Marko Medved: Povijest ne smije biti talac politike

U dnevnom listu La voce del popolo, 31. prosinca 2025., objavljen je intervju s povjesničarom Markom Medvedom. Autor intervjua je novinar Moreno Vrancich, a intervju je Marko Medved preveo s talijanskog na hrvatski te ga ustupio našem portalu.

---

Nova godina često se doživljava kao prilika za novi početak. Svatko od nas ima svoj popis želja i dobrih odluka. Izvan osobne sfere, međutim, zanimljivo je promisliti koje bi mogle biti želje Rijeke i odakle ponovno krenuti. U vrlo osjetljivom trenutku za svijet, uz velike promjene koje su u tijeku i tko zna kakve nas tek očekuju, zatražili smo mišljenje od Marka Medveda, profesora na Sveučilištu u Rijeci, crkvenog povjesničara i teologa, koji se tijekom svoje karijere bavio poviješću grada, ali je uvijek promišljao i o sadašnjosti i budućnosti.

Medved je Rijeku opisao kao srednjoeuropski grad koji susreće Jadran i Mediteran, a obilježen je i stalnim odnosom s Balkanom. Priznaje da je za njega, i kao građanina i kao znanstvenika, Rijeka osim mjesta uvijek bila i “ideja” te priziva gotovo poetsku viziju riječkog identiteta kao stanja mobilnosti, iskorijenjenosti i unutarnje pripadnosti više nego geografske.

---

Kad biste morali opisati Rijeku nekome tko je ne poznaje, koja bi bila vaša temeljna definicija grada danas?

Teško mi je odvojiti prosudbu koja proizlazi iz činjenice da sam građanin Rijeke od one istraživača koji proučava prošlost grada. Drugim riječima, ne vjerujem da mogu ponuditi nepristran opis. Ipak, Rijeku bih definirao kao grad srednje Europe, mitteleuropski grad koji susreće Jadran, odnosno Mediteran. Tome treba dodati i susret s Balkanom, koji se osobito odvijao u 20. stoljeću pa sve do danas, ali je bio prisutan i ranije.

Usudio bih se reći i više: Rijeka za mene sve više postaje nematerijalna stvarnost, pojam. Dopustite mi gotovo poetski citat Gina Brazzodura čija je prepiska s Paolom Santarcangelijem (obojica Riječani) nedavno objavljena: „Biti rođen u Rijeci možda se sažima u onu neizbježnu predodređenost za fluktuirajući život… u propuštenim odlascima… prema željenim prostorima nade, dotaknutima ali nikada posjedovanima. Neizbježno se osjećamo strancima posvuda i nedostaje nam duboki osjećaj pripadnosti onom ubi consistam gdje ipak prebivamo. Mirno mjesto na kojem bismo spustili jedra može postojati, da, ali samo u nama samima, izgrađeno od nas samih; i bit će ono najsigurnije, najbolje zaštićeno.“

Ako pogledamo urbane, društvene i demografske transformacije posljednjih desetljeća, što je bilo pozitivno, a što negativno u smislu gradskog identiteta?“

Za odgovor na to pitanje bio bi potreban sociolog. Ipak, ne treba biti stručnjak da bi se uočilo kako se grad nalazi u silaznoj putanji zbog nepostojanja ekonomskih politika, kako lokalnih tako i nacionalnih, koje su nakon propasti socijalističkog gospodarstva trebale pronaći nove putove razvoja za Rijeku. Nakon te krize uslijedile su nove emigracije Riječana i nova imigracija u grad. Što se tiče imigracije, želio bih naglasiti da je tijekom čitave svoje povijesti – sjetimo se slobodne luke iz 1719. te industrije u 19. i u 20. stoljeću – imigracija za Rijeku bila izvor razvoja i rasta. Naravno, emigracija/imigracija, dakle odlazak iz Rijeke i dolazak u Rijeku, proizvele su i traume u gradskom tkivu, primjerice nakon 1918. i nakon 1945., kao i posljednjih trideset godina. Ipak, od Riječana očekujem razumijevanje i toleranciju prema novim migrantima, podsjećajući svoje sugrađane da naši preci ne bi uspjeli preživjeti diljem svijeta da ih drugi nisu prihvatili, kao što se ni naš grad ne bi mogao razviti da nije integrirao pridošlice.

U vezi s imigracijom treba istaknuti važnost kulturnog posredovanja između domaćeg stanovništva i doseljenika. Takvo je posredovanje, ne samo u Rijeci, bilo garancija kulturnog obogaćenja. Govoreći o kulturnom posredovanju, riječki redatelj Igor Bezinović uspio je približiti fjumanski dijalekt široj publici u vrlo gledanom filmu Fiume o morte!. Posljednjih godina nisam vidio promišljene politike usmjerene na izgradnju gradskog identiteta, njegovo ponovno oblikovanje nakon sloma ideologija i, naposljetku, na pomirenje riječkog identiteta s 20. stoljećem. Sjećam se s kolikom se nadom očekivalo proglašenje Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, a potom i razočaranja. Krivnju za to ne pripisujem samo Covidu-19, nego prije svega nesposobnosti da se osmisli inteligentan program, proizašao upravo iz onoga što se, čini mi se, spominje u vašem pitanju. Osobno sam u ime Nadbiskupije predložio više projekata, ali su svi bili odbijeni. Među njima je bio i jedan koji je namjeravao promišljati o pomirenju među narodima na temelju riječke povijesti i arhitektonske baštine crkve na Kozali. Danas pozitivan primjer predstavlja izložba i katalog povijesnih razglednica Sušaka Marije Lazanja Dušević, ostvarene suradnjom Muzeja Grada Rijeke i Talijanske zajednice pod vodstvom Enee Dessarda.

Što se tiče posljednjih godina, došlo je do novog odlaska stanovnika iz Rijeke. Sličan se proces dogodio i u drugim zemljama nakon njihova pristupanja Europskoj uniji. No ono što me brine nisu brojke; ono što rastužuje jest to što naš grad postaje provincijski grad. Meni se čini da su jedino Sveučilište i Nadbiskupija s Matom Uzinićem područja u kojima prednjačimo u Hrvatskoj.

Moram primijetiti da mi se posljednjih godina urbano tkivo čini prilično degradiranim i sumornim. Prenosim riječi arhitekta Bogdana Bogdanovića kojega je, stavljajući ga u vezu s Rijekom, prenijela Daša Drndić u knjizi Leica format: “Veličina grada nije ono što mu daje urbanitet. Urbanitet je uglađenost, artikuliranost, usklađenost misli i riječi, riječi i osjećanja, osjećanja i pokreta. (…) Ali ostaje nešto vrlo moćno i teško uništivo, čak i pred naletima najogorčenijih barbara. To je upravo ta, nazovimo je, sveta ‘suština grada’. I tu počinje uzlazna linija, linija ljudskosti i moralne ljepote. (…) Jer, ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima opstoji i u sebi ih čuva i posljednji gradski čovjek.”

Može li se Rijeku smatrati pograničnim gradom ne samo u političkom, nego i u kulturnom, jezičnom i vjerskom smislu?

Da, i ja volim promišljati o Rijeci kao pograničnom gradu. Pojam pograničnog grada može imati različita značenja ovisno o razdoblju: može se odnositi na geografsko-političko obilježje gradova smještenih uz državnu granicu, zatim na povijesno-vojno značenje gradova-utvrda postavljenih u obranu carstva ili države, ili pak na kulturno značenje gradova kao mjesta susreta i sukoba različitih naroda, jezika i religija. Rijeka u tome nije jedini primjer. Takav je i Trst, smješten između talijanskog, germanskog i slavenskog svijeta, grad oko kojega su se sporili Austro-Ugarska i Italija. Primjer je i Gorica/Görz, podijeljena između latinske, germanske i slavenske sfere. Poznati su i Breslau (Wrocław), između Pruske i Habsburškog Carstva; Danzig (Gradnjsk, Gdańsk), slobodan grad između Njemačke i Poljske; Strasbourg, predmet spora između Francuske i Njemačke; Granada, granica između kršćanskih kraljevstava i Sultanata sve do kraja 15. stoljeća.

U tom kontekstu rado citiram riječkog teologa Severina Dianicha, koji je, komentirajući vlastiti osjećaj nelagode pred velikom toskanskom kulturom kada je kao prognanik iz Rijeke ondje stigao nakon Drugog svjetskog rata, istaknuo kulturnu i vjersku otvorenost riječkog klera upravo zbog života na pograničnom području: „Nama je u Rijeci bilo posve normalno svakodnevno prolaziti pokraj dviju sinagoga, dviju evangeličkih crkava i jedne pravoslavne crkve. Bilo nam je prirodno miješati jezike; Rijeka je bila kozmopolitski grad. (…) Sada, u svojoj starosti, to iskustvo odrastanja u Rijeci, s njezinom otvorenom kulturom i kozmopolitizmom, osjećam kao veliko nasljeđe. Naravno, Toskana, u kojoj živim, neusporedivo je bogatija kulturom, ali još uvijek nema ništa slično ovome.”

Dodao bih, i kako bih se prisjetio velike osobe koja je preminula ove godine, pape Franje, da je on neumorno ponavljao kako se stvarnost s rubova vidi bolje i ispravnije. Također, volim podsjetiti da su utemeljitelji Europske unije – Schuman, Adenauer i De Gasperi – potjecali iz višenacionalnih regija, iz područja sličnih riječkom kontekstu. Stoga su bili svjesni opasnosti nacionalizma te su bili usmjereni prema politici suradnje i pomirenja.

Koliko je riječki slučaj bio specifičan u odnosu na druge gradove istočnog Jadrana i gdje, pak, vidite općenitije obrasce?

Sličnosti vidim u različitim nacionalnim pokretima koji su, kao i drugdje, obilježili povijest grada u posljednja dva stoljeća. Međutim, specifičnost Rijeke povezana je s važnošću koju je imala kao luka i industrijsko središte, što je snažno utjecalo na grad i učinilo ga kozmopolitskim središtem, čega drugdje na istočnom Jadranu nije bilo ili barem nije bilo u ovakvom obimu. Riječki melting pot, po mom mišljenju, nije imao premca, barem na istočnoj obali Jadrana. Taj se pojam, najčešće vezan uz Sjedinjene Američke Države, odnosi na postupno miješanje različitih etničkih skupina i tradicija koje tvore specifičnu i zajedničku kulturu.

Budući da sam se bavio poviješću kršćanstva, želio bih naglasiti i sekularnost svojstvenu Riječanima, koji su ranije od drugih religiju smjestili u moderni kontekst – što tada, kao ni danas, nije značilo odricanje od kršćanstva. Drugim riječima, Rijeka je bila moderan grad, pri čemu moderno znači osjetljivo na osobne slobode. Tu je i borba protiv socijalne nepravde, odnosno sindikalne borbe za prava radnika, pokret koji se može pratiti još od kraja 19. stoljeća i kroz cijelo 20. stoljeće.

Koja je glavna poteškoća u prenošenju složene povijesti poput riječke mladima, a da se ona ne svede na slogane?

Nisam najpozvanija osoba za odgovor, budući da radim na Sveučilištu, a ne u školama, no mogu reći da sam osjetio interes mladih kada sam imao priliku približiti im arhivsko gradivo i omogućiti im da izravno, vlastitim rukama, dođu u dodir s arhivskim izvorima. Svakako, za uključivanje mladih danas više nisu dovoljni tradicionalni oblici poučavanja ex cathedra. Potrebno ih je odvesti na teren i održavati nastavu izvan učionice. Nužno je omogućiti im slušanje izravnih svjedočanstava očevidaca katkada i preko snimljenih videozapisa. Arhiv sjećanja (projekt Archivio della memoria) Talijanske zajednice u Rijeci, koji su realizirali Vanni d’Alessio i Gianfranco Miksa, lijep je primjer toga.

Dakle, treba prenositi proživljenu povijest, a ne samo povijest odnosa među državama i međunarodnih ugovora. Onaj tko želi mladima približiti povijest Rijeke mora biti otvoren interdisciplinarnim metodama i rezultatima, uz polazište pluralnosti koja je oblikovala Rijeku tijekom čitave njezine povijesti. Primjerice, povijest medicine u Rijeci – o kojoj je nedavno objavljen gradski vodič autora Amira Muzura, Tonija Buterina i Roberta Doričića – izvrstan je način vrednovanja riječke povijesti, koju su oblikovali ljudi posvećeni zdravlju Riječana kroz znanstvena otkrića te razne javne i privatne inicijative. Na pamet mi pada i kuhinja, odnosno gastronomija, kao prostor u kojem se drugima i različitima dopušta da uđu i suoblikuju identitet.

Kad biste mogli ispraviti samo jedno veliko rašireno pogrešno shvaćanje o povijesti Rijeke, koje biste odabrali?

Odabrao bih dvije stvari. Kao prvo, shvaćanje da su povijest Rijeke i identitet koji dozivamo ograničeni isključivo na povijesno pamćenje 20. stoljeća i na nekoliko desetljeća 19. stoljeća, povezanih s velikim razvojem zahvaljujući industriji i luci. Istina je da je kozmopolitska Rijeka, koje se rado prisjećamo – iako se bojim da takva Rijeka više ne postoji – oblikovana gospodarskim razvojem kao posljedicom njezina položaja u Habsburškom Carstvu, kao ugarski corpus separatum. No povijest Rijeke mnogo je duža i ne svodi se samo na moderno doba. Rijeka je, dakle, i srednjovjekovna i ranonovovjekovna, a ako želimo, i kasnoantička – prisjetimo se, primjerice, Tarsatike.

Kao drugo, pogrešno je shvaćanje da je nacionalni identitet os oko koje se vrti cjelokupna riječko-povijesna i identitetska priča. Nacionalni identitet kakav danas poznajemo oblikovan je u 19. stoljeću, nakon čega su uslijedili nacionalni pokreti diljem Europe. Treba jasno reći da ljudi prethodnih povijesnih razdoblja nisu doživljavali vlastiti identitet u onakvim nacionalnim kategorijama kakve mi danas poznajemo. Taj je identitet u prošlosti u velikoj mjeri bio vezan uz društveni položaj, regionalnu i vjersku pripadnost, a ne uz ethnos. U slučaju Rijeke, nisu svi u ovom gradu, ni prije ni poslije, dopustili da nacionalni identitet radikalizira njihove osobne i kolektivne identitete.

Mogli biste prigovoriti da povijest pokazuje suprotno, odnosno da su nacionalni i nacionalistički pokreti prevladali u prošlosti te da i danas izgledaju dominantno. Na to bih odgovorio da povijest Rijeke nudi brojne primjere osoba, od vjerskog života do kulture, koje su, ne odričući se vlastitog nacionalnog identiteta, djelovale na otvoren način, onako kako bismo danas rekli – europski. Posljednjih sam godina nastojao pokazati da nacionalni identitet, iako nužan, ne smije biti radikaliziran.

Na tim vrijednostima univerzalnog bratstva kršćanstvo je, još od svojih početaka, nadilazeći podjele između Židova i Grka, stoljećima oblikovalo čovječanstvo. Kada se patriotizam apsolutizira, tada više ne govorimo o domoljublju nego o nacionalizmu, odnosno o izobličenju istinske ljubavi prema domovini. Tome nas uči povijesno iskustvo.

Koji su najznačajniji rezultati vaših istraživanja o povijesti Rijeke?

Uglavnom sam se bavio poviješću kršćanstva u Rijeci. Prije svega istraživao sam povijest Riječke biskupije, koja je nastala nakon priključenja grada Italiji. Nastojao sam približiti tu prilično važnu povijesnu stranicu, jer su u tom kontekstu nastale crkvene strukture koje Katolička Crkva i danas koristi, poput župnih crkava, sjemeništa, katedralnog kaptola i dr. Međutim, proučavanje tog razdoblja značilo je i analizu osjetljivog odnosa između katoličke hijerarhije i fašizma, kao i sposobnosti Crkve da dijalogizira s modernošću u višenacionalnom okruženju i u okolnostima totalitarnih političkih režima.

Posljednjih godina bavio sam se augustincima, prvom redovničkom zajednicom u Rijeci, prisutnom od 14. stoljeća do jozefinskih reformi u 18. stoljeću. Riječ je o povijesti koja je prilično zanemarena, a važna je jer je obilježila ne samo vjerski nego i gospodarski i kulturni život grada u predindustrijskom razdoblju. Dovoljno je spomenuti da sam uspio pronaći iluminirani misal iz 15. stoljeća koji je iz Rijeke završio u British Libraryju gdje su ga pogrešno atribuirali. Objavljivao sam i o riječkim benediktinkama te o isusovcima. Nadam se da ću uskoro objaviti i knjigu o biskupu Ugu Camozzu.

Kakvu budućnost zamišljate za kulturu sjećanja u Rijeci u sljedećih dvadeset godina?

Povjesničari moraju istraživati i objavljivati, dok političari trebaju obavljati svoj posao usmjeren na razvoj društva i opće dobro. Ipak, svi zajedno moramo štititi demokraciju i europske vrijednosti. Povjesničari ne smiju dopustiti da se politika domogne tumačenja povijesti i sama oblikuje kulturu sjećanja. Povijest ne smije postati talac politike. Politika koja se bavi poviješću bez doprinosa povjesničara pretvara se u politički inženjering koji povijesne događaje tumači prema vlastitom nahođenju, u skladu s političkim (izbornim) interesima, često i nacionalističkima. Zadaća je ne samo povjesničara nego i cijelog civilnog društva spriječiti da se to dogodi.

Zalažem se za kulturu sjećanja koja je sposobna govoriti o velikim dramama 20. stoljeća bez izjednačavanja ideologija, ali i bez prešućivanja žrtava, pri čemu je u stanju prepoznati uzroke i posljedice povijesnih zbivanja.

Kao kršćanin želio bih naglasiti potrebu da se ne ostane zarobljen u viktimološkom narativu vlastitih zajednica, u kojem se krivnja isključivo pripisuje drugima, nego da se znade prepoznati žrtve i nepravde koje su pretrpjele druge zajednice te da se odgovornost prepozna i unutar vlastitih zajednica. To je izazov i zadaća za sve ako želimo doći do pomirenog sjećanja i s optimizmom gledati u budućnost.

Nakon iskustva 20. stoljeća i dvaju svjetskih ratova, u ovim srednjoeuropskim prostorima u kojima Hrvati, Slovenci i Talijani stoljećima žive zajedno, ne trebamo veličanje nacionalizma. Potrebno je znati razlikovati nacionalni identitet od nacionalizma. Potrebno nam je međusobno poštovanje triju naroda i snažnija suradnja na svim područjima života. Naravno, u razdoblju ponovnog jačanja nacionalizama u Europi kojem danas svjedočimo, to je prilično teško.

---