovjeka. Kršćani su se u staroj crkvi nazivali i prosvijetljeni. Prosvijetljeni Kristovim životom i sudbinom drukčije žive i gledaju na život, a istodobno nastoje sami biti svjetlo svijeta, kako se veli u evanđelju.

Zašto Crkva naglašava da se krštenje ne može ponoviti?

To je danas opći konsenzus među kršćanskim crkvama: krštenje se ne ponavlja. Krštenje koje je podijeljeno s trinitarnom formulom – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga – i vodom – bilo uranjanjem, polijevanjem ili škropljenjem, to se krštenje ne ponavlja, jer ono trajno označuje čovjeka i – kako se veli u teologiji – ne može se izgubiti. Čovjek čak može izgubiti vjeru ili promijeniti vjeru, ali na njemu ostaje krsni pečat. Ovo je važna ekumenska činjenica i preduvjet za sakramentalno zajedništvo među kršćanskim crkvama.

Kako se danas priprema roditelje za krštenje djeteta?

Trebalo bi kroz susret s roditeljima, razgovor o krštenju i životu vjere, kao i obvezama roditelja pri tome. Tek potom dolazi samo krštenje i slavlje. Danas se to nažalost kod mnogih vjernika uglavnom svodi na dobru priliku za zajedničko slavlje, što nije loše, ali promašuje istinsko značenje krštenja. Oni koji rade s vjernicima trebali bi im to snažnije pojasniti.

Zašto se krste djeca još uvijek ne svojom voljom?

Već sam spomenuo da je krštenje djece jedan povijesni razvoj, vezan uz rast kršćanske zajednice. Isprva je redoviti oblik bio krštenje odraslih, danas je to krštenje djece. U ranoj crkvi se raspravljalo o tome treba li krštavati djecu i ta rasprava se javlja opet u 20. stoljeću. Ima važnih razloga i za i protiv. Mislim da je stavljanje djeteta u znak Božjeg života, zahvala i svijest da je Bog onaj koji nosi svako naše očinstvo i majčinstvo, i početak vezanja uz Isusov put i njegovu sudbinu, da su to, osim socioloških, dobri argumenti za krštenje djece. Naravno, ne može se potpuno isključiti to da netko u zreloj dobi kaže: Niste me pitali, ne želim znati za to. Krštenje omogućuje čak i takvu slobodu djece Božje.

Kakav je izazov krštenje u sekulariziranom društvu?

Izazov je dijelom u nerazumljivosti i krsnog obreda i krsnog sadržaja. Živimo u vrijeme, ne samo sekulariziranih društava, nego brzih, potrošačkih, umjetnih i hladnih svjetova. To je puno opasnije i izazovnije za vjeru, pa i za krštenje, od naučene fraze o sekulariziranom društvu. Obitelji u kojima nema govora o Bogu niti govora s Bogom, teško može svom djetetu prenijeti tu stvarnost. I ne treba to očekivati od drugih, delegiranih vjernika – recimo svećenika ili časne sestre u vrtiću ili vjeroučiteljice, niti za to naprosto optuživati sekularizirano društvo.

Što biste poručili roditeljima koji žele krstiti svoju djecu, ali nisu aktivni vjernici?

Osobno bih im savjetovao da razmisle. Ako ne idu u crkvu niti imaju ikakav vjernički život, onda je krštenje koje traže za svoje dijete čista, puka formalnost i samo jedna prazna tradicija. Krštenje je sakrament vjere – koju bi oni trebali svjedočiti svome djetetu.

Kako župa može potaknuti obitelji da ostanu povezane nakon krštenja?

Mora se puno raditi, okupljati, biti otvoreni. Kako to postići druga je stvar. Danas su svi – i obitelji ali i ljudi u crkvi – nerijetko preopterećeni i na granici svojih snaga. S jedne strane bi roditelji trebali pokazati interes uključivanjem u konkretnu zajednicu, a s druge strane bi svećenici ili pastoralni radnici morali biti otvoreni i stvarati prostore suradnje i susreta s ljudima. Tu je potrebno ono što je također prisutno u krštenju: dar Duha, dar kreativnosti i kršćanske hrabrosti, dar dijeljenja života i zajedništva.

Koliko krštenja imate godišnje i kako se župa priprema?

Broj krštenja u župi sv. Ilije u Zenici je trenutno vrlo mali, što je direktna posljedica demografskog sloma koji mi prolazimo. Mnoga djeca koju i krstimo zapravo odrastaju negdje drugdje. Ima situacija u kojima i odrasli traže krštenje. Veza sa zajednicom je uglavnom kroz samo slavlje krštenja koje se običava vršiti za vrijeme euharistijskog slavlja.

Sjećate li se nekog posebno dirljivog krštenja koje je ostavilo trag u pastoralnom radu?

Jedno od prošle godine: mali krštenik – u suradnji sa svojim malo starijim bratom, također malim dječakom – toliko je plakao da na kraju nisam ni sebe samog čuo što govorim. A samo polijevanje vodom popratio je vrlo rasplesanim „otresanjem“ nogu… Ali na kraju je sve dobro prošlo.

Što Vama osobno znači ovaj blagdan?

Znači da je moj kršćanski život duboko i neraskidivo povezan s Isusom. Uza svu povijesnu distancu, uz sve poteškoće u razumijevanju, uz svu – da kažem tako stranost – ostaje mi uvijek važna svijest: ti si ljubljeno Božje dijete, ti si Isusov brat, nad tvojim životom bdije Božja dobrota i ljubav. Kad razmislim, imam ja mnogo pitanja, ali ipak svoj život ne mogu zamisliti bez te povezanosti s Isusom. Nadam se da će tako i ostati.

---