II. uskrsna nedjelja: O „nevjernom“ Tomi i Isusovom miru

Iv 20,19-31: Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

U knjizi „Isus kakvog nisam poznavao“ novinar Philip Yancey piše kako oni koji odbacuju Isusovo uskrsnuće najčešće prikazuju Isusove učenike ili kao lukave zavjerenike koji su ukrali Isusovo tijelo i izmislili uskrsnuće kako bi pokrenuli i proširili novu religiju ili kao praznovjerne lakovjernike. Što se tiče teorije o uskrsnuću kao apostolskoj zavjeri, da se zaista radilo o zavjeri s ciljem osnivanja nove religije, svakako bi tobožnji zavjerenici obavili bolji posao u opisivanju onoga za što bi kasnije tvrdili da je ključni događaj u povijesti. U evanđeljima ne postoje nikakvi direktni opisi uskrsnuća niti svjedoci koji bi mogli opisati taj događaj, a postoje čak i neslaganja i proturječja oko (broja) ljudi koji su vidjeli uskrsloga Isusa, proturječja koja bi tobožnji zavjerenici valjda do danas ispravili. Prema svim četirima evanđeljima, žene su bile prvi svjedoci uskrsnuća, činjenica koju nijedan zavjerenik u prvom stoljeću ne bi smislio, budući da židovski sudovi nisu primali svjedočenje ženskih svjedoka, pa bi bilo logičnije da tobožnji zavjerenici uzmu nekog od apostola ili, još bolje, Nikodema kao svjedoka uskrsnuća. A da su Isusovi učenici kasnije još bili spremni i umirati kao mučenici samo kako bi druge uvjerili u izmišljotinu o uskrsnuću, u to je još teže povjerovati nego u uskrsnuće mrtvih.

Što se tiče teorije o uskrsnuću kao plodu fantazije lakovjernih apostola, i tu evanđelja opet pokazuju potpuno drukčiju sliku. Isusovi učenici u evanđeljima pokazuju razočaravajući kontinuitet neshvaćanja Isusovog nauka te nesposobnosti i odbijanja da shvate ono što im je govorio o svojoj predstojećoj smrti i uskrsnuću. I nakon Isusovog uskrsnuća su upravo njegovi učenici oni koji su najsumnjičaviji prema svjedočanstvima o uskrslom Kristu, na izvještaje žena reagiraju s podsmijehom, odbijanjem, nevjericom, unatoč tome što im je Isus prethodno više puta najavljivao kako će treći dan uskrsnuti od mrtvih. Teško da te i takve Isusove učenike možemo nazvati lakovjernima. Upravo današnji odlomak iz evanđelja nam donosi priču o sumnjama učenika i njihovim poteškoćama da povjeruju u Isusovo uskrsnuće. Isusove učenike zatječemo kako u zaključanoj prostoriji čuče u strahu da i sami ne stradaju kao njihov učitelj, unatoč tome što im je Marija Magdalena upravo ispričala kako je srela uskrslog Isusa. Odjednom se Isus pojavljuje među svojim zbunjenim i isprepadanim učenicima, prolazi kroz zidove njihovog straha i razočaranja, pokazuje im svoje rane na rukama i na boku, na što se učenici obraduju i povjeruju.

No apostol Toma, koji nije bio prisutan prilikom Isusovog ukazanja, kasnije ne može zdravo za gotovo prihvatiti svjedočanstva ostalih apostola i traži provjeru i opipljive dokaze za Isusovo uskrsnuće. Nakon osam dana Isus se po drugi put ukazuje i Toma u osobnom susretu s uskrslim izgovara svoje svjedočanstvo vjere („Gospodin moj i Bog moj!“). Apostol Toma je izraz iskrene sumnje koju ne treba odbacivati i potiskivati kao znak slabosti, nego prihvaćati i cijeniti kao kritičku pratnju svake vjere i nevjere. Upravo sumnja nas štiti od arogancije, narcizma i samodopadnosti, sumnja održava našu vjeru živom a naš um budnim, jer nas potiče da uvijek iznova preispitujemo ono što mislimo da znamo o Bogu, o svijetu, o sebi i o drugim ljudima. Sumnja nije neprijatelj ni vjeri ni nevjeri, najveći neprijatelj i vjere i nevjere je umišljeno uvjerenje kako baš mi posjedujemo istinite i konačne odgovore o svim važnim pitanjima. To uvjerenje nastaje najčešće kao posljedica idolopokloničke privrženosti svjetovnim ideologijama, privrženosti koja guši sumnju i kritičku misao čak i kod najvećih umova. Za razliku od vlastite umišljene ispravnosti i sumnje u sve osim same sebe, dosljedna sumnja nas potiče na stalno traganje i hrvanje s istinom, na otvorenost za iznenađenje i obraćenje. Unatoč tome što se u današnjem svijetu veličaju sumnja i kritičko mišljenje, malo je onih koji istinski i dosljedno sumnjaju, malo je onih koji su kadri izdržati težinu sumnje i ne pobjeći u zavodljivu lakoću lakomislene vjere ili ishitrene nevjere, u brze odgovore i misaone prečace ili u ciničnost beskrajnog nepovjerenja prema ljudima i svijetu. A još je manje onih koji su sposobni dosljedno sumnjati u same sebe i ostati otvoreni za promjene, priznavanje vlastitih grešaka i obraćenje. No bez sumnje i trajnog nemira koji nas gone na propitivanje i promjenu, nema ni dobre vjere ni dobre nevjere.

„Budući da si me vidio, povjerovao si“, kaže Isus Tomi i dodaje: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Ne radi se ovdje prvenstveno o prijekoru Tomi zašto sumnja i traži vidljive dokaze, nego o pohvali onih koji sade s povjerenjem a da ne znaju hoće li sjediti u hladu drveća i uživati njegove plodove (R. Tagore), onih koji vjeruju i zalažu se za dobro, pravdu i mir bez garancije da će to biti nagrađeno uspjehom i zahvalnošću, onih koji bez da vide dokaze o Božjem (ne)postojanju prepoznaju Božje lice u licima bližnjih, posebno onih malenih, slabih, marginaliziranih, pogođenih patnjom i nevoljom.

Važno je dodati kako Isus u današnjem odlomku evanđelja triput učenike pozdravlja s „Mir vama!“, što ima veće značenje od pukog pozdrava. „Mir vama!“ je jedna od rečenica u kojoj se sažima Isusov životni program. Taj mir je Isusov dar učenicima, koji rastjeruje njihove strahove. Taj mir nije mir sigurne tvrđave u kojoj se krijemo od problema svijeta niti hladnoća i uspavanost pred nepravdom i patnjom bližnjih, nego aktivna zauzetost za dobro i pravdu i unutarnja opuštenost koja se hrani povjerenjem da je Bog s nama i usred najstrašnijih oluja zla i nasilja. Taj mir nije magija koja razrješuje sve konflikte svijeta, nego strpljivost i odricanje od stalne svađe i nasilja kao tobožnjih rješenja konflikta. Taj mir je Isusova završna oporuka svim njegovim učenicima i sljedbenicima, koji trebaju biti prvenstveno mirotvorci i graditelji Božjeg mira u svijetu, što je važna, ključna zadaća ne samo kršćanstva nego i drugih religija i nažalost zadaća u kojoj su sve religije znale ozbiljno zakazati i podbaciti. Mir koji smo primili od uskrslog Krista dužni smo kao kršćani dalje darivati, po tom miru živjeti i po tom miru stvarati novi i bolji svijet.

Marijan Oršolić