www.polis.ba

IV. korizmena nedjelja | Što zapravo vidim?

Kao mali korizmeni ispit savjesti možemo se upitati koje su teme koje me okupiraju, oko kojih sam spreman zauzeti se. Tiču li se one razvoja drugih ljudi ili su fokusirani na mene i moju neposrednu okolinu? Jesam li spreman uložiti u sebe kako bi pomogao drugima – kao svećenik više čitati i kontemplirati, kao laik upoznati se s aktualnim procesima razvoja u Crkvi i potencijalnim vlastitim doprinosima, kao vjernik informirati se o velikim temama sadašnjosti i budućnosti kao što su zaštita okoliša i migracije?  

Čudo ozdravljanja slijepca proizvodi u današnjem evanđeoskom odlomku pravu dramu. Neku vrst tragikomedije. Čini se da se evanđelist Ivan ruga Isusovim suvremenicima, poput dramskog pisca koji stvara potkapacitirane i maliciozne likove koje će publika ismijati. No, šala je ovdje na naš račun. Jer, nismo li svi mi prečesto poput farizeja koji nisu sposobni vidjeti dobro, već su toliko fokusirani na probleme i poteškoće da ono dobro ignoriraju?

Čovjek je ozdravio nakon što je bio slijep čitava života. Umjesto radosti, scena je obasuta nizom pitanja: tko je kriv za njegovu sljepoću, je li zaista bio slijep, kako je ozdravio, zašto se pritom nije poštivala subota, što misliti o Isusu, je li i on grešnik, jesu li i drugi slijepi… Ispada da bi bolje bilo da se čudo nije ni dogodilo, ili da ga se može cenzurirati. Čovjek i njegova dobrobit su stavljeni po strani, a događaj se koristi da se razriješe raniji konflikti.

Koliko bismo dobra mogli učiniti kad ovo ne bi bio i naš način postupanja? Mogu li prihvatiti da netko može biti sretan i ispunjen, a da ne dijeli moje ideološke postavke? Jednom prilikom Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.« (Mk 9, 38-40)

»Božja je slava živi čovjek« pisao je sveti Irenej iz Lyona. Bog želi da čovjek živi, raste, razvija se, dosegne pune potencijale. To je zakon usađen u sva živa bića, jer »sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima« (Rim 8,22). Bog podržava, a trebali bismo i mi kao njegovi suradnici, sve ono što doprinosi ozdravljenju, širem gledanju na stvarnost, većem znanju, većoj slobodi i ljubavi. Kada se postavimo protiv čovjeka i njegovih mogućnosti, postavili smo se protiv Boga.

Nekoliko je ključnih prepreka (grč. skándalon), velikih sljepoća, koje nam onemogućuju zauzeti stranu čovjeka. To može biti plemenski mentalitet, gdje ne prihvaćam jednakost u dostojanstvu onih koji su izvan mog kruga, pa me tako njihova dobrobit ne zanima ili sam eksplicitno protiv nje. Tada ne želim učiti o njima, upoznavati ih, ne smatram ih vrijednim svoje pažnje i promatram ih plošno i jednostrano. Nadalje, može to biti i narcizam i karijerizam, gdje se radi osiguranja vlastitoga probitka darvinistički odnosim prema drugima. Tada se lako popušta pred izazovima koruptivnog mentaliteta, a još lakše prešućuje i ignorira društvene nepravde.

No, najveća je prepreka individualizam. On nam se konformistički nameće i svi smo mu po inerciji podložni. Danas smo kao društvo stasali do mjere da nema puno potrebitih. Premda je nesumnjivo da bi svi mogli živjeti na višem nivou, ipak su gospodarski razvoj i socijalni sustavi osigurali pristojnu skrb za veliku većinu ljudi. Postotak ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu je globalno pao s 80% početkom 19. st. na oko 8% danas. Kada nemamo pred sobom čovjeka u potrebi slabi naš instinkt humanosti. Postajemo individualci, ljudi okrenuti sebi, svojim potrebama koje su često smiješne poput one farizejske da uhvate Isusa u nedjelu. Kad oslabi instinkt humanosti onda nema ideala, nema inicijative za ničim što nije materijalno iskoristivo, vlada apatija, požuda ili pohlepa, a sve se one daju kroz vjeru lijepo zamaskirati.

Kao mali korizmeni ispit savjesti možemo se upitati koje su teme koje me okupiraju, oko kojih sam spreman zauzeti se. Tiču li se one razvoja drugih ljudi ili su fokusirani na mene i moju neposrednu okolinu? Jesam li spreman uložiti u sebe kako bi pomogao drugima – kao svećenik više čitati i kontemplirati, kao laik upoznati se s aktualnim procesima razvoja u Crkvi i potencijalnim vlastitim doprinosima, kao vjernik informirati se o velikim temama sadašnjosti i budućnosti kao što su zaštita okoliša i migracije?

Strašni rat u Ukrajini je trenutno najdrastičniji primjer što se događa kad drugome ne damo živjeti i razvijati se. »Rat započinje u ljudskom srcu, stoga smo svi odgovorni za mir«, istaknuo je jednom prilikom papa Franjo. Svi smo obvezni rasti u mentalitetu mirotvorstva, a to znači postajati strpljiviji, blaži, uviđavniji, empatičniji. Sve to omogućuje da bližnjega bolje vidimo, čujemo, razumijemo. Bližnji nam pokazuje gdje smo, što smo, kako smo. Slijep čovjek zna samo za svoje tijelo i spoznaje po njemu. Onome koji vidi sve je otkriveno, ali mu je nevidljiv dobar dio vlastitog tijela. Valja malo zaboraviti na sebe da bi se vidjelo.


Stanko Perica