I. korizmena nedjelja | Božja dobrota je jača od svakoga zla

Lk 4,1-13: U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Kada se među nama ljudima govori o zlu, kada ga gledamo iz daljine u svoj njegovoj snazi kao što se danas događa, obuzima nas onaj osnovni religiozni osjećaj, naime, spopada nas osjećaj straha i fascinacije. Strah nam je pri tome nekako i razumljiv: vidjeti njegovo nakazno lice u bezbrojnim varijacijama, nije nimalo zgodno ni ugodno. No, odakle fascinacija, odakle osjećaj oduševljenja, zanosa, ushita pred zlom? Zlo može fascinirati svojom veličinom i moći, svojom sirovom i nemilosrdnom snagom, kao i svojim podmuklim i lukavim vještinama zavođenja i ostvarenja zlih nauma. Mi ljudi volimo veličinu i snagu: to nas i u susretu s Bogom oduševi. Stoga je vrlo ozbiljan i zahtjevan proces razlikovanja Božje veličine i snage i onoga što se kao zla sila rađa u našim srcima, onoga što se često zaodijeva u vrlo pobožne riječi i ideje.

Kako nam zlo ulazi u srce, da se razumijemo u naše srce? Što ondje govori? Ono se nama uvijek predstavlja u najboljem svjetlu. Svjetlu koje uviđa nevolju i nudi rješenje za nju. Svjetlu koje očituje čak brigu za čovjeka i sugerira mu da svu svoju snagu i energiju postavi u rješenje tog problema. Zato je pred zlom važno biti budan i ispravno gledati. Čovjek koji se brine za druge, njih ne čini svojim robovima, svojim poslušnicima, svojim slugama. Važno je da imamo kruha i vode, da možemo dostojanstveno podmiriti svoje životne potrebe. Ali to ipak nije sve. Ondje gdje nam se samo to nudi kao rješenje našeg života, zapravo je podvala i laž.

Ono se potom prikazuje kao jedina opcija, jedina mogućnost i rješenje. Mi znamo da čovjekov život pa i ovaj svijet postoji iz mnoštva mogućnosti i čovjekove slobode. Zlo nije jedino rješenje, i osobito nije ispravno rješenje. Ono pred nas dolazi kao zadnja stanica, posljednja opcija i riječ. Zlo pripada našem životu kao kušnja, kao iskušenje, ali nije njegova jedina mogućnost. Može se ponekad činiti da tako jest – ali zadnju riječ ima Božja dobrota, praštanje i ljubav.

Zlo nam na koncu pokazuje silinu svoje moći i na taj način sugerira da mu se ne možemo oduprijeti. Da kad se ono pojavi pred nama ljudima da smo mi – već sam spomenuo – fascinirani njime i da prestaje svaka mogućnost našeg otpora zlu. Isus nas doduše poučava da se zlu ne odupiremo, ali u onom smislu da ne prihvatimo logiku zla i da ne uzvraćamo istom mjerom. No, Isus nam i svojim primjerom pokazuje da se zlu može oduprijeti, da pred njim nismo bespomoćni.

Što nam ostaje? Ostaje nam povjerenje u Boga – zlo nam uvijek šapuće kako je to povjerenje beskorisno, dosadno, besperspektivno. Bog nam stalno ponavlja: Ne boj se! Ja sam s tobom! Imaj povjerenja! Ostaje nam molitva kao razgovor s Bogom i razgovor s vlastitim srcem, kao rasvjetljivanje i raščišćavanje pred Bogom onoga što se hoće zavući u naš život kao presudno i određujuće, kao jedino važno, upravo ono što se hoće postaviti na Božje mjesto.

Ostaje nam i aktivno djelovanje da pomažemo, budemo solidarni, oslobađamo, tješimo, promičemo pravdu i praštanje, da stanemo na stranu nemoćnih i nezaštićenih, da krotimo nagone koji mogu podivljati te da u svom djelovanju stalno tražimo Božju volju. Ostaje nam još budnost nad samima sobom i svijest da nismo ništa bolji od onih koji su možda u životu podlegli kušnjama zla ili stradali od njegove moći. Nego: i nas čeka obraćenje i povjerenje u Božju dobrotu, koja je jača od svakoga zla.

Miro Jelečević, polis.ba