Romano Guardini: Zahvalnost

Ako je ispravna misao izrečena u uvodu naših razmišljanja da se u svakoj «kreposti» – dakako pod posebnom moralnom vrednotom kao dominantnom – izražava čitav čovjek, onda u tome i povijest mora imati svoj utjecaj; životna povijest pojedinca kao i kulturni razvoj naroda ili zemlje. Ne određuju u svim vremenima iste kreposti moralno držanje.

Mogli bismo kazati da su one kao zvijezde koje se pojavljuju u pojedinim epohama i vladaju nebeskim svodom vrednota, da bi zatim odstupile i dale prostor drugima. Time one ne prestaju biti valjani oblici vrednota, ne prestaju imati utjecaja, jer epohe nisu nikada između se razdijeljene oštrim rezom. No one ne stoje u prvom planu moralne svijesti. Naravno, kasnije, u promjeni duhovnog tijeka vremena, one mogu izbiti u prvi plan.

O jednoj takvoj kreposti koja se, ako ispravno vidimo, danas povlači, treba sada progovoriti, naime, o zahvalnosti.

Kakvim mjerilima ispravnosti i primjerenosti je određen današnji naš život? Postoji li u njemu ono što ipak omogućuje zahvaljivanje, naime slobodno davanje i primanje kao oznaku karaktera koja određuje društveni život? Mislim da ne postoji.

Naravno dariva se i prima posvuda gdje neki čovjek drugoga čovjeka želi obradovati ili iskazati mu osobnu pomoć; ali to se povuklo u privatnost – i čak se tu osjeća jedna vrsta organizacije davanja koja ovisi o našem gospodarskom životu i konzum-pogonu i koja razara prirodnost – sjetimo se samo podivljala poklanjanja za Božić. Ono što određuje opći osjećaj nije iskanje i davanje, nego najavljivanje prava i njegovo organizirano i nadzirano ispunjenje od strane upravnih organa. A odgovor na to nije hvala nego priznanica da je stvar u redu.

U tome dakako ima nešto vrlo dobro: naime, da se stvari zbilja razvijaju prema svrhovito promišljenom redu te da se ono osobno ne uvlači onamo gdje stvarno ne pripada. Na to utječe također rastuća demokratska svijest o osobnom dostojanstvu svih ljudi; osjećaj – a što bi bila stvar ispravnog poretka – ne bi smio biti prepušten nužnom moljenju i milostivom uslišanju, nego bi socijalna krizna stanja morala biti nadvladavana zajedničkim naporom. U tome se, međutim, krije opasnost da iščezne ono životno što znače riječi «moliti» i «zahvaljivati», «davati» i «primati».

Zahvaljivati se može samo osobi. Zahvala i molba postoje samo između jednoga ja i jednoga ti.

Gore od toga je ako se kao mjera za ljudske odnose nametne slika stroja. Društvo kao cjelina i život u njemu pojavljuju se kao sklop funkcija u kojem se ne radi o molbi i zahvali – čak možda više ni o pravima i obvezama – nego o svrhovitom funkcioniranju. Onoliko koliko ova predodžba postane djelotvornom, naravno za zahvalu onda nema više mjesta.

Pokušajmo si međutim predočiti ovu krepost koja polako iščezava. Upitajmo se što se mora dogoditi da zahvala bude moguća.

Prije svega jedna stvar: Zahvaljivati se može samo osobi. Zahvala i molba postoje samo između jednoga ja i jednoga ti. Zakonu, vlasti, osiguranju ne mogu zahvaljivati. Mogu to činiti iz uljudnosti ako mi je uručen odgovarajući iznos da sve ostane u stilu društvene pristojnosti; o jednoj pravoj zahvali nema ni govora, jer ona je izraz osobnoga susreta u životnoj potrebi.

Dva čovjeka, od kojih je jedan u stanju da ima ili može, a drugi, naprotiv, nema ili ne može, stoje oči u oči jedan naspram drugoga. Jedan moli a drugi je spreman; jedan daje a drugi zahvaljuje – oba su povezana u onom što je ljudsko. Ovdje je moguća zahvala, i pokazuje se kao temeljna forma zajedništva.

Nadalje: Zahvala je moguća samo u prostoru slobode. Ne zahvaljujem zato što Sunce jutrom izlazi, znanstveno kazano, zato što Zemlja k njemu dolazi do položaja s kojega ga čini vidljivim s dotičnog zemaljskog područja. Zasigurno se možemo probuditi jednog vedrog jutra sa živim osjećajem zahvalnosti što se događa nešto tako moćno i predivno. To su međutim odgovori ljudskoga stvorenja onomu koji je sve stvorio ili pak zaostale posljedice iz vremena kad se samo Sunce štovalo kao numen [božansko biće]. Uostalom, poznate su već astronomske formule, i ako imam potrebne uvide, znam zašto se njegov «izlazak» mora dogoditi. Za to ne zahvaljujem, isto tako kao što ne zahvaljujem stroju koji ispravno radi. I ovdje se mogu dogoditi prijenosi osjećaja. Kad vozilo izdrži u nekoj teškoj situaciji, mogu ga osjetiti kao druga koji se pokazao vjernim. Uistinu, tu nema nikakve zahvale. Ako je mašina ispravno napravljena i njome se stručno rukuje, mora odgovarajuće funkcionirati.

Neću zahvaljivati ni kada postoji moje vlastito pravo. Kad kupim neku robu i ona mi biva izručena, ne zahvaljujem nego potpisujem račun: «Ispravno primio to i to.» Ako sam sklopio neki ugovor, na osnovi kojeg drugi nešto mora poduzeti, ne zahvaljujem mu nakon toga, nego kažem: «To je uredu» – a što je više od toga, jest uljudnost.

Stvarna zahvala postoji samo u prostoru dobrohotnosti. Što osjećaj za ljudsko događanje više prelazi u osjećaj općeg funkcioniranja – ova vlast regulira promet, ona radne odnose; u ovo vrijeme mora se prema zakonskim propisima ostvariti ovo, u ono drugo ono – to manje ostaje prostora za slobodno otvaranje srca koje kaže: Ja ti zahvaljujem. Gdje prestaje sloboda nestaje zahvalnosti. Na njezino mjesto dolazi potvrda da se dogodilo ono zahtijevano.

Opasnost za sve koji su u službi pomoći jest da hoće osjetiti svoj položaj moći; jer potrebiti je kao takav slabiji od onoga koji pomaže i kad zahvaljuje za pomoć, time istodobno priznaje tu slabost.

Treći uvjet da zahvalnost bude moguća je sljedeći: Onaj koji daje dar mora to činiti s poštovanjem prema onome tko dar prima, inače vrijeđa njegov osjećaj časti. Ne smije to činiti ravnodušno, niti smije igrati ulogu onoga koji odobrava, niti da darom hoće steći moć. Opasnost za sve koji su u službi pomoći jest da hoće osjetiti svoj položaj moći; jer potrebiti je kao takav slabiji od onoga koji pomaže i kad zahvaljuje za pomoć, time istodobno priznaje tu slabost.

Sve to čini zahvalnost teškom. Ako onaj koji pomaže osjeća svoju nadmoć, tada zahvala umire, na njezino mjesto stupa poniženje i kivnost. Koliki bi primatelji rado bacili dar darovatelju u lice!

Dakle tri važna uvjeta: Zahvala postoji samo između mene i tebe. Čim iščezne svijest o osobi i u prvi plan stupi mehaničko ponašanje, ona umire. Zahvalnost postoji samo u prostoru slobode. Čim postoji moranje ili vlada traženje, ona je besmislena. I zahvalnost postoji samo u poštovanju. Ako se ne osjeća nikakvo uzajamno poštovanje, ona obolijeva. Tko pomaže, dobro čini ako o tome razmišlja. Samo ono pomaganje koje omogućuje zahvalu zaslužuje to ime.

Pravo moljenje i davanje, pravo primanje i zahvaljivanje je lijepo. Ljudsko, u najdubljem smislu. Nošeno je sviješću da se u nevolji stoji zajedno – samo što baš ovdje, danas, slučajno jest ovaj a ne onaj, ovaj može a onaj ne može. Sutra može biti obratno.

Ljudska nevolja nije međutim jedini povod iz kojeg može nastati zahvala. Ona se može probuditi svugdje gdje ljubaznost uočava priliku da učini radost, stvori ljepotu, razvedri život. Tada obradovani kaže: To si ti učinio, ja ti zahvaljujem! Lijepo je to. I ako je doista tako da zgrada našega života dopušta zahvalnosti sve manje prostora, tada ćemo tražiti taj prostor ondje gdje ga još ima – i stvarati ga gdje možemo – onom snagom koja ne može biti ugašena, jer je ona središnja snaga srca, dakle ljubavlju.

Ovdje želimo svratiti pozornost na nešto što u svjetlu rečenoga djeluje kao paradoks – a možda odista i jest, koliko samo paradoksa sadrži život koji nije svediv na ikoju formulu! Postoje trenuci u kojima osjećam da onome nasuprot sebe moram zahvaliti što jest, ne što je ovo ili ono napravio, nego što je ovdje. Zapravo besmisao, jer on sebe nije stvorio – a ipak postoji taj osjećaj! Možda se on, nesvjesno, upućuje Bogu, jer je on onaj koji je htio da taj čovjek bude. Jer «biti» je glagol, i ukazuje na djelovanje. Možda se stoga onaj osjećaj usmjeruje na neko «djelovanje» koje se ne da više misaono razumjeti.

Jedno novo otajstveno značenje ima ta zahvalnost za postojanje prema Bogu. Zar se u «Slavi» pod misom ne kaže: «Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje»? Povjesničari nas poučavaju, doduše, da to «zahvaljivanje» – latinski gratias agere – pripada jeziku ceremonijala i izraz je čašćenja: «Častimo te u tvojoj velikoj vladarskoj moći.» To može biti. Ipak, to znači više od pukog izraza poštovanja… Ispravno je također podsjetiti na to da Bogu ne bi bilo nemoguće da mi imamo povoda zahvaljivati mu što postoji. Na brdu Horebu rekao je on Mojsiju koji ga je pitao za ime da je njegovo ime bivstvujući (Izl 3,14). Ono što je svakom konačnom biću pridošlo – što nije tek mišljeno nego stvarno – za Boga je bit, i posve je smisleno nazvati ga riječima: «Ti, Bivstvujući!» Sve je to istinito, ali ipak? U neizrecivosti slave Božjega bića izgleda da postoji nešto što se može nazvati slobodom stvarnoga bića: istodobno kao da nam poklanja da on jest. Kao da je samo njegovo postojanje milost koju nam udjeljuje. Kao da je njegov bitak «djelovanje» koje leži s onu stranu svih pojmova, i za koje bi mu čovjek izrekao zahvalu koja bi vukla u ekstazu ako bi je stvarno doživio. I neka se čitatelj spotakne na ove misli koje u stvarnosti ništa drugo ne žele nego protumačiti ono shvatljivo.

To da jesam, i da sam to što jesam, da mogu disati i osjećati i raditi – sve to ni na koji način nije samo po sebi razumljivo, nego zavrjeđuje poklonstveno čuđenje. To poznavati spada u temeljni čovjekov uvid.

Darivanje i zahvaljivanje, koje čovjeka izdižu iz funkcioniranja stroja kao i iz sistema nagona životinje, ustvari su odjek nečega božanskog. To što svijet uopće postoji i obuhvaća neobuhvatljivu puninu nije razumljivo samo po sebi, nego zato što je svijet željen; što je čin i djelo.

U današnjem mišljenju nalazi se pojam koji je s jedne strane neophodan, a s druge je nesreća, naime pojam prirode – riječ shvaćena u novovjekom značenju. Jednom znači sklop onoga neposredno iskusivoga; cjelina koja je uređena posvuda važećim zakonima, onako kako je znanost istražuje. Ali onda se njime pretjeruje, postavlja ga se protiv vjere prošlosti, i misli se svijet kao nešto samorazumljivo, u kojem se živi i istražuje i radi, i o čijem temelju se uopće ne razmišlja. «Priroda» je sad ono što jest; i tako je kako je, i drukčije ne može biti. U jednom takvom nazoru umiru najplemenitije stvari, jer one žive od toga što nisu samorazumljive, jer dolaze iz slobode. Svijet nije «priroda», nego «djelo», Božje djelo. Svijet jest jer ga je on zamislio i jer je iz tajne slobode svoje ljubavi htio da on bude.

Svijet je stoga trajni Božji dar nama. Također, to što sam i sam, trajni je dar meni. To da jesam, i da sam to što jesam, da mogu disati i osjećati i raditi – sve to ni na koji način nije samo po sebi razumljivo, nego zavrjeđuje poklonstveno čuđenje. To poznavati spada u temeljni čovjekov uvid. Uvijek sebe primati iz Božje ruke, i za to zahvaljivati, pripada bitnom čovjekovom stavu – stvarnoga čovjeka koji stoji u svojoj istinskoj biti. Posve bi bilo moguće da mene nema, i također je moguće da ni svijeta nema. U bitnom ništa ne bi nedostajalo, «bez mene», «bez svijeta», jer Bog je «dovoljan».

Vjerojatno je temeljni čin svake pobožnosti ovo znati, s time se složiti i priznati: «Ti, Bože, jesi! I dovoljan si. Ali ti si htio da ja postojim, i zato ti zahvaljujem!»

To je molitva koja čovjeka uvijek iznova stavlja na pravi put. Pokušajmo, na primjer moliti ujutro nakon počinka, kada se čovjek poslije odsutnosti u snu iznova prihvaća: «Gospodine, kako je dobro da si htio da ja budem! Hvala ti što smijem postojati!» Tada ishlapljuju lažne samorazumljivosti, raspadaju se mehanizmi o pojmu prirode i preuzetnosti kulturnog ponosa. Sve između Boga i mene postaje živo, i stvari se ispravljaju. Nakon toga, u toku dana, kroz vrtlog htijenja i događanja, one se iznova prekrivaju; ali one su danas još bile tu i sutra će rano opet biti, i ponovno će postojanje staviti u red.

No, ova misao zacijelo smije ići još malo dalje. Kako je to s Bogom samim? Zahvaljuje li Bog? Najprije odgovorimo: Što to treba značiti? Sve, naime, njemu pripada! Ali ako želimo znati kako se osjeća Bog, ne smijemo onda sjesti za stol i razmišljati kako «apsolutno biće» mora biti, nego moramo pitati njega samoga, dapače postoji jedno «mjesto» gdje je njegovo srce otvoreno: to je Krist.

«Gospodine, kako je dobro da si htio da ja budem! Hvala ti što smijem postojati!» Tada ishlapljuju lažne samorazumljivosti, raspadaju se mehanizmi o pojmu prirode i preuzetnosti kulturnog ponosa.

Je li Krist zahvaljivao? Dok je u Samariji sjedio na bunaru i molio ženu «daj mi piti», a ona mu zagrabila vode i pružila posudu, sigurno joj je zahvalio! Ili kad su se brat i sestre u Betaniji, Lazar, Marija i Marta oko njega brinuli, učinio je to isto u milosti i moći. I kad je onda pri gozbi kod Šimuna stigla prezrena žena iz Magdale, koja je po njegovim nogama izlila skupocjenu pomast, i posve u pokajničkoj poniznosti ih svojom kosom posušila, a samoopravdani farizej se s licemjernim Judom okomio na nju, on je o njoj kazao nezaboravne riječi (Lk 7,40ss). Kako se tajanstveno slažu u njegovim riječima znanje o njezinom kajanju i opraštanju njezinih grijeha s mirisom pomasti i ljepotom njezinih pokreta…

U Isusu je zahvalnost bila istodobno u moći i nemoći. Bile su mu potrebne sve stvari, jer je postao jedan od nas koji u svoj svojoj veličajnosti od prvog do posljednjeg daha treba darove za život. Ali on je odgovorio time što je onomu koji je njemu bio dobar pogledao u oči i dotaknuo mu srce. Tko će izmjeriti što se od tada vratilo samome Bogu? Tko zna – ako smijemo tako reći – što Bog osjeća kada mu ne ispunjamo puke «dužnosti», nego darujemo ljubav? Kada naša malenost prema njemu nastoji biti velikodušna? Tada je nešto u Bogu što mi izdaljega smijemo samo zakratko naslutiti kao zahvalnost; tada to tone u tajnu. Jednom će nam, međutim, pokazati kako je primio našu zahvalnost i to će biti blaženstvo.

---

Iz knjige: Romano Guardini, «Dankbarkeit», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, ⁶2004., 129-137. S njemačkog preveo Ivan Šarčević

---

Povezano: O BITI KREPOSTI; ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE; VJERNOST; ODSUTNOST NAMJERE; ASKEZA; JAKOST; DOBROTA; RAZUMIJEVANJE, ULJUDNOST.

---