Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Imaginarni album
Priče iz Posavine
Vidim tetka Matu kako nosi u rukama dvije trnke držeći ih za rukohvat. Sam ih je ispleo od divljeg bagrema. Spušta trnke pokraj drvene stolice, sjeda na stolicu i naslanja se na njezin naslon. U ustima mu je prazna muštikla. Na naslonu stolice visi njegov kaput. Iz kaputa vadi kesu s duhanom i papirić za motanje. Mota duhan u papirić, stavlja cigaru u muštiklu, pali je i nastavlja sa započetim poslom
Ovo ljeto sam kod rodbine, komšiluka i prijatelja tražio slike iz vremena prije digitalnih fotoaparata, slike koje su snimljene fotoaparatima prije 1981. Jedni su bili iznenađeni mojim interesom za stare slike, drugi su ponosno pokazivali par slika koje ljubomorno čuvaju, dok su nekima ostale još samo suze u očima. Rezultat moga istraživanja je razočaravajući. U obiteljskim albumima gotovo da i nema preddigitalnih slika.
Rat devedesetih i poplava 2014., između ostalog, odnijeli su Grebničanima mnoge važne uspomene, uključujući i obiteljske slike. Od rata sam uspio sačuvati sve slike, a onda ih je poplava uništila, bile su dolje u kuhinji, melankolično mi govori Nidže.
Tražim od svoga prvog komšije i rođaka da mi da sliku svoga oca koji je umro 1980., treba mi za jednu priču, kažem mu. Ajde dođi do mene pa ćemo zajedno potražiti, odgovorio mi je. Nisam odmah otišao do njega, jer sam mu htio pokloniti nešto što će ga sigurno zanimati. Tako je i bilo. Naime, u župnom uredu u Domaljevcu slikao sam iz knjige Status župe dvije stranice na kojima su zapisani mnogi članovi naše obitelji. Otkrio sam da mnogi članovi naše obitelji nisu bili uneseni u tu knjigu. Zadaća župnikā je bila unositi u knjigu kada je netko bio kršten, krizman, vjenčan i kada umre. Zbog nehaja nekih župnikā mnoge rubrike su ostale prazne. Najstariji zapis je iz 1862. (krštenje Jose Mijić Vinkić 5. veljače), a posljednji je iz 1938. (krštenje Bartola Mijić 24. kolovoza).
Kad sam mu donio kopiju dviju stranica, bio je presretan. Na slike je zaboravio. Nastojali smo zajedno odgonetnuti osobe koje su unesene pod kućnim brojem 15. Šest bračnih parova s djecom živjelo je u isto vrijeme pod istim krovom. No, kada sam ga podsjetio zbog čega sam došao, otišao je u drugu sobu i donio albume. Gotovo sve slike koje ima su iz digitalnog doba. Vidi se da albume nije skoro uzimao u ruke. Zalijepili su se jedan za drugi. Nigdje slike njegovog oca Mate. Eto vidiš, da me nisi pitao za sliku, ne bih ni znao da nemam očevu sliku, kaže mi Marko gledajući nijemo imena rodbine na papiru. Izgledalo je kao da ih želi oživjeti i koješta ih upitati. Odgovore i opravdanja za vlastite životne odluke nerijetko se traži kod svojih predaka. Zamolio me je da mu obavezno slične stvari kopiram.
Raspitivao sam se i kod djedovih unukā, ali izgleda da ni one nemaju djedovu sliku. Jedina nada mi je Andrija, djeda Mate sin, koji živi u Njemačkoj. Slikā jednostavno nema. Na mnoge ljude, događaje, na sve ono što je nekada činilo seoski život, na okoliš, na kuće, na domaće životinje, ostala su još samo sjećanja.
Kadgod skrenem iz pravca Bosanskog Šamca prema kući, pogled mi pada na kuću pokojnog Bana. Začelje kuće zasjenjuju dva visoka stabla jasena. Nekada je na mjestu jasenā stajala tetka Mate i Têtina mala kuća. Svi smo ih tako zvali, bez obzira na rodbinsku (ne)povezanost. Više se ne primjećuje da je tu nekada bila kuća i da je u toj kući živjelo dvoje ljudi. Zjapi! Nigdje ni slikā. Kao da ih Bog nikada nije dao, ni njih, ni njihove kuće.
Ipak, ponekad kada prolazim pored njihovog imanja, vidim kuću i njih dvoje u dvorištu. Tu sliku čuvam u svome imaginarnom albumu, koji je bogatiji i živopisniji od papirnatih, plastificiranih ili digitaliziranih albuma. Slike ovoga albuma neprestano se mijenjaju, sadržaj im je uvijek drugačiji, poprimaju drugačije boje, stalno su uz tebe, miris im je svjež, mijenjaju godišnja doba i kalendarsku godinu, njihovi likovi se kreću, otiđu pa se opet vrate, čak i onda kada su zauvijek otišli.
Nekada je na slici samo tetak Mato, nekada samo Têta, a nekada oboje. Obično nešto rade, jer ti ljudi nisu znali sjediti u dvorištu samo onako. Ponekad ugledam bunar u desnom dijelu dvorišta s betonskom krunom. Desno od bunara vidim veliko betonsko korito. Iza korita, ograđen živicom, nalazi se voćnjak tetka Mate. Ponajljepši voćnjak u selu. On je na kraju voćnjaka postavio trnke oko kojih preko cijelog dana zuje pčele. Negdje na sredini voćnjaka, iza trnaka, raste stablo jabuke petrovke. Slatkasti miris njezinih plodova još uvijek osjećam.
Iza bunara strši đeram. Na rašljama đerma postavljena je dugačka motka. Kroz sredinu motke i kroz rašlje prolazi metalna šipka. Metalna šipka je fiksirana u đermu, dok je rupa u motki nešto šira, kako bi se motka mogla nesmetano spuštati i dizati. Na stražnjem i debljem dijelu motke pričvršćeni su drveni utezi, a na prednjem dijelu motke prikovan je dugački lanac. Na lancu visi stara metalna kanta.
Motka đerma stoji, kao minobacač, pod polaznim kutom od 45 stepeni. Vidim Têtu kako vuče lanac i spušta kantu u bunar. Stražnji dio đerma se polako diže. Pored Tête su guske s guščićima. Gusci rastjeruju kokoši od guščića uz glasno gakanje i pištanje. Kada se stražnji dio motke zaustavi iznad đerma, to je znak da je kanta potonula u vodu. Tada Têta počinje vući lanac. Bez velikog napora vuče kantu iz bunara. Gledam je s leđa. Na glavi joj je bijela krpa. Nosi bijelu tkanu košulju sa širokim rukavima do lakata. Preko košulje je obukla pleteni crni prsluk a ispod je duga crna suknja. Na nogama nosi crne opanke.
Čim se stražnji dio motke s utezima spusti do kraja, kanta s vodom se nalazi na polovini krune bunara. Têta izvlači kantu i stavlja je na rub krune. Jato gusaka s guščićima približava se do Têtinih nogu. Čekaju na vodu. Pored bunara su posude u koje Têta lijeva vodu za živad. Dok skida kantu s krune bunara, kanta se naginje i voda se prolijeva po Têtinom zapregu, suknji i opancima. Ona ne mari za tim. To samo ja vidim. Nakon što je istresla vodu u nekoliko posuda, nastavlja spuštati kantu u bunar.
Gledajući koji put na njihovo dvorište, bunara i đerma uopće nema. Vidim tetka Matu kako nosi u rukama dvije trnke držeći ih za rukohvat. Sam ih je ispleo od divljeg bagrema. Spušta trnke pokraj drvene stolice, sjeda na stolicu i naslanja se na njezin naslon. U ustima mu je prazna muštikla. Na naslonu stolice visi njegov kaput. Iz kaputa vadi kesu s duhanom i papirić za motanje. Mota duhan u papirić, stavlja cigaru u muštiklu, pali je i nastavlja sa započetim poslom. Zasukao je rukave pamučne bijele košulje. Hlače mu drže crni tregeri. Na nogama nosi drvenjake koje je sam napravio.
Sve to radi polako. Nigdje se ne žuri. Imam vremena pratiti svaki njegov pokret. Uzeo je dimilicu s kožnim mijehom i kadi obje trnke. Zatim trnke stavlja na stolicu i počinje pripremati smjesu za njihovo obljepljivanje. Cijeli posao obavlja golim rukama. Na trenutak zastane i povuče dim iz muštikle. Iako ne obljepljuje prvi put trnke, ipak se mora koncentrirati da ne bi negdje pogriješio. Čučeći miješa u plehanom koritu balegu, pljevu, pepeo i kreč. Diže rukom smjesu i provjerava njezinu gustoću. Naizmjence dodaje pripremljene sastojke. Smjesa mora biti taman, inače će se odlijepiti od trnke. U jednom trenutku drži nešto duže smjesu u rukama, zagleda, omiriše je i onda je vraća u korito. Uspravlja se polako i bolno od korita, proteže se i briše znojno čelo podlakticom.
Têta silazi s kućnog praga. U jednoj ruci drži džezvu a u drugoj dva fildžana u kojima vidim grudice šećera. Tetak Mato ju je ugledao i bez ijedne riječi skida kaput s naslona stolice i odlaže ga na zemlju. Na kaput stavlja obje trnke. Têta polaže džezvu i fildžane na stolicu a tetak Mato donosi iz štalske sobice dva tronošca na koje njih dvoje sjedaju. U međuvremenu je Têta već nalila kavu u fildžane. Spontani pokreti govore da je ono što upravo rade njihov svakodnevni ritual. Natapaju grudice u fildžane i započinje priča. Daleko su pa ih ne mogu čuti. Osim toga, oni pričaju jako tiho.
