Krmače sa zaštitnim znakom

Mŕka, Šára, Kríla, Zélja, samo su imena nekih krmača koje su ušle u čobansku nepisanu enciklopediju. Na selu su sve životinje imale svoja imena. Držali smo se edenske prazapovijedi da svima, pa i životinjama dadnemo odgovarajuća imena. Bezimena bića ostaju bezlična, dok imenom postaju nezamjenjive jedinke u kolektivu ili krdu. Rečeno nam je da su životinje napravljene od iste zemlje od koje smo napravljeni i mi ljudi, da su dobra Božja stvorenja. Nominalno smo se držali ove biblijske istine.

Ljudi zaselaka Stankići i Vinkići od davnina su napasali svoje svinje na uskom prostoru između magistralne ceste i Save. Tada je bilo sve maleno i od velike važnosti. Mali seoski svijet i malene domaće svinje bili su od velike važnosti. Veliki svijet i velike stvari nisu se uklapali u naš stil života. Oni su tekli mimo nas. Sve što smo imali, bilo je po mjeri čovjeka, pokrivali smo se koliko smo bili dugački. Taj mali seoski svijet zauvijek je nestao s nestankom malenih ljudi i malenih svinja.

Svaka obitelj nastojala je iz svoga obora dobiti dobru krmaču. Vlastitom oboru se najviše vjerovalo. Dobrom krmačom smatralo se onu koja je imala dvanaest sisa, koja je prasila dovoljno prasadi – po mogućnosti dvanaestero, koja je bila pažljiva i nije gazila prasad pri okretanju prilikom ležanja, čija su prasad bila napredna i koja je bila slatkohrana. Takve krmače su bile rijetkost, pa su stoga postajale zaštitni znak obitelji. Za njih bi se brzo pročulo po selu, a bogme i po susjednim selima. Njihova prasad bila su traženija od prasadi obične krmače. Žensku prasad takvih krmača nisu prodavali po kili, nego uz obećanje da će se od njih dobivati kvalitetna prasad. Nekada je u malom seoskom svijetu iza obećanja stajao čovjekov obraz, dok smo danas, preuzimajući pravila velikoga svijeta, svi poprimili podeblje obraze. Isplativije je!

U starim narodima i mitologijama svinju se dovodilo u vezu s bogovima. Zbog toga je u nekim religijama svinja postala nečista životinja. U kineskom kalendaru svinji predaju ljudske osobine. Svinju koriste također za traženje tartufa, a uspješne su i u pronalaženju droge. Mi o tome ništa nismo znali. Nama su svinje bile važne za goli život. Za njih smo dobivali novac a njihovo meso nam je bilo glavni izvor hrane preko cijele godine. Gotovo svaka obitelj, koja je imala starije čeljadi u kući, ostavljala je nekoliko prasadi koje nije prodavala, a one su bile spremne – za ne daj Bože.

Prije nego što sam krenuo u školu, počeo sam ići za svinjama. Prvi učitelj u čuvanju svinja bio mi je djed Tado, očev otac. Djed je po stare dane čuvao krave, ali kako je bivao sve slabiji, preostalo mu je još samo da otjera svinje pod Savu. Bio je žilav, nije se predavao staračkim tegobama. Išao je za svinjama polako i na tanane. Psovao im je: mal krst vaš. Svinje su mu bile poslušne, nisam siguran da li zbog psovke ili zbog njegove mirne naravi. Svi su ga poznavali i putem ga pitali: Kako si, djed‘ Tado?; svima je odgovarao: Dobro! Kako si ti? Rado je pričao s onima koji su mu se obraćali. Išao je pogureno, poštapao se za ono vrijeme posebnim štapom. Štap je bio lijepo graviran. Ne mogu se sjetiti motiva gravure, ali znadem da je gravura bila crne boje. Imao je savijenu ručku koja je bila izlizana i svjetlija od ostalog dijela štapa. Nije mi poznato od kakvog drva je bio napravljen, ali se sjećam da je bio jako lagan. Kasnije sam kao dječak napravio od djedovog štapa čake. Tada su bili popularni filmovi Bruce Lee-a. Teta me je zbog toga čina teško izgrdila. Teta je bila potpuno u pravu, sada bih bio ponosan na djedov štap.

Nekoliko epizoda iz vremena dok sam s djedom čuvao svinje, zauvijek su mi se usjekle u pamćenje. Neke doživljaje mozak, iz nama nepoznatih razloga, pohrani u pamćenju. Svjesno ili nesvjesno, više puta sam se vraćao tim epizodama, kao i sada dok ovo pišem.

Još nisam bio pošao u školu, bio sam jako malen, djed me je vodio za ruku. Išli smo za svinjama po zemljištu uz Savu. Ponekada me je morao uzeti u naručje da bi me proveo kroz visoku travu. Radovao sam se što sam s tolike visine mogao gledati svijet oko sebe. Preko Save sam vidio gusto raslinje na slavonskoj strani. Kao s nekog vidikovca, pogled mi se širio u beskonačnost. Djed je uživao u mojoj prisutnosti. Oduvijek su djedovi bili ponosni na svoje unuke a unuci obično vole svoje djedove.

Prvi puta sam u djedovom naručju intenzivno osjetio miris duhana koji se širio iz njegove lule. Miris duhana miješao se s mirisom cvjetova raznoraznih trava, s mirisom pčela, Save, vrba, jablanova i s mirisom kaljužavih svinja. Iako je osjet njuha kod čovjeka mnogo slabiji nego kod mnogih životinja, ipak neke mirise odmah raspoznamo čim mirisne čestice uđu u naše nosne šupljine. Mirisi postaju dio našega pamćenja. Između ostalog, svoj zavičaj svaki puta prepoznam i po zapamćenim mirisima.

Čak i kada je glava lule bila prazna, cijev lule bila je u djedovim ustima. Premještao je lulu s jednoga kraja usta na drugi ne koristeći ruke. Zatim bi čujno zagrizao cijev lule, kao da je njome oštrio i čistio zube. Imao je sve zube u glavi do kraja života. Njegovi zubi nisu nikada vidjeli četkicu za zube. Preživio je dva svjetska rata a živio je osamdeset i četiri godine. Tada sam odlučio da ću, kada porastem kao djed, pušiti lulu. Još uvijek nisam ispunio dano obećanje.

Na tom uskom zemljištu uz Savu rasle su svakojake trave i biljke. Svake godine Sava je plavila i donosila novi, plodni sloj zemlje. Najviša i najposebnija biljka na tom dijelu  bio je sljez s velikim bijelim cvjetovima. Pčele su okolo zujale kao u košnici. Njihovo zujanje drugačije je od zujanja muha: ugodno je i opuštajuće, slatko poput meda. Svuda se širio opojni miris poljskih cvjetova.

Djed je gotovo cijelo vrijeme sjedio u hladovini pod vrbama držeći ljubomorno svoj štap u rukama. Povremeno je iz džepa samotnog sakoa vadio vrećicu s duhanom: punio je glavu lule duhanom, pritiskao je duhan prstom i onda ga fajercagom palio. U džepu njegovog sakoa obavezno je bila čakija i komad uzice. Čakiju sam smio uzimati samo u njegovoj prisutnosti; ne znam da li zbog straha da se ne posiječem ili zbog važnosti koju je pripisivao čakiji. Pridavao je veliko značenje svemu što je radio. To se moglo vidjeti po izrazu njegovog lica, izgledalo je kao da je u rukama držao konce cijeloga svijeta.

Dok je djed sjedio pod vrbama, ja sam češao krmače po stomaku koje su ležale u hladovini i zahvalno roktale. Repovima i velikim ušima branile su se od muha koje su ih neumoljivo napadale. Sloj okorjelog blata na njihovoj koži štitio ih je od insekata. Nakon kaljužanja sve svinje su poprimale istu boju. Bosonog sam trčao okolo za leptirima, jedino nisam smio silaziti pod Savu da se ne bih utopio. Djedov pogled ispod šešira je sve držao pod kontrolom: svinje i mene. Povremeno je vikao na svinje: mal krst vaš.

Jednom prilikom me je ubola pčela između prstiju noge. Plačući sam otrčao djedu. On je bio svjestan koliko mi je bio važan a ja sam znao da sam pored njega potpuno siguran. Polako je ustao i odnio me do rupe u kojoj su se svinje kaljužale. Uzeo je blata iz rupe i stavio ga na mjesto gdje me ubola pčela. Nije to ništa, pa vidiš ti kaka si ti momčina, sad će to oma proć, ubod čele je zdrav. Koliko je djeda čela ubolo pa opet ništa,  hrabrio me je. Uz njegove utješne riječi i blato na mjestu uboda, bol je nestao. Djed je zatim viknuo na Mŕku da ustane iz rupe i da krene kući. Za Mŕkom su krenule sve ostale svinje. Pratio ih je djed Tado sa svojim lijepim štapom, držao me za ruku i vikao na svinje: mal krst vaš.

Kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, već sam bio iskusan čoban. Prije nego što sam naučio čitati i pisati, stekao sam osnovno znanje čobana. Ponosio sam se usvojenim čobanskim vještinama. Djeda Tade više nije bilo, pa sam nastavio s djedovim rođakom, Mȁtom Mijićem (1906-1980), kojega smo svi zvali Bȁća, čuvati svinje. Naučio sam da je najvažnije bilo paziti na krmače, sve ostale svinje su išle za njima. One su uglavnom bile njihove matere, imale su neosporan autoritet u čoporu. Krmače su odlučivale gdje i kada treba ići, tražile su najbolju travu za ostale svinje, branile su ih od drugih svinja. Kada se potrefi mirna i poslušna krmača, za čobana je to već bilo pola posla. Krmača je dirigirala ostalim svinjama. Nastojao sam steći autoritet kod krmača. Na selu se nekada držalo do sustava podređenosti i nadređenosti. Trudio sam se postati nadređen barem svinjama.

Ljeti sam po cijeli dan čuvao svinje ili krave, dok sam ih za vrijeme školske godine čuvao prije ili poslije podne, ovisno o tome kada sam išao u školu. Škola je doprinijela tome da sam još više zavolio čobanski posao. U školi smo se morali slijepo držati pravila i zakona. Bilo ih je previše: na vrijeme čist doći u školu, ne pričati za vrijeme nastave, učiti, sjediti nekoliko sati na jednom mjestu, i sve se to ocjenjivalo. Nismo svi dobivali petice. Čuvajući svinje, bili smo potpuno slobodni, a čobanski dani su bili bezbrižni i potpuno uspješni.

Bȁća i ja smo najčešće zajedno tjerali svinje pod Savu. Moja Mŕka je vodila svoj čopor, a Bȁćina Šára svoj. Svinje su uvijek žurno u koloni išle prema Savi. Kući su se, kao i mi čobani, vraćale mrzovoljno. Jedino krmače koje su kod kuće imale prasad, vraćale su se žurno. Nekada je dolazilo do kratkog sukoba među krmačama. Slabija krmača bi popuštala u okršaju, time bi najčešće sukob završavao. Svaka je nastavljala voditi svoj čopor, baš kao kod nas ljudi!?

Bȁća je cijelo vrijeme sjedio ispod vrba u debeloj hladovini. Bio je slaba zdravlja. Pričali su nam kako je on nekada jako puno radio s konjima. Nisam mogao pojmiti da čovjek može tako oslabiti. Čudio sam se kako netko može satima, naslonjen na stablo, na jednom mjestu sjediti. Dok sam se čudio popratnim manifestacijama njegove staračke dobi, Bȁća je uzdisao za vremenom kada je kao dječak po istom zemljištu trčao za svinjama. Bio sam njegova desna ruka. Obično je sjedio na komadu stiropora koji je donijela Sava. Prije odlaska kući, on bi komad stiropora zaturio između grana vrbe kako bi ga i sutra pronašao. Na stiroporu su ostajala udubljenja njegovih sjednih kostiju. Stiropor je odnijela Sava a Bȁćine kosti su se vratile u prah iz kojega su i nastale.

Bȁća mi je zapovijedao što treba raditi. Bila mi je čast izvršavati  njegove zapovijedi. Poslušno sam vraćao svinje, tjerao ih pod Savu da se napiju vode, utjerivao ih u vodu da se kupaju, izgonio ih iz kaljuge da krenemo kući. To nije bilo teško, bilo je važno da Mŕka i Šára krenu, sve ostale svinje su ih slijedile. Taj mali svijet sa svojim ustaljenim pravilima davao je svima sigurnost i spokoj.

Čuo sam da su Bȁću komunisti nakon Drugoga svjetskog rata kiselili u krečani. Ljude koje nisu htjeli pristupiti zadrugama, koje su stvorene kolektivizacijom zemljišta 1947. godine, maltretirali su na razne načine. Kod nas su ih bacali u krečanu. Nisam se usuđivao pitati ga nešto o tome, ali sam znao da ga i zbog toga treba poštivati. O tome se nije smjelo pričati. Ljudi su brisali zabranjene teme iz svojih sjećanja kako im se ne bi nešto u razgovoru omaklo zbog čega bi poslije ispaštali. Tek sam skoro u dnevniku (zapisi od 1941-1990) Đure Mijića (Unge) pročitao da su u Brvniku ljude bacali u krečanu. U Brvniku je zadruga imala svoj odbor. Đuro na jednom mjestu piše: „U Brvniku je postojala jedna velika jama u kojoj se gasio kreč kada se pravio brvnički dom. Ta jama se zvala krečana, i danas se spominje s gnušanjem. … Vrlo teško je bilo izaći iz jame. … Bilo je tamo i udaranja. Mijić Mati Pavinom stražari su izbili dva zuba a jedna žena je umrla u vodi.“

Bȁća me je izgledom podsjećao na američkog glumca Clarence Leroy Van Cleef-eu Jr-a iz poznatog filma  Dobar, loš, zao. Imao je brkove slične njegovim, nosio je šešir širokog oboda, što nije bilo uobičajeno za Grebničane. Uvijek je oblačio samteni kaput, bez obzira na godišnje doba. S mene je kipio znoj trčeći po božjem zvizdanu, a on je imao na sebi pletene vunene čarape i duge bijele gaće. Nosio je lanenu košulju zakopčanu do grla. Kada bih sjedao pored njega na zemlju, govorio mi je: Djete nemoj sjedit na zemlji, priladićeš bubrege. Neću Bȁća, jako mi je vruće, baš mi je ugodno, odgovarao sam mu. Vidićeš djete kad ostariš ko ja šta’e bolest, neizostavno je dodavao. Ljudi na selu držali su se ustaljenih „dobrih“ pravila. Rijetko su ih dovodili u pitanje. Svatko je prihvaćao datu situaciju. Prihvaćali su vlastiti usud i tako dolazili do životne mudrosti. Rijetko su se bavili pitanjima na koja nije bilo odgovora.

Od Bȁće sam naučio praviti sviralu od vrbe. Bojao sam se da neću zaboraviti što je važno da bi se napravila dobra svirala, pa sam ih svaki dan pravio po nekoliko. Trebalo je znati odabrati odgovarajuću granu bez kvrga. Bilo je najteže skinuti koru s grane a da kora ne pukne. Po cijeli dan sam svirao. Bȁća se smješkao i uživao u mojoj sreći. Naučio me je kako se sviralu može izrezbariti. Zauzvrat sam mu donosio vode da se napije kadgod me je zamolio. Doduše, nikada nam nije padalo na pamet da starijima u to vrijeme kažemo: neću ili ne mogu. Ne mislim da romantiziram minula vremena, prema starijim smo se odnosili s velikim poštovanjem.

Kad smo odlazili kući, Bȁća je govorio babi Kati (1910-1983), svojoj ženi: Kato, djete je čudo, da nemaš pojma, nema šta ne zna. Da nemaš pojma, bila je Bȁćina ustaljena uzrečica kada je htio nešto naglasiti. Njegova pohvala mi je puno značila, trčao sam brže za svinjama i bio mu još poslušniji. Bio sam mu zahvalan što me učio koješta, a on je bio sretan što je još uvijek nekome bio od koristi. Bȁću se u kući još uvijek pitalo za mišljenje. Čak i kada se htjelo odsjeći neko starije stablo, djedove se pitalo za mišljenje i čekalo se na njihovo dopuštenje. Dok sam ja živ ne sjecite jasenove u Livadi (ime njive), a kad ja umrem, radite šta ‘oćete, do kraja života je ponavljao djed Tado. Više nema ni jednog jasena. Zadnji su isječeni nakon rata devedesetih godina.

Drago, djete, ajde potjeraj Šáru i Mŕku kući, rekao mi je Bȁća dosta ozbiljno i zabrinuto. U obitelji i u komšiluku svi su me zvali Drago. Zar nije rano, malo prije smo došli, prvi put sam doveo njegovu zapovijed u pitanje. Vidiš da će se Šára oprasiti, pokazivao je rukom na krmaču. Šára je nervozno rila zemlju. Počela je sebi praviti brlog za prasenje. Potrčao sam bosonog prema Šári i Mŕki te ih potjerao kući. Za njima su krenule sve ostale svinje.

Iako su naše kuće samo nekoliko stotina metara udaljene od Save, Šára se više puta zaustavljala da otpočine. Stalno sam nosio šibu u ruci i njome udarao svinje koje su zaostajale za drugim svinjama, no, ovaj put sam Šáru lagano tapšao po leđima i tako je gonio prema kući. Polako smo došli do kuće. Drago, idi otjeraj svoje svinje kući i dođi da mi pomogneš, molećivo je rekao Bȁća. Evo mene odmah, poslušno sam odgovorio. Čim sam zatvorio svoje svinje iza štaglja, otrčao sam do Bȁće.

On je iza štaglja imao dva velika oraha. Orasi su imali ogromne krošnje. Šára je već ležala na boku u hladu ispod oraha prema svinjcu. Čim sam došao do Šáre, počešao sam je po ogromnom stomaku. Počela je bolno roktati. Povremeno je veoma duboko udisala a zatim glasno izdisala. Zrak koji je izdisala, dizao je prašinu ispred njene njuške. Branio sam je od muha. Šára je imala velike uši poput listova repušine. Njima je pokrivala gotovo cijelu glavu. Povremeno je dizala glavu kako bi provjerila da li smo pored nje.

Bȁća je pozvao babu Katu i rekao joj da njemu donese klupčicu a meni sok. Ona je vojnički, bez potpitanja, izvršila njegovu zapovijed. Zatim joj je kazao da ostalim svinjama nakosi trave. Baba Kata je u seoskom malom svijetu imala podređeni položaj u odnosu na Bȁću. No, ovoga puta je Šára postala centar maloga svijeta. Sve je bilo njoj podređeno. Bili smo spremni za veliki događaj. Djecu se nekada uvodilo u svijet odraslih dajući im dužnosti koje su ih nadilazile.

Čučnuo sam iza krmače i čekao na prvo prase. Bio sam uzbuđen i radoznao, pitao sam se: kakve li će boje biti prasad, koliko li će ih Šára oprasiti? To nije bilo prvi put da sam pomagao krmači pri prasenju. I našoj Mŕki sam asistirao prilikom prasenja. Bȁća je to čuo pa se htio uvjeriti u moju stečenu vještinu. Iz krmače je izlazila tekućina. Šára je bila starija krmača. Spadala je među krmače sa zaštitnim znakom, inače je Bȁća ne bi držao tolike godine. Do tada je bila oprasila dosta prasadi od kojih su neka postala krmače sa zaštitnim znakom.

Donio sam dovoljno slame s obližnjeg plasta. Kada je Šára oprasila prvo prase, odmah sam ga poput babice prihvatio, očistio slamom i pomogao mu da pronađe sisu. Potpuno sam utonuo u ovu zadaću. Nalaktivši se na koljena, podbočivši bradu rukama, čučeći sam čekao na ostalu prasad. Prasenje je trajalo nekoliko sati. Dolazili su  Bȁćini i moji da provjere kako teče prasenje i da vide koliko prasadi je krmača oprasila. Ne mogu se više sjetiti koliko prasadi je krmača oprasila, ali bilo ih je dosta. U malom seoskom svijetu prasenje krmače se, kao i rođenje djeteta, obavezno poljevalo (nazdravljanje uz kavu i rakiju), pa tako ni ovo prasenje nije sigurno prošlo bez poljevanja.

Stekao sam Bȁćino potpuno povjerenje. Imao sam sve karte u rukama da postanem dobar čoban. Bȁća je promatrao ljude kroz prizmu njihovog odnosa prema starijima i životinjama, a kako sam ga ja slušao i volio svinje, za njega sam postao dijete da nemaš pojma.

---

Predrag Mijić, polis.ba

---