Franjo Asiški: na evanđelje obraćeni trgovac, vitez i trubadur

Ne pretjeruje se ako se kaže da među kršćanskim svecima, ako ne najdosljedniji, sigurno među najdosljednijim nasljedovateljima Isusa Krista jest Franjo Asiški (1181/2.-1226.). Franju jedni zaslađuju i preuveličavaju, drugi, i njega i njegove franjevce, omalovažavaju. On je radikalno slijedio evanđelje i siromašnoga Isusa i «tjerao» bi ljude od sebe da se ne vežu za njega, nego da bi što više išli za Isusom.

Kad se u naše vrijeme pitamo što bi nam moglo biti uzorom i od pomoći iz Franjina života, sami od sebe nam se nameću njegova opuštenost i vedrina, odsutnost nervoze i nasilja, ono što nam je tako potrebno – spokojno pouzdanje u Boga. No, nije kod Franje uvijek bilo tako. Do čovjeka bez panike i raspoložena, premda se lišio i kuće i novca, i prisilnih ambicija i želje za dominacijom, trebalo je godina. Obraćeni Franjo ishod je najteže preobrazbe: napustio je usredotočenost na sebe, preusmjerio je samoodgoj u brigu za druge, izišao iz asketskog samousavršavanja i zavodljivog duhovnog samoljublja i postao puni Isusov učenik, misionar evanđelja, krenuo je među ljude propovijedati obraćenje i postati brat svima, i stvorenjima i ljudima, i omraženima i isključenima, i gubavcima i muslimanima. Trebalo je vremena za oslobađanje od sebe i «najboljega», trebalo je svladati unutarnje tjeskobe i dileme veličine i da se bezpridržajno povjeruje u Isusov put.

Mogli bismo kao putokaz za naš život naći raznih zgoda iz Franjina života. Sada za izbore, primjerice, u onoj zgodi kada njemački car Oton IV. prolazi pokraj Rivotorta za Rim da od pape primi krunu, Franjo daje pouku da je sve prolazno, svaka vlast, pa tako i naše vlasti i izbori. Treba izići na izbore, dužni smo se baviti politikom zajedničkog dobra, ali ne smije se vlasti poštivati kao Boga. Franjo, koji se nalazio u blizini, nije izašao na put sa svojim franjevcima da pozdravi cara, jer je car bio bahat i uznosit, nego je poslao jednoga svog franjevca da kaže caru da njegova slava i vlast neće trajati dugo. Nije dakle vezao ni svoj ni život svoje braće, a ni život naroda uz moć zemaljskih vladara.

Nenaoružan, sav mirotvoran, brat Franjo susreo je onoga za koga su kršćani smatrali da je najgori neprijatelj, sami crni đavao. Kao što je bilo mišljenje i s druge strane. To je susret koji kaže da bezuvjetno treba birati dijalog i poštivanje drugih ili ćemo skončati u istrebljenju. Dijalog je put evanđelja. Na nama je izbor i odluka!

Mogli bismo, na primjer, iz Franjina susreta s egipatskim sultanom (Malikom al Kamilom), u jeku 5. križarske vojne (1219.), učiti ne strašiti se vlasti, sile ni vojske; učiti se gledati bez mržnje i prezira one koji nisu naše vjere i narodnosti, učiti se mirno živjeti i kada nismo pod «svojom» vlašću ili nam je oduzet ili uskraćen politički subjektivitet. Nenaoružan, sav mirotvoran, brat Franjo susreo je onoga za koga su kršćani smatrali da je najgori neprijatelj, sami crni đavao. Kao što je bilo mišljenje i s druge strane. To je susret koji kaže da bezuvjetno treba birati dijalog i poštivanje drugih ili ćemo skončati u istrebljenju. Dijalog je put evanđelja. Na nama je izbor i odluka!

Ima raznih događaja, zanimljivih i teških, iz Franjina života koji bi nam mogli biti nadahnućem No, čini se vrijednim progovoriti, za neke možda iznova, o onome što stoji u podnožju svega – o Franjinu obraćenju na Isusovo evanđelje. Kada kažemo obraćenje, svjesni smo da se o obraćenju mnogo govori. Tri zadnja desetljeća u našoj Crkvi glavnu riječ imaju «obraćenici», preciznije kazano – većinom poluobraćenici, među kojima nisu samo svećenici, nego novoobraćeni političari, novinari, estradnici, čak razni manipulatori, duhovnih gnjavatori pa i nasilnici. Oni su premrežili naše zajednice od obitelji do Crkve.

Ipak, bez obzira na sve devijacije nazovi-obraćenika, jedino na što nas Isus stalno i bezuvjetno poziva jest da se obratimo. Franjo Asiški se obratio radikalno. Njegovo obraćenje možemo promotriti kroz tri njegova stila života koje je napustio i evangelizirao, prožeo ih evanđeljem: trgovinu, viteštvo i trubadurstvo.

Trgovina je najstariji ljudski zanat. U trgovini je čovjek na velikoj kušnji da vara, laže i krade, da bude bešćutan, da nagomilava i ono što mu ne treba, da umnaža potrebe nepotrebnog. Novac je vrlo zavodljivo božanstvo, predstavlja se tako laganim, ne traži velike žrtve, nego s malo varanja i krađe, omogućuje dobar život. Franjo nije mogao postati trgovac onako kako je to njegov otac Petar želio. Rastrošno je počeo dijeliti tkanine siromasima i raskućivati očevu trgovinu. S takvim Franjom, koji nije htio trgovati, zapravo varati, otac bi osiromašio. Razlaz oca i sina bio je neodgodiv. Franjo je zamijenio zemaljskog oca, Isusovim ocem iz evanđelja. No, nije to bila nikakva jednostavna zamjena očeva, nego napuštanje čvrstoga zemaljskog uporišta, zamjena božanstava: umjesto bogatstva (novca), Bog Isusa Krista. Franjo je krenuo slijediti siromašnog Isusa, put evanđelja bez prijevara, bez namicanja stvari, u jednostavnosti.

Nije Franjo izdržao u ropstvu vojnih komandi niti je mogao pojmiti da ikomu bude neupitni nadzornik i nasilnik. Ostavio je viteštvo i obratio se na slobodu i mirotvorstvo, na Isusovu krotkost i na rad svojim rukama. Vratio se životu bez naredbi i podaništva, bez tlačenja i ubijanja.

Drugo zanimanje kojeg se Franjo oslobodio bilo je viteštvo, vojska. Bezuspješno se više puta okušavao da bude gordi vitez, križar. Vojnikluk uvijek znači slijepi posluh, kasarnski život, ovladavanje prostorom i ljudima, naposljetku nasilje. Nije Franjo izdržao u ropstvu vojnih komandi niti je mogao pojmiti da ikomu bude neupitni nadzornik i nasilnik. Ostavio je viteštvo i obratio se na slobodu i mirotvorstvo, na Isusovu krotkost i na rad svojim rukama. Vratio se životu bez naredbi i podaništva, bez tlačenja i ubijanja.

Treba li govoriti koliko je i nama danas potrebno obraćenje kako od fetiša novca, tako i od slijepog posluha i nasilja, od divljenja sili i od zavođenja moću? Koliko nam je potrebno da budemo slobodni od nacionalnog ropstva i kolektivnih egoizama? Nažalost, mnogi se bojimo slobode, strah nas je ići svojim putem, samostalno odlučivati; bojimo se potpunog predanja i vjere u Isusa, strašimo se osobnog odnosa s Bogom. Ponašamo se po diktatu viših, slijepo slijedimo vođe, u strahu za gubitak ugode ili od društvene osude.

Franjo je ostavio i trubadurstvo. To ne znači, kako neki misle da bi što više uvećali njegovu kasniju svetost, da je Franjo u mladosti živio razvratnim životom. Živio je zapravo prosječan život mladih Asižana: pažen od roditelja, posebno od majke, voljen od prijatelja, bio je veseljak, feštao je i pjevao. I to, kako često i biva na zabavama, rijetko bez ekstrema, u zabava do umiranja, kako se i danas kaže – do oduzimanja. Franji je sve to bilo nedovoljno. Tražio je više.

Dakle, u susretu s Isusom nemirni Franjo promijenio je stil života. Postavio je sebi visoke ideale i napustio prosječnost. I sve je to činio vedro i radosno. Ako je ostavio bogatstvo, nije prezreo bogataše; ako je ostavio viteštvo i trubadure, nije prezreo svoje bivše prijatelje s kojima se družio i veselio, čak ni onda kad su ga ismijavali što je napustio njihovo društvo. Franjo je išao svojim putem, ne tvrdoglavo i glupo, ne odbacujući one s kojima je prije bio, nego poštujući ih.

Obasjan s neba, Franjo je zagrlio ranama i ružnoćom iznakaženoga gubavca, onoga, kako je samo govorio, na koga se prije grstio, koji mu je bio mrzak i oduran, koga ni pogledati nije mogao. Puno obraćenje nastalo je onda kada mu je ono što je bilo mrsko i gorko, postalo blago i slatko, kad je zagrlio onoga koga je izbjegavao.

Franjo nije poništio sebe bivšeg. Svoju narav, svoj trgovački, viteški i trubadurski duh, nije poništio, nego preobrazio. Milost ne uništava narav. Obraćenje oplemenjuje, a ne masakrira čovjeka niti ga pretvara u izobličenu karikaturu. Iako je ostavio trgovinu i bogatstvo, Franjo nije izgubio trgovačku mudrost u nasljedovanju Isusa i kako da se duhovno obogati. Nije prestao viteški, uljudno se ponašati, iako se ostavio slijepe poslušnosti i vojničkog bojovništa. Nije se prestao radovati, igrati se i pjevati, premda je ostavio veselja do oduzimanja. Čak i kad nije bio shvaćen, i kad je osjećao da svojim zahtjevnim idealima počinje smetati svojoj braći, i kad je počeo teško pobolijevati, i u trenucima kada mu je oslijepljenom smetalo svako svjetlo, ispjevao je nenadmašnu Pjesmu brata Sunca, pohvalu Bogu za predivni svijet i sva njegova stvorenja. Obraćenjem, govorio je sam, postao je Božji trubadur (ioculator).

Ima, međutim, jedan presudan događaj u Franjinom obraćenju: susret s gubavcem, o kojem piše u svojoj Oporuci. Taj susret smatra prekretnicom svoga života, nepovratnim Božjim zahvatom u njegovu sudbinu. Obasjan s neba, Franjo je zagrlio ranama i ružnoćom iznakaženoga gubavca, onoga, kako je sam govorio, na koga se prije grstio, koji mu je bio mrzak i oduran, koga ni pogledati nije mogao. Puno obraćenje nastalo je onda kada mu je ono što je bilo mrsko i gorko, postalo blago i slatko, kad je zagrlio onoga koga je izbjegavao.

I mi imamo poziv ili posao koje obavljamo bez ljubavi. Ima ljudi koji su nama ili mi njima mrski, neki bližnji ili daljnji, oni famozni etnički ili vjerski drugi, naši protivnici i neprijatelji. Kako ih zagrliti?

Franjo je bez izmicanja, bez ikakvih ublažavanja težine, bez ikakvih duhovnih trikova, bez ikakvih vlastima i politikama prilagodljivih tumačenja, svojim životom potvrdio: Ljubav prema odurnome i mrskome, ljubav prema neprijatelju, srce je Isusova poziva na obraćenje, glavni uvjet nasljedovanja Isusa, kriterij i jamstvo da se uopće možemo zvati kršćanima.

---

Fra Ivan Šarčević

---