Nužnost praznine

Razmišljanje o stvaranju svijeta najčešće polazi od Božje svemoći, od njegove riječi koja iz ništavila izvodi svijet u postojanje. No uz tu ideju govora i prisutnosti, teološka tradicija poznaje i jednu tišu, ali jednako temeljnu dimenziju stvaranja: Božje povlačenje. Stvaranje se ne događa samo kao čin ispunjavanja, nego i kao čin uzmicanja, kao stvaranje prostora u kojemu drugi može postojati. Upravo se u toj praznini – ne kao manjkavosti, nego kao otvorenosti – rađaju čovjek i svijet.

U židovskoj mističnoj tradiciji taj se uvid izražava pojmom cimcum: Bog se povlači kako bi napravio mjesto drugome. Ovaj koncept osvjetljuje biblijsku intuiciju da Bog ne stvara svijet kao produžetak sebe, nego kao stvarnost koja ima vlastitu autonomiju i dostojanstvo. Božje povlačenje nije odsutnost i ravnodušnost, nego čin sebedarne ljubavi: Bog se odriče potpune zauzetosti prostora kako bi stvorenje moglo biti. Praznina koja nastaje tim povlačenjem nije prazno ništa, nego prostor mogućnosti, mjesto života, slobode i odnosa.

U tom smislu praznina nije negacija stvaranja, nego njegov uvjet. Svijet nastaje ondje gdje Bog ne prisvaja sve za sebe. Čovjek se rađa u prostoru koji nije unaprijed određen, u svijetu koji nije zatvoren sustav, nego nedovršena stvarnost. Božji odlazak, ili preciznije rečeno: Božja nenametljiva prisutnost, ostavlja povijest otvorenom. Stvorenje nije dovršeni projekt, nego poziv na suradnju. Upravo zato praznina postaje izvor života: ona omogućuje kretanje, rast, odgovornost i rizik slobode.

Današnja kultura pokazuje snažnu težnju prema potpunoj ispunjenosti i apsolutnoj kontroli: nad vremenom i prostorom koji moraju biti prožeti uspjehom i zabavom, nad tijelom odnosno zdravljem, nad identitetom koji mora biti jak i čist, nad budućnošću koja mora biti osigurana i predvidljiva. Praznina se doživljava kao prijetnja koju treba ispuniti, ukloniti ili barem učiniti nevidljivom. U tome je tajna uspjeha konzumerizma i nestanka sućuti.

Takvo razumijevanje stvaranja ima dalekosežne antropološke posljedice. Ako je čovjek stvoren u prostoru Božjega povlačenja, tada je i sam pozvan ponavljati taj temeljni obrazac postojanja. Ljudsko biće ne ostvaruje se ispunjavanjem svega sobom, nego sposobnošću povlačenja, sposobnošću da drugome napravi mjesto. Odvajanje, distanca, granica – sve ono što suvremena kultura često doživljava kao gubitak ili prijetnju – u teološkoj perspektivi postaje izvor odnosa. Čovjek je biće koje postoji tako što ne posjeduje u potpunosti ni svijet ni drugoga, pa ni samoga sebe.

U suvremenom kontekstu upravo je takva neispunjenost sve teže podnošljiva. Današnja kultura pokazuje snažnu težnju prema potpunoj ispunjenosti i apsolutnoj kontroli: nad vremenom i prostorom koji moraju biti prožeti uspjehom i zabavom, nad tijelom odnosno zdravljem, nad identitetom koji mora biti jak i čist, nad budućnošću koja mora biti osigurana i predvidljiva. Praznina se doživljava kao prijetnja koju treba ispuniti, ukloniti ili barem učiniti nevidljivom. U tome je tajna uspjeha konzumerizma i nestanka sućuti. Sve što nije pod kontrolom, sve što je neizvjesno, percipira se kao slabost, a praznina kao dosada i kvar koji treba nadvladati. Sve što izmiče kontroli – nepoznato, neplanirano, strano – budi strah i otpor. Stranac, u najširem smislu riječi, postaje simbol onoga što remeti iluziju zatvorenog i sigurnog svijeta.

No upravo ta stranost pripada samoj strukturi ljudskog postojanja. Čovjek je biće koje ne posjeduje u potpunosti ni svijet ni samoga sebe. On je od početka smješten u prostor koji mu nije potpuno transparentan ni podložan. Stvoren u Božjem povlačenju, čovjek nosi u sebi trag te praznine: iskustvo distance, neusklađenosti, nemogućnosti potpunog samoprisvajanja. Poznati isusovac Pedro Arrupe jednom je prilikom to izrazio ovako: „Gospodin nam nikada nije bio toliko blizu, jer nikada nismo bili toliko nesigurni.“ Izrekao je ove riječi u latinoameričkom predgrađu, u kontekstu vrlo jednostavne i duboke euharistije.

Teologija stvaranja iz praznine stoga nije spekulativna apstrakcija, nego poziv na drukčiji način bivanja u svijetu. Čuvati prazninu znači odupirati se logici totalnosti, posjedovanja i isključivosti. Znači prihvatiti vlastitu nedovršenost i u njoj prepoznati mjesto susreta s Bogom i s drugim čovjekom.

U svijetu koji je obilježen težnjom za potpunom kontrolom, akumulacijom i stalnom prisutnošću, teologija stvaranja iz praznine djeluje subverzivno. Ona podsjeća da svijet nije Božji zato što je u potpunosti ispunjen Bogom, nego upravo zato što mu je Bog dopustio da bude drukčiji. Čuvati prazninu znači čuvati prostor slobode, onaj u kojem se drugi ne reducira na funkciju, prijetnju ili sredstvo. U tom smislu praznina postaje etička kategorija. Ona zahtijeva uzdržanost, nenasilje, sposobnost slušanja i prihvaćanja neizvjesnosti.

Kristološka perspektiva dodatno produbljuje ovu dinamiku. U utjelovljenju Bog ne poništava prazninu, nego je radikalno prihvaća. Krist dolazi ne kao onaj koji zauzima sav prostor, nego kao onaj koji se ponizuje, prazni samoga sebe (kenosis), prihvaćajući granice, krhkost i smrt. Tako se pokazuje da je Božje povlačenje trajna gesta, a ne jednokratan čin stvaranja. Spasenje se ne događa kroz nadmoć, nego kroz samodarivanje koje ostavlja prostor drugome.

Teologija stvaranja iz praznine stoga nije spekulativna apstrakcija, nego poziv na drukčiji način bivanja u svijetu. Čuvati prazninu znači odupirati se logici totalnosti, posjedovanja i isključivosti. Znači prihvatiti vlastitu nedovršenost i u njoj prepoznati mjesto susreta s Bogom i s drugim čovjekom. U svijetu koji ostaje otvoren, jer je Bog izabrao povući se, ljudsko je biće pozvano ne zatvarati taj prostor, nego ga odgovorno nastanjivati – u poniznosti, slobodi i nadi.

Stanko Perica, polis.ba