Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kako je kava osvojila svijet
Mnogi povjesničari kavane smatraju prvim demokratskim institucijama, argumentirajući da bez okupljanja i umrežavanja intelektualaca i umjetnika u kavanama ne bi bilo ni Američke ni Francuske revolucije
„Međunarodna organizacija za kavu“ (ICO) sa sjedištem u Londonu 2015. je odredila današnji dan, 1. listopada, za prvi Međunarodni dan kave. Ovim se danom s jedne strane slavi ovo poslije vode drugo najčešće korišteno piće u svijetu, a s druge strane nastoji ukazati na problem teških uvjeta rada na plantažama kave diljem svijeta. Međunarodni dan kave je savršena prilika da doznamo neke manje poznate činjenice o ovom napitku bez kojega je naša svakodnevica teško zamisliva.
Priča o kavi počinje u Etiopiji, gdje je plod kave navodno poznat već više od 3.000 godina i gdje ga je pleme Galla miješalo sa životinjskim mastima, praveći energetske loptice koje su ratnici konzumirali kao stimulans prije odlazaka u bitke. Najpoznatija legenda o nastanku kave novijeg datuma pripovijeda nam o pastiru Kaldiju iz 8. ili 9. st. koji je jednog dana primijetio kako njegove koze živahno igraju nakon što su obrstile jedan grm. Slijedeći primjer koza i Kaldi je pojeo nekoliko bobica s grma (usput rečeno, budući da kava raste u obliku bobica na grmu, po tome kava spada u voće), i počeo se i sam osjećati poletno i živahno. Odnio je bobice vjerskom poglavaru u svom selu (jedna verzija legende govori kako je riječ o koptskom svećeniku, a druga kako je riječ o lokalnom imamu), a on je odmahnuo rukom na Kaldijevu priču i bacio bobice u vatru. Međutim, tada se prostorijom proširio neobično ugodan miris, koji je pridobio nosnice svih prisutnih.
Novootkrivena čarobna zrna su iz Etiopije u Arabiju ubrzo prenijeli arapski trgovci gdje su ju počeli kultivirati. Negdje oko 1000. počeo se spravljati napitak od sušenih i isprženih sjemenki kave koji je ubrzo postao širom prihvaćen u čitavoj Arabiji. Napitak je dobio ime qahwa, a taj je široki pojam označavao i „biljno piće“ i „vino“. Kako je alkohol bio zabranjen, a kava postajala sve popularnija, riječ qahwa je s vremenom postala sinonim samo za ono što mi danas nazivamo kavom. (Druga teorija o imenu kave tvrdi kako je napitak ime dobio po etiopskoj pokrajini Kaffi iz koje potječe, što neki osporavaju tvrdeći kako je zapravo spomenuta pokrajina dobila ime po kavi). Važno središte trgovine kavom postao je grad Mocha u Jemenu prema kojem se i naziva jedna od danas najpopularnijih vrsta kave – caffe mocca. Iz kronika adenskog muftije saznajemo kako su već 1454. u Jemenu postojali rani oblici plantaža kave. Sufijski su redovnici u Jemenu i južnoj Arabiji obilato koristili kavu sredinom 15.st. za održavanje budnosti tijekom dugih obreda i molitava. Neki su ju doživljavali čak i kao stimulans za religijske vizije, a liječnici su ju propisivali pacijentima kao čudotvoran lijek. Arapi su ljubomorno čuvali tajnu pripravljanja kave i čak su smrću kažnjavali pokušaje krijumčarenja biljke. To nije uplašilo Indijca Babu Budana koji je prokrijumčario prve sjemenke kave izvan arapskog svijeta 1600, vraćajući se s hodočašća iz Meke.
Ispijanje kave je postalo toliko popularno da su državne vlasti bile prisiljene nekoliko puta uvoditi zabranu konzumiranja kave, smatrajući kako to oduzima previše vremena sultanovim podanicima. Unatoč zabranama, kava se održala i polovicom 16.st. u Istanbulu se otvaraju prve kavane.
Širenje kave izvan arapskog poluotoka počinje s osmanskim osvajanjima. Tijekom vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog kava 1573. stiže u Istanbul, gdje postaje neizostavan dio svakodnevice u carskoj palači Topkapi. Ispijanje kave je postalo toliko popularno da su državne vlasti bile prisiljene nekoliko puta uvoditi zabranu konzumiranja kave, smatrajući kako to oduzima previše vremena sultanovim podanicima. Unatoč zabranama, kava se održala i polovicom 16.st. u Istanbulu se otvaraju prve kavane.
U 17.st. prva zrna kave stižu i u Veneciju, a donio ih je neki trgovac 1615. iz Istanbula. Već polovicom 17.st. u Veneciji je otvorena prva kavana, a uskoro se kavane otvaraju i u Milanu, Torinu, Genovi i drugim talijanskim gradovima. Popularnost napitka se brzo širi Italijom, nakon čega ga je dio katoličkog svećenstva proglasio „pićem nevjernika“ koje odvlači ljude iz crkve, zatraživši od pape Klementa VIII. zabranjivanje kave. No, papa je već bio i sam kušao kavu i odbacio je zahtjeve za njenom zabranom.
Kava nije zasmetala samo konzervativnim klericima, nego i engleskim ženama, koje su u „Peticiji žena protiv kave“ 1674. u Velikoj Britaniji tražile zakonsku zabranu kave svim muškarcima mlađim od 60 godina, pišući kako zbog „malo crne, gorke i smrdljive vode“ njihovi muževi trate vrijeme, troše novac i pretvaraju se u „beskorisne leševe“, koji „tračaju više od žena“ i zanemaruju ih zbog čestog kavenisanja. Nezadovoljstvo žena dodatno je raspirivala činjenica da je u prvim kavanama u Engleskoj ženama bio zabranjen ulaz, osim u slučaju da rade kao konobarice. Unatoč ovoj rodnoj neravnopravnosti u prvim kavanama, mnogi povjesničari kavane smatraju prvim demokratskim institucijama, argumentirajući da bez okupljanja i umrežavanja intelektualaca i umjetnika u kavanama ne bi bilo ni Američke ni Francuske revolucije. U 18. st. kava će postati omiljeno piće znanstvenika, intelektualaca i trgovaca, a europske kavane postaju epicentri intelektualnih rasprava, vatrenih političkih debata i umjetničkih manifestacija, ishodišne točke kritičkog mišljenja, slobode izražavanja te posljedično i kulturnih, intelektualnih i političkih revolucija. U Londonu su kavane nosile nadimak „penny sveučilišta“, jer je cijena šalice kave od jednog penija posjetiteljima omogućavala razmjenu informacija, priliku da nešto nauče i da sudjeluju u tekućim društvenim i intelektualnim raspravama.
Godine 1660. nizozemski doseljenici donose kavu na obale Sjeverne Amerike, a u isto vrijeme nizozemski trgovci kavu iz Indije dovoze u cijelu Zapadnu Europu. U to je vrijeme kava ipak i dalje prilično skupa i slabo dostupna. Stoga je jedan od velikih obožavatelja kave, francuski kralj Luj XIV. od nizozemskih trgovaca otkupio nekoliko sadnica i pokušao započeti uzgoj kave u Francuskoj. Uvidjevši da biljke ne podnose tamošnju klimu, za potrebe uzgoja izgradio je prve staklenike na svijetu, a kasnije naložio svojim pomorcima da započnu uzgoj kave u francuskim kolonijama u Karibima. Osim Luja XIV, priča se da su najpoznatiji francuski obožavatelji kave bili Honore de Balzac i Voltaire, koji su navodno pili čak 30 šalica kave dnevno (!). Turski pohod na Beč krajem 17. st. omogućio je i srednjoj Europi da se upozna s kavom. Nakon završetka bitke kod Beča u turskim su šatorima pronađene vreće s kavom pa je već 1683. armenski trgovac Owanes Astouatzatur otvorio prvu bečku kavanu. (Beč danas ima čak 836 kavana i grad je s najviše različitih vrsta spravljanja kave na svijetu te je od 2011. bečka kultura kave zaštićena kao svjetska kulturna baština.) Četiri godine kasnije izumljen je prvi mlinac za kavu. Najstariji primitivni aparat za spravljanje kave izumio je 1800. pariški svećenik Jean Baptiste de Belloy. Prvi potpuno automatizirani aparat za kavu s objedinjenim funkcijama prženja, usitnjavanja i kuhanja kave izumljen je 1991. u Japanu.
Posljednji kontinent koji je usvojio masovni uzgoj i obilatu konzumaciju kave bila je Afrika, kontinent s kojeg je i krenulo putovanje kave po svijetu. Istina, u Etiopiji su bobice kave korištene u medicinske svrhe, jele su se, eventualno miješale s čajem, no ono što danas nazivamo kavom u Africi je usvojeno tek krajem 19.st. kada su u Tanzaniji i Keniji zasađene prve plantaže kave. Odakle su se brzo proširile na Zapadnu Afriku, Angolu i Madagaskar. I time je kava postala prva poljoprivredna kultura koja se uzgajala i konzumirala na svim naseljenim kontinentima, čime kava zaslužuje epitet jedne od prvih preteča onoga što danas nazivamo globalizacijom.
Danas se u svijetu popije dnevno 14 bilijuna šalica kave. Nakon nafte kava je druga najtrgovanija roba na svijetu s godišnjim izvozom vrijednim 15 milijardi USD, a više od 100 milijuna ljudi je uključeno u neki dio lanca uzgoja kave. Najveći potrošač kave na svijetu su SAD, gdje se dnevno popije 400 milijuna šalica, a Finci su vodeći narod po godišnjoj količini popijene kave s nevjerojatnih 11,5 kg iliti 1680 popijenih šalica godišnje (!) po stanovniku. Najskuplja kava na svijetu je indonezijska kava Kopi luwak (košta 550-700 USD/kg), a proizvodi se na neobičan način: sumatranske mačke se hrane bobicama kave, probave ih i obogate raznim tvarima, a onda se zrna kave skupljaju iz izmeta ovih životinja, čiste i dalje prže kao svaka druga kava. Najveći svjetski proizvođač kave s udjelom od 25% u svjetskoj trgovini je Brazil. Južna i Srednja Amerika, Karibi i Antili zajedno daju 60% svjetske proizvodnje kave. Od ostalih dijelova svijeta koji proizvode velike količine kave valja spomenuti Vijetnam, Indoneziju, Etiopiju, Ugandu, Angolu i Indiju.
Za kraj, nekoliko podataka o kavi vezanih uz naš kutak kugle zemaljske. Prema istraživanju organizacije „GfK Consumer Panel“, građani BiH su po konzumaciji kave u europskom vrhu. Isto istraživanje donosi podatke kako 64% stanovništva BiH svakodnevno konzumira kavu. Dob u kojoj se najviše konzumira kava u BiH je 45-54 godine (82%), a kavu piju više žene (69%) nego muškarci (59%).
Nakon nafte kava je druga najtrgovanija roba na svijetu s godišnjim izvozom vrijednim 15 milijardi USD, a više od 100 milijuna ljudi je uključeno u neki dio lanca uzgoja kave. Najveći potrošač kave na svijetu su SAD, gdje se dnevno popije 400 milijuna šalica, a Finci su vodeći narod po godišnjoj količini popijene kave s nevjerojatnih 11,5 kg iliti 1680 popijenih šalica godišnje (!) po stanovniku.
Sve ove brojke ipak ne mogu ni izbliza dočarati kakvo i koliko značenje ovaj napitak ima u BiH. Kava kod nas nije samo kava. Kava je okosnica bh. društvenog života koja podrazumijeva razne vrste komunikacija i socijalnih odnosa. Kava je „izgovor za razgovor“. Kava je druženje. Kava je odušak, prilika da se jedni drugima pojadamo na razne nepravde i težak život. Kava je poticaj za humor i smijeh (ono kad naručiš kavu bez šećera, a konobar ti uzvrati „Nestalo šećera. Može bez nečeg drugog?“). Kava je kulturni most, zajedništvo koje nam nedostaje u drugim segmentima života i društva. Kava je skoro pa vjerski ritual kod nas. Kava je prvi simbol gostoprimstva iskazanog gostu. Kava je test spretnosti mladih domaćica. Kava je merak (posebno uz kockice šećera i rahatluk, ili uz kolače, nekima i uz cigaru). Kava u našem rječniku ima više različitih imena nego snijeg kod Eskima (pa može biti dočekuša, doljevuša, posrkuša, razgovoruša, šutkuša, sikteruša, isl.). Kava je primarni i glavni medij u BiH, preko kojega se prenosi više informacija nego u svim bh. medijima zajedno. Kava je sveprisutan pratilac svih naših tuga i sreća. Toliko o povijesti i značenju kave.
Sad preostaje samo još prigodno obilježiti njen današnji međunarodni dan uz šalicu vlastite omiljene kave.
Marijan Oršolić, polis.ba