Massimo Recalcati: Učiteljstvo pape Franje

Pontifikat pape Franje obilježio je, od izbora njegovog imena, veliki raskid s kodificiranim crkvenim jezikom. Njegov glas nikada nije bio glas suverena koji čvrsto upravlja svojim narodom ili koji teološkom stručnošću brani neosporni autoritet dogmi, nego glas pastira koji prlja svoje ruke, koji se priginje pred ljudskim jadima, i nikada ne uzima nehumani štap osude.

Franjo nije papa zakona i zastrašivanja zakonom, nego papa milosti i nezasluženog spasenja koje ta milost omogućava. Zbog toga je u njegovom pontifikatu ključna riječ „milosrđe“. To je najradikalnija Isusova poruka koja, citirajući proroka Hošea, kaže: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ (Mt 9,13). Ovdje se naravno ne radi o pukom moralnom poticaju, nego o subverzivnom rezu u simboličko tkivo zakona. Oprost i ljubav, na koje upućuje slika milosrđa, drastično prekidaju s isključivo osvetničkim i represivnim karakterom zakona kako bi otvorile nevjerojatan prostor za novu mogućnost.

Grijeh, u tom kontekstu, nije neizbrisiva mrlja, nego ljudsko stanje koje se može prebroditi, razumjeti i u potpunosti prihvatiti. To je Petrov grijeh koji poriče, Tomin koji sumnja, Saulov koji progoni. To je grijeh koji se uvijek može pretvoriti u novi početak. To je prljava voda koja na svadbi u Kani postaje plemenito vino. To je uzeti čovjek koji ustaje nakon što je godinama živio zarobljen beznađem.

U tom smislu, zakon koji Franjo svjedoči, nikada se ne podudara s normativnom primjenom njegovih propisa, nego, kako bi to Levinas rekao, materijalizira se u licu Drugoga, u bezuvjetnom pozivu na bratstvo koje to lice nosi sa sobom. Franjin Bog nije nemilosrdni sudac koji izaziva strah, niti je metafizička impersonalnost bezdušnog zakona, nego otac koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima“ (Mt 5,45).

U tom smislu, milosrđe je ostatak nesvediv na zakon, njegovo „sveto sjeme“, kako bi rekao Izaija, odnosno ono što ne podliježe logici računanja i zasluge, ono što nadilazi legalistički mehanizam simetrične raspodjele. Kao što uči evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu, vjera nije pristajanje uz dogmu, nego liječenje rane. To je slika Crkve kao „poljske bolnice“ koju je predložio Franjo.

Ali to je i slika ovih dana njegovog bolesnog tijela, koje se stalno nalazi između života i smrti. Međutim, to je i njegov način govora, njegov nagnuti i šepajući način kretanja, njegova bratska gestikulacija, njegov radosni smisao za humor. Franjo je papa koji zna dodirnuti, zagrliti, nasmijati se, u cijelosti pokazati svoju krhkost. On je, evanđeoski rečeno, malen koje postaje velik ne protiv malenoga, nego upravo zato što je malen, kao što se događa gorušičinom zrnu koje je Isus spomenuo, a koje postaje bujno stablo na kojem se čak i ptice mogu nastaniti.

Dakle, čak je i njegovo bolesno tijelo, koje je ovih dana u središtu pažnje, postalo mjesto zajedništva i bliskosti. Premda je crkvena vlast uvijek bila u iskušenju da se ogradi iza zidova razdvajanja, on je od početka svog pontifikata odlučio srušiti te zidove. To je ono što je Franju učinilo koliko voljenom toliko i kontroverznom osobom.

Jer kada se milosrđe aktivno svjedoči, prije svega dovodi neplodnu strukturu moći u krizu. Onaj tko se poziva na čistoću doktrine, onaj tko brani krutost pravila bez razumijevanja dubokog značenja zakona, onaj tko želi Crkvu utemeljenu na strogoj distinkciji između pravednih i nepravednih, mora percipirati ovoga papu kao istinsku smetnju.

On nije pontifeks koji primiruje, nego onaj koji postavlja pitanja, nije čuvar pravovjerja, nego otvara dijalog, nije onaj koji potiče politike isključivanja, nego onaj koji je uključivanje učinio političkim programom, nije čuvar nepogrešive prirode zakona, nego njegovog stvarnog ozbiljenja.

U evanđelju, Isus se saginje nad grešnicima, jede i pije s carinicima, ozdravlja subotom, skandalizira konzervativce, pohađa prostitutke, druži se sa siromasima i odbačenima. Njegovo postojanje je eks-statično, dinamično, nemoguće ga je svesti na beživotnu statiku vjerske dogmatike. Isus je neprestano pomicanje granica, nadilaženje određenih ograničenja, on je želja koja se ne boji, nego ga voli u njegovom sjaju i oporosti.

To je ona ista ekstatičnost i isto nadilaženje određenih ograničenja koje nalazimo kod Franje. Nikada nije poslušnost propisima zakona ona koja spašava naš život, nego spoznaja da u strancu i neprijatelju – ili u drugom koji nam nikada nije na raspolaganju – uvijek prebiva brat. U vremenu kada se religijski diskurs može pretvoriti u identitarni delirij, u kojem se vjera ukrućuje u ideologiju – sijući smrt, rat i razaranje, papa milosrđa podsjeća da bit kršćanstva nije obrana prazne tvrđave, nego ekstatični pokret izlaska iz sebe, iz straha od drugoga, iz krutog neslaganja s drugačijošću drugoga. To je pravi skandal: papa koji odbacuje odjeću nemilosrdnog suca kako bi obukao odjeću našeg bližnjeg, onoga koji nam je zaista blizu.

Massimo Recaltati; izvor: La Repubblica, 27. veljače 2025. Prijevod: Predrag Mijić