“Na usnama med, a u srcu jed” ili o pobožnosti lišenoj duhovnosti

Mk 7,1-8.14-15.21-23: U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Pet nedjelja izareda u trećem misnom čitanju naviještano nam je šesto poglavlje Evanđelja po Ivanu: o Isusu kao kruhu života. Počevši od ove nedjelje evanđeoski ulomci ponovno dolaze iz Evanđelja po Marku, budući da se nalazimo u “Markovoj godini”. Radi se, konkretnije, o Isusovom drugom govoru (Mk 7,1-23) – prvi je govor u prispodobama i o prispodobama (Mk 4,1-35) – iz kojeg su liturgičari ispustili dio o korbanu (rr. 9-13) i učeničko traženje dodatnih pojašnjenja od Isusa (rr. 17-20). Isusov govor započinje sukobom, odnosno polemičkim razgovorom između njega i farizeja koji su opet – po tko zna koji put – imali neki prigovor, točnije pitanje-prigovor: zašto njegovi učenici jedu nečistih, odnosno neopranih ruku? Ne radi se, posve je jasno, o higijenskim navikama, nego o jednom u nizu mnogobrojnih propisa obredne, tj. ritualne čistoće na kojoj su farizeji posebno inzistirali. Oni su, naime, propise o čistim i nečistim jelima te odredbe o obrednom pranju iz knjiga Levitskog i Ponovljenog zakonika (Lev 11 – 15; Pnz 14) proširili i na jelo kao sakralni čin: pranje ruku prije blagovanja jela označava izdvajanje iz “prljave”, profane stvarnosti i pristup svetom činu koji je plod Božjeg blagoslova i čovjekovog rada.

Isusu je prigovor komisije farizeja i nekih pismoznanaca – koja je iz Jeruzalema došla u pogansku Galileju da provjerava Isusovu pravovjernost – prigoda da i njoj i učenicima i okupljenom mnoštvu još jedanput razjasni što je uistinu važno, točnije što je važnije od važnoga. Isus je bio protiv formalizma. Uvijek i svakoga. Nije, jednostavno, bio ni za kakav formalizam, osobito ne onaj vjerski, odnosno religiozni. Znao je dobro kako izvanjska religioznost u sebi nosi veliku opasnost da ostane samo i upravo to: izvanjska, ona koju ne prati unutarnja spremnost na obraćenje, ona koja ne izvire iz religioznosti srca. Ona, u konačnici, koja je iselila Boga iz sebe, prisilno ga deložirala i na njegovo mjesto zatronila njegovo veličanstvo propis – a propisâ se mora držati jer oni, da apsurd bude još veći, navodno štite Boga, brane njegovu svetost i veličinu.

Isus je zanemarivao propise gdje god je i osjetio da su oni zauzeli Božje mjesto, odnosno gdje su postavljeni iznad čovjekovog dobra. Svojim svjesnim kršenjem na primjer propisa subotnjeg počinka pokazivao je svu besmislenost takvog obdržavanja (čitaj robovanja) zakonskih propisa, činili se oni i u samo Božje ime, ukoliko njihova svrha nije čovjekovo dobro nego oni sami. Svaki propis – pokazivao je to Isus i djelima i riječima – mora služiti, koristiti čovjeku, jer ga Bog nije dao čovjeku zbog sebe, niti zbog propisa nego zbog njega, čovjeka: da njemu bude dobro, bolje, ako bude živio po od njega danim zapovijedima.

No, od Boga dani propisi podložni su čovjekovoj interpretaciji, a time, razumije se, i zloupotrebi. Isus to izražava ozbiljnom kritikom da su njegovi suvjernici, točnije oni najodgovorniji u vjeri, napustili zapovijed Božju, a drže se predaje ljudske (Mk 7,8). Tumačenje Božjih zapovijedi postalo je važnije od samih zapovijedi, obdržavanje slova važnije od duha, legalizam od života. Drugim riječima, pozivanje na predaju/tradiciju postao je zakon svih zakona te se argumentom da je uvijek tako bilo moglo opravdati gotovo sve. Ljudska volja, ukratko, postala je važnija od Božje, a dužina određenog tumačenja Božjih zapovijedi neoborivi argument da je takvo tumačenje ispravno. Isus, s druge strane, stalno ponavlja da nije sve tradicionalno i Tradicija, odnosno da “ne spada sve ono što se nekako ustalilo i postalo u nekom vremenu tradicionalno, odmah i u tradiciju” (B. Duda).

Kada se to dogodi – da je tumačenje zapovijedi važnije od same zapovijedi, ljudska predaje od Božjeg nauma – onda vjernici postaju licemjeri, točnije hipokriti. Izvorno je ova grčka riječ označavala glumca u grčkim predstavama koji je na licu nosio masku da bi gledatelji lakše doživjeli lik kojeg glumac glumi. Zahvaljujući evanđeoskoj i poslije kršćanskoj upotrebi izraz hipokrit, tj. licemjer označava osobu koja se pretvara, glumi jedno, a u stvarnosti je drugo.

Isus svoje sugovornike – a preko njih sve njima slične – stoga naziva hipokritima i citira im starozavjetnog proroka Izaiju koji je svojim suvremenicima prenosio Božje riječi da ga časte samo usnama, dok im je srce daleko od njega (usp. Iz 29,13). I Izaijini i Isusovi suvremenici su, dakle, vjerski glumci: jedno govore, a drugo rade; usnama slave Boga, a u srcu su se odalečili od njega. Njihova vanjska religioznost ne samo da ne dolazi iz nutarnje, nego joj je dijametralno oprečna; oni su pobožni, ali ne i duhovni. Pri tome, što je zapravo od presudne važnosti, tvrde (usnama!) da tomu nije tako, da je njihova vanjština u savršenom skladu s njihovom nutrinom, usne sa srcem, djela s mislima itd.

Problem nesklada između vanjštine i nutrine, između usana i srca, je univerzalni: općeljudski i svevremenski. On je u vjerskom kontekstu još važniji i opasniji jer se poziva na za vjeru najveći mogući autoritet: Boga, odnosno božanstvo. Radi se, u najkraćem, o bogoslužju – osobito onom obrednom – koje ne izvire iz bogoljublja; o bogoljublju koje nije praćeno bratoljubljem, o, Isusovim rječnikom, subotama koje su važnije od ljudi. O tome, između ostaloga, govori i drugo čitanje, odnosno Jakovljeva poslanica: “Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovom nevoljama…” (Jak 1,27).

Boga se, doista, može slaviti usnama, dok je srce posve daleko od njega. Potvrđuju to i danas nerijetko prisutni i prilično dobro reklamirani stavovi koji su u biti moral bez Boga, religioznost bez ljubavi, pobožnost bez duhovnosti, kršćanstvo bez Krista… Potvrđuje to i naša svakodnevnica u kojoj, između ostaloga, ispovijedamo vjeru u Boga stvoritelja svih ljudi, ali nikako da u srcu sve ljude prihvatimo Božjim stvorenjima, svojom braćom i sestrama, nego ih dijelimo na naše i njihove, na domaće i tuđe, na …; pod svakim misnim slavljem ponavljamo Isusove riječi da se njegova krv prolijeva “za vas i za sve ljude”, a onda u praksi “sve ljude” svedemo samo na sebe i svoje; obredi su nam (pre)puni slavljenja Boga, no njegova proslava najčešće završava prelaskom crkvenog praga; zdušno se molimo za mir u svijetu i među svim narodima, a zapravo bismo najradije neke narode, osobito nama povijesno neprijateljske, doslovno zbrisali s lica zemlje; zalažemo se za Crkvu, Kristovu zaručnicu, kao zajednicu ravnopravnih, a svakodnevno činimo sve da i dalje postoje jednaki i jednakiji; do iznemoglosti ponavljamo Isusove riječi o zlatnom pravilu i ljubavi prema neprijateljima, o kršćanstvu kao religiji mira i nenasilja, a u stvarnosti nam nasilje, sebeljublje i mržnja drugih nisu nimalo strani. Kada bi popisu barem ovdje bio kraj!

Stipo Kljajić