„Laudato Si“: Duhovna oporuka pape koji je Crkvi vratio glas za Zemlju i siromašne

„Upućujem hitan poziv na obnovu dijaloga o načinu na koji gradimo budućnost planeta. Trebamo suočavanje koje će nas ujediniti, jer izazov okolišas koji živimo i njegovi ljudski korijeni tiču se svih nas i pogađaju nas.“ (LS, 14)

Enciklika „Laudato Si“, objavljena 24. svibnja 2015. godine, ostat će jedno od najznačajnijih djela pontifikata pape Franje – dokument koji je promijenio ne samo katoličko razumijevanje ekologije, nego i način na koji svijet promatra odgovornost prema stvorenju, siromašnima i budućim generacijama. U duhu svetog Franje Asiškog, Papa je u ovoj enciklici progovorio jasno, snažno i s dubokom duhovnošću:

„Zemlja jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara kojima je Bog obdario stvorenje …“

Riječi su koje odjekuju i danas, s još većom snagom. „Laudato Si“ je bio poziv na obraćenje, ekološku pravdu, ali i na ljubav prema svijetu kao Božjem daru. U tom dokumentu Papa Franjo nije bio samo crkveni vođa, već pastir cijelog čovječanstva, pozivajući vjernike i nevjernike da djeluju zajedno za opće dobro. Danas, u znak zahvalnosti za njegov život i službu, Laudato Si“ ostaje živa oporuka jedne duboke vjere, profinjene mudrosti i evanđeoske hrabrosti.

Enciklika „Laudato si” nije samo ekološki manifest, već duhovno i moralno razmišljanje o odnosu čovjeka prema prirodi, siromašnima i budućim generacijama. Upućeno „svim ljudima dobre volje“ enciklika postavlja ključno pitanje:

„Kakav svijet želimo ostaviti onima, koji dolaze poslije nas, djeci koja danas odrastaju?”

Povodom 10. obljetnice objave „Laudato Si“ postavlja se goruće pitanje: Je li čovječanstvo djelovalo u skladu s papinim upozorenjima? Neke promjene su vidljive: Povećana je svijest o klimatskim promjenama, razvijaju se obnovljivi izvori energije, a katoličke zajednice i ekološke organizacije aktivno promiču održive prakse. No, to još uvijek nije dovoljno. Izazovi ostaju: Ekstremne klimatske katastrofe, daljnje uništavanje ekosustava i nejednaka raspodjela resursa pokazuju da globalni odgovor još uvijek nije dovoljan.

U srcu je svjetske krize, obrazlaže Papa, obmana da je na planetu ograničenih mogućnosti ostvariv stalan i neograničeni ekonomski rast. S tim u vezi izriče oštre riječi osude:

„Mi smo ti koji pokušavamo izvući iz stvari što je više moguće, često ignorirajući ili zaboravljajući samu stvarnost koja je pred nama. … To je lako dovelo do toga da se prihvaća ideja beskonačnog ili neograničenog rasta … . Takav rast temelji se na laži da postoje beskonačne zalihe zemljinih dobara, što dovodi do toga da se planet „iscjeđuje“ do kraja i preko svake granice.“

Papa Franjo posebice ističe neraskidivu povezanost ekološke i društvene degradacije:

„Ljudski okoliš i prirodni okoliš propadaju zajedno, stoga ne možemo na učinkovito suzbijati uništavanje okoliša ako ne obratimo pozornost na korijene degradacije ljudskog bića i društva. Naime, ekološko i društveno propadanje posebno pogađaju najranjivije ljude na našem planetu.“

Papa Franjo identificira klimatske promjene i ekonomska nejednakost kao ključne simptome globalne krize. Upozorava da su klimatska kriza, globalno siromaštvo i ostali značajni svjetski izazovi izravna posljedica nejednakih ekonomskih, društvenih i političkih sustava. Dodatno, ističe otpor prema nužnim potrebnim promjenama, koji dolazi od globalnih elita u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju. Korupcija, nedostatak transparentnosti i pretjerano naglašavanje nacionalnih i individualnih interesa na štetu općeg dobra također predstavljaju ozbiljne probleme.

Središnja misao enciklike jest promicanje cjelovite (integralne) ekologije kao novog modela pravednosti, ekologije „koja poštuje jedinstveni položaj ljudskih bića u ovom svijetu i njihov odnos prema okolišu”. Zapravo, „prirodu se ne može smatrati nečim odvojenim od nas samih niti pukim okruženjem u kojem živimo”.

Time se nikako ne zagovara pobožanstvenjenje prirode, kako su neki neutemeljeno optuživali papu Franju. „Beskorisno bi bilo opisivati simptome“, upozorava papa, „bez uočavanja ljudskih uzroka ekološke krize. Određeni način shvaćanja ljudskog života i djelovanja pokazao se pogubnim za svijet koji nas okružuje. Nije li vrijemo da zastanemo i o tome duboko promislimo?“

Posebno snažno odjekuju sljedeće misli:

„Budući da je sve međusobno povezano, briga za zaštitu prirode nespojiva je s opravdavanjem pobačaja. Kako možemo dosljedno poučavati o važnosti skrbi za druga ranjiva bića, bez obzira koliko ona bila neugodna ili nezgodna, ako ne uspijevamo zaštititi ljudski embrij, čak i kada njegova prisutnost stvara nelagodu i poteškoće? Kada nestane osobne i društvene osjetljivosti za prihvaćanje novog života, tada slabi i prihvaćanje i drugih oblika života koji su dragocjeni za društvo“.

Nakon opsežne sustavne i etičke raščlambe globalnog stanja, papa Franjo zaključuje da je za učinkovito djelovanje neophodan globalni konsenzus:

„Za suočavanje s temeljnim problemima, koji nadilaze mogućnosti jednostranog djelovanja pojedinačnih zemalja, ključan je globalni konsenzus. Taj konsenzus mogao bi, na primjer, rezultirati planiranjem održive i raznolike poljoprivrede, razvojem obnovljivih i manje zagađujućih izvora energije, poticanjem učinkovitijeg korištenja energije, promicanjem boljeg upravljanja morskim i šumskim resursima, te osiguranjem univerzalnog pristupa pitkoj vodi.“

Poruka enciklike je jasna i nedvosmislena:

„Ako je prisutna ekološka kriza tek neznatan simptom dublje etičke, kulturne i duhovne krize modernog doba, onda ne možemo očekivati ozdravljenje našeg odnosa s prirodom i okolišem bez istodobnog ozdravljenja svih temeljnih ljudskih odnosa… Ispravan odnos prema stvorenom svijetom pretpostavlja da se ne oslabljuje socijalna dimenzija otvorenosti prema drugima, a ponajmanje transcendentalna dimenzija naše otvorenosti prema Božjem “Ti”… Naš odnos s okolišem nikada ne može biti izoliran od našeg odnosa s drugim ljudima i s Bogom. U protivnom, sve bi se svelo na romantični individualizam prerušen u ekološko ruho, koji nas zatvara u zagušljivu samodostatnost.“

Enciklika „Laudato si“ je prožeta nadom. Papa Franjo prepoznaje ljudsku sklonost zlu, ali istovremeno naglašava i ljudsku sposobnost za dobro:

„Ljudska bića unatoč sposobnosti za najgore, također su sposobna nadmašiti sebe, ponovno odabirući dobro i započinjući novi početak, bez obzira na njihove psihološke i društvene okolnosti.”

U konačnici, „kao nikada prije u povijesti, naša zajednička sudbina poziva nas na novi početak“. Potrebna je duhovnost globalne solidarnosti, „koja izvire iz otajstva Presvetog Trojstva“.

Papa Franjo je svojim pontifikatom jasno pokazao što znači biti Crkva u trećem tisućljeću, nastavljajući na temeljima prvoga tisućljeća i preispitujući zidove podignute u drugom. Sinoda o sinodalnosti koristila je metaforu „šatora“, a upravo ta ideja šatora koji se širi savršeno sažima ekleziologiju pape Franje. U svom prvom velikom intervjuu kao papa, u rujnu 2013., Crkvu je opisao kao ‘poljsku bolnicu’ koja liječi rane ljudi na različitim životnim putovima. Tijekom njegova pontifikata postalo je očito da biti poljska bolnica ne podrazumijeva samo reformu, već i obraćenje Crkve koja je slaba i ranjena – u svijetu koji je također slab i ranjen. S obzirom na to da papinstvo pape Franje sada ulazi u povijesne anale, ostaje neizvjesno hoće li se u skoroj budućnosti ostvariti obraćenje koje je tako strastveno nastojao potaknuti.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---