Svitanje nade: Došašće

„U ovom Došašću, vremenu iščekivanja i pripreme za ponovno dočekivanje utješnog otajstva Utjelovljenja i svjetla Božića, važno je razmatrati o nadi. Dopustimo Gospodinu da nas nauči što znači istinski nadati se“ – papa Franjo, Opća audijencija, 7. studenoga 2016.

Za katolike, prava nova godina ne započinje 1. siječnja, već prvom nedjeljom Došašća, kada Crkva ulazi u novi godišnji ciklus čitanja i štovanja Svetoga pisma. Došašće (Advent), liturgijsko razdoblje iščekivanja i nade, poziva vjernike da usmjere pogled iznad tama i nevolja ovog svijeta prema svjetlu Božjeg obećanja i ljubavi. U kršćanskoj teološkoj misli nada je jedna od teoloških kreposti koja je ravnopravna vjeri i ljubavi. Često se teolozi usredotočuju na vjeru i ljubav, ali zanemaruju nadu. A kršćaninova nada upućuje na izvor nade, koji je u Bogu. U vremenu obilježenom neizvjesnošću, podjelama i patnjom, adventska nada postaje svjetionik koji vodi kroz oluje života, podsjećajući na transformativnu snagu Božje milosti. Hitnost adventske nade leži u njezinoj sposobnosti da suprotstavi očaju i cinizmu, koji često prožimaju suvremeno društvo. U svijetu preplavljenom negativnošću, Došašće nije samo razdoblje pasivnog čekanja, već poziv na aktivno njegovanje nade, povjerenja u Božju providnost i vjere u mogućnost otkupljenja, čak i u najizazovnijim trenucima. Srž adventske poruke je jednostavna: svaka tama može biti prosvijetljena Božjom prisutnošću, a svaka rana iscijeljena Njegovom milošću.

Kroz Došašće vjernici su pozvani preispitivati svoja srca i umove, oslobađajući se strahova i tjeskoba kako bi se otvorili transformativnoj moći Božje ljubavi. Na taj način mogu doživjeti pravo značenje ovog svetog vremena: razdoblje čekanja, čežnje i pripreme za Kristov dolazak. Došašće nije samo vrijeme nostalgije, već razdoblje proročke nade. To je poziva na suočavanje s nepravdama svijeta i na predano zalaganje za pravednije i suosjećajnije društvo. U tom duhu, Došašće postaje vrijeme prihvaćanja marginaliziranih pokazivanja solidarnosti s onima koji pate i konkretnog djelovanja iz ljubavi prema bližnjima. Usred užurbanosti svakodnevice lako je zaboraviti pravo značenje Došašća. No, ovo vrijeme poziva vjernike da zastanu, otvore srca i dopuste nadi i vjeri da preobraze njihov život i svijet oko njih.

Došašće je izvrsna prilika da se vjernici prisjete izvanredne enciklike „Spe salvi“ („U nadi spašeni”) pape Benedikta XVI., čiji je naslov potječe iz riječi Pavlove Poslanice Rimljanima: „Ta u nadi smo spašeni“ (Rim 8, 24). Ova enciklika, objavljena 2007. godine s promišljenom namjerom da se uklopi u adventsko razdoblje, pred sam Božić – veliki blagdan Utjelovljenja – naglašava tradicionalno značenje Došašća kao vremena kršćanske nade. Nada, koja donosi radost, temeljni je duhovni stav tijekom ovog liturgijskog razdoblja. Papa Benedikt XVI. snažno ističe da, ako Bog izostane iz ljudskog života, tada izostaje i nada, a tamo gdje nema nade, nema ni istinske radosti. Došašće stoga poziva vjernike da obnove svoju vjeru u Božju prisutnost, jer upravo iz te vjere proizlazi nada koja preobražava svačiji život i unosi svjetlo u svijet.

Temeljna misao enciklike „Spe salvi“ glasi:

„Svijet bez Boga svijet je bez nade. Samo Bog može učiniti pravdu. A vjera nam daje sigurnost da On to i čini. Slika Posljednjeg suda nije prvenstveno slika užasa, već slika nade; za nas možda čak slika nade od presudnog značenja.“

Papa Benedikt XVI. poziva sve kršćane da budu „poslanici nade i za druge“ te podsjeća kako kršćanska nada, što se često zaboravlja, nadilazi osobne granice i ima širi domet. „Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge“, ističe Papa. Stoga bi svaki vjernik trebao zastati i duboko promisliti:

„Je li kršćanska vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu riječ u našem životu?“

Ako je tako, onda kršćani imaju ogromnu odgovornost svjedočiti svoju vjeru i nadu u svijetu koji traži tračak nade. Ovo pitanje poziva na preispitivanje vlastite vjere i njezine moći da oblikuje vjernikov svakodnevni život te da donese svjetlo i nadu onima oko njega. Ovo pitanje poziva na duboku introspekciju i konkretno djelovanje, podsjećajući vjernika da kršćanska nada nije samo utjeha, već pokretačka snaga koja preobražava svijet. Prava kršćanska nada ne smije se svesti na puku utjehu za bolji život u vječnosti, niti postati bijeg od problema i odgovornosti za ovozemaljski život. Kršćanska nada poziva na aktivno zauzimanje za bolji svijet i pravednije društvo. Ako kršćani, iz nepovjerenja prema ovozemaljskoj budućnosti, svoju nadu u Boga usmjere isključivo prema vječnosti, ne bi se trebali čuditi što drugi preuzimaju oblikovanje budućnosti svijeta bez Boga. A to se događa i u svijetu ali i kod nas! Nadati se znači svjesno i hrabro živjeti u napetosti između dviju stvarnosti: sadašnjosti koju živimo i spasenja u koje vjerujemo. Upravo ta napetost čini nadu autentičnom i daje joj snagu da preobrazi i pojedinca i društvo.

U svemu tome:

„Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva. […] Očajan čovjek više ne moli jer se više ne nada; čovjek siguran u sebe i svoju moć također ne moli jer se oslanja jedino na sama sebe. Tko moli, nada se dobroti i moći koja nadilazi njegovu vlastitu moćnost. Molitva je nada na djelu.“

Međutim „moliti ne znači sići s pozornice povijesti i povući se u privatni kutak sreće“. Gospodnja molitva je izlaganje nade.

U razdoblju Došašća vjernici bi kod i nas trebali više razmišljati i govoriti o nadi onako kako o njoj govori papa Benedikt XVI. To je iznimno važno, jer, kako papa Benedikt XVI. ističe, „tada će učiniti najviše i za svoje spasenje“. Naše društvo se danas suočava s brojnim izazovima. (Pre)velik broj ljudi živi u siromaštvu, dok društvo pokazuje simptome „bolesti“: porast asocijalnog ponašanja, kriminala i razbojstva, zloupotreba droga, urušavanje obitelji, politička i gospodarska korupcija, socijalne nepravde i slični problemi. Uz to, demografska situacija i iseljavanje, osobito mladih, dodatno pogoršavaju već ionako složeno stanje. Sve više ljudi gubi povjerenje u budućnost svoje zemlje, pa i svijeta. Često se spominje potreba za »oživljavanjem nade«, ali te riječi nerijetko zvuče pesimistično, kao da sugeriraju da je nada u Hrvatskoj već izgubljena. Došašće, međutim, pruža priliku za obnovu te nade, koja nije samo osobna utjeha, već snaga koja može preobraziti pojedinca i društvo.

Postavlja se ključno pitanje: Ima li kršćanske nade među hrvatskim katolicima? Papa Benedikt XVI. daje i upozorenje i odgovor. Poziva na ponovno promišljanje nade kao ključnog elementa vjere, ističući da prava kršćanska nada ne proizlazi iz svjetovnih uspjeha ili povoljnih okolnosti, već iz dubokog i čvrstog pouzdanja u Boga – jedinog istinskog izvora pravednosti, milosrđa i spasenja. Upravo se u toj nadi krije snaga za preobrazbu, kako osobnog života tako i društva u cjelini:

„Ako se ne možemo nadati ničemu višem od onoga što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići i što nam nude i obećavaju vlastodršci (!) i krojači ekonomskih prilika, u našem će se životu ugasiti svaka nada. Važno je znati da se uvijek mogu nastaviti nadati, čak i onda kada se čini da u mome osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi.“

Često se zanemaruje činjenica da su i kršćani, svojim nedjelovanjem ili nedosljednim svjedočenjem, uvelike odgovorni za to što današnji svijet, uključujući i nas, s društvenog i gospodarskog motrišta često poprima nehuman i nesocijalan izgled. Papa Benedikt XVI. u enciklici „Spe salvi“ naglašava da kršćanska nada nije pasivno iščekivanje, već poziv na aktivno zauzimanje za pravedniji i solidarniji svijet. Polazeći od kršćanskog poimanja nade, papa Benedikt XVI. upozorava na potrebu za „samokritikom suvremenog doba“. To se odnosi i na svakog vjernika, pozivajući ga da prepozna vlastite propuste i preuzme odgovornost za izgradnju društva utemeljenog na evanđeoskim vrijednostima. Autentična kršćanska nada nije samo duhovna utjeha ili bijeg od stvarnosti, već moćna pokretačka snaga. Ona potiče vjernike na djelovanje u službi općeg dobra, pretvarajući vjeru i nadu u konkretne korake prema pravednijem i suosjećajnijem svijetu. „Došašće je putovanje prema horizontu nade“, a ta nada, naglašava papa Franjo, „nikad ne razočarava, jer se temelji na Božjoj riječi.“

Došašće započinje – paljenjem prve svijeće ovog svetog vremena – uz molitvu Gospodinu da rasplamsa nadu u svijetu. Nada je duboko uvjerenje da ljudski životi ima smisao – da je svaki proživljeni dan važan i da je svaka osoba dragocjena, jer Bog voli svakog čovjeka i ima vječni naum za njegov život. Papa Benedikt XVI. u enciklici „Spe salvi“ piše: „Upoznati Boga – pravog Boga – znači primiti nadu.” Nada je duboko povjerenje u Gospodina, vjerovanje u njegova obećanja i sigurnost da On svakog voli, preobražava i posvećuje. Ova nada nije prolazna niti površna; ona nudi čvrstu i istinitu osnovu za čovjekovo postojanje. Kako Papa piše, nada je „temelj koji ostaje, koji nitko ne može oduzeti“. U Došašću, kroz svjetlo svijeća i otajstvo vjere, vjernici su pozvani obnoviti ovu nadu koja daje smisao svakom trenutku njihova života. „Onaj tko ima nadu živi drugačije. […] Onaj koji se nada dobio je dar novog života.“ Upravo ta nada je „temelj koji ostaje, koji nitko ne može oduzeti”.

Zanimljivo je stajalište pape Benedikta XVI. u vezi s zločincima, koji su tijekom povijesti pokušavali svim silama ugasiti nadu svojim žrtvama. Njima Benedikt XVI. poručuje:

„Zlotvori na kraju, na vječnoj gozbi, neće sjediti zajedno za stolom pored svojih žrtava, kao da se ništa nije dogodilo.“

„Svaki da Isusu koji dolazi k nama je pupoljak nade“, poručio je papa Franjo pred sam Božić pretprošle godine. Abraham je vjerovao i imao nadu usprkos svakoj nadi. Velika nada, ukorijenjena u vjeri, upravo iz tog razloga, ima moć nadmašiti svaku ljudsku nadu.

Hitnost adventske nade poziv je na budnost, djelovanje i radost. Ona podsjeća da je svaki trenutak dragocjen i da Kristov dolazak – i kao dijete u Betlehemu i kao Kralj slave – poziva na život koji odražava Njegovu prisutnost i ispunjava Njegova obećanja. Ta nada nije daleki, neostvarivi san, već sadašnja stvarnost. Ona potiče vjernike da u svakodnevnom životu utjelovljuju Kristovu ljubav i donose Njegovo svjetlo u svijet koji čeka i trpi. Advent, kao vrijeme iščekivanja i nade, pojačava vjerničku čežnju za intimnim susretom s Bogom. To nije samo usmjerenost prema budućnosti, već i otkrivanje Njegove prisutnosti u sadašnjem trenutku. Kroz svakodnevne situacije i Božji poziv na sveti život, vjernici grade duboku povezanost s Njim. Svakim korakom na duhovnom putu, Božja ljubav postaje sve vidljivija, otkrivajući dublje slojeve Njegova otajstva. Advent sve poziva da se u ovom posebnom vremenu intenzivnije usmjere na produbljivanje tog odnosa.

Adventska nada, ukorijenjena u vjeri, ima snagu iscijeliti rane i pripremiti put Gospodinu, čineći svakog vjernika svjedokom radosti i nade u ovom vremenu iščekivanja:

„Svijet bez Boga predstavlja svijet bez nade. Samo Bog može donijeti pravdu. A vjera nam pruža sigurnost da On to i čini. Slika Posljednjeg suda nije u prije svega slika užasa, već slika nade; za nas možda čak slika nade od presudnog značaja.“

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---