Flota mira na Jadranu u borbi protiv predrasuda

Od 1994., kad je austrijski pomorac Kristijan Winkler pokrenuo Flotu mira Mirno more, ona je svake godine rasla i na tridesetu obljetnicu dosegnula svoj organizacijski maksimum, a njezin glas se širi među djecom poput nezamisliva sna.

Nama je super lipo

Na pristaništu u Marini Kaštela, u koju su se stekli brodovi koji su na „Mirno more“ krenuli iz matičnih marina, sudionici vježbaju različite vještine – nabacivanje konopa, pogađanje iz vatrogasne pumpe… – uštimavaju pjesme i crtaju po podovima.

Učiteljica iz Ptuja Silvija Tomša dovela je iz svoje škole zajedno s kolegom iz Ljutomera osam učenika. Na regati sudjeluje 13 godina i kaže da su joj i učenicima iskustva „super“.

– Brod je jako mali u odnosu na druge prostore i treba se dosta prilagođavati. To je iskustvo koje većina neće doživjeti u drugim školama u prirodi ili sa roditeljima, kaže defoktologinja Tomša.

Deviza „Mirnog mora“ je da ljudi s različitim iskustvima provedu zajedno vrijeme i upoznaju se i stvaraju prijateljstva koja ih bodre tijekom cijele godine.

– Nama je dobro. Nama je super! Nama je lipo. Nama je super lipo, kaže Branko iz Centra za pružanje usluga u zajednici „Mir“ iz Rudina, koji također s još jednim Brankom iz iste ustanove vježba vatrogasne vještine.

– A večeras idemo na koncert. Tamo ćemo ludovat, govori i hvali pratitelja Iliju Teklića, kinezio-terapeuta iz „Mira“.

Teklić kaže da u ustanovi imaju oko 60 korisnika na trajnom smještaju.

– Vježbamo s njima. Brinemo se za njih. Oni nam to vraćaju stostruko. Vidite njihova veselja. Ovo se ne more platit, kaže.

Navečer se na plaži Marine održava burger-party. Dok nas prema neujednačeno osvijetljenoj plaži vodi domaćin Joško Berket, pokazuje spomen ploču zapovjedniku JNA Tomi Buzovu, rođenom u Kaštelima. Ubijen je jer je pokušao zaštititi Bošnjake koje su srpski vojnici oteli iz vlaka u Štrpcima. Filmom o njemu, Čovjek koji nije mogao šutjeti, Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu. Na plaži se sjedi ili pleše, a cika ponekad probije zvukove glazbe.

Koordinatorica SOS sela iz Sarajeva Amra Dulić je s još dvije osobe dovela sedmoro djece.  Ovo im je, kaže, drugi put da sudjeluju i oni koji su prošle godine bili nisu cijelu godinu prestajali pričati o projektu. Sklopili su neka poznanstva, drago im je da evo i ove godine vide poznate.

Svi smo na jednom brodu

Kapetan Berket nas upoznaje s grupom osoba koja je od prvog dana regate: osnivačem Kristianom Winklerom i obitelji Bartel, tadašnjim izbjeglicama iz Sarajeva.

Kristian je, kaže, radio na jahti 1991. i morao je napustiti posao zbog rata. Pozna sve na Murteru i ima dosta prijatelja.

– Žena od jednog prijatelja me nazvala noću telefonom u Beč, plakala je i rekla da je bilo bombardiranje na mjestu gdje se njezin muž nalazi i da ne zna je li još živ. Bilo je strašno. Bio sam mlad momak, živio sam kako žive mladi momci, puno se pije, disko i djevojke. A u tom trenutku doživite tugu ljudi koji su izgubili nekoga u ratu. Bila su to stvarno mračna vremena. Nikome nisu učinili ništa nažao. Ali bombe su dolazile. Strašno. Morao sam učiniti nešto protiv rata, za mir, objašnjava.

Činilo mu se, kaže, da nema ništa bolje nego da različita djeca budu na jednom brodu, da se upoznaju i međusobno cijene.

– Početkom tjedna su se svađali, a onda, nakon nekoliko dana, radili zajedno. Bilo je vrlo uspješno. I to je bio razlog zašto su svi u ovom projektu htjeli nastaviti, kaže i zaključuje da je vrlo sretan i ponosan.

Mnogi su rekli da je nemoguće, ali ako jedan sanja a drugi ga podržavaju, uspjet će, kaže Radmila Bartel, koja je sudjelovala u organizaciji na razne načine, kao i muž Jadran. Sin Davor je krenuo na Flotu mira s deset godina i danas je na nju došao iz Novog Zelanda, gdje živi, kao VIP gost.

Ako se treba boriti protiv nečeg lošega, ne možeš puškom, nego samo s ljubavi u srcu i dobrotom. Ako to pružimo jednim drugima, onda je svijet spašen, kaže Radmila koje je rođena u Splitu.

Predsjednik Flote mira „Mirno more“ Andreas Bauer sudjeluje od 2010. godine, a od 2019. je glavni organizator. Flota je narasla i dosegla organizacijski limit. Kaže da na pripremama za regatu grupa od oko 70 osoba radi volonterski cijelu godinu. Novčani trošak od oko 600.000 eura osiguraju sponzori i prijatelji.

– Imamo puno različitih sudionika s traumama i s fizičkim potrebama i moramo imati različit pristup. Ali, sve je dobro organizirano i iz ustanova iz kojih dolaze djeca, mi to uklapamo u jednu zajednicu i otvoreni smo svima koji imaju potrebu pomoći, kaže šef regate.

Dolje predrasude

Vrhunac „Mirnog mora“ je bila priredbe „Fešta mira“ u srijedu navečer. Na njoj su sudionici plesali, svirali i pjevali. Gotovo u svakoj točki grupe su sastavljene iz raznih područja i od ljudi raznih sudbina. Nepokretni u kolicima na plesu sudjeluju zajedno s najpokretljivijima.

– To je inkluzija, govori jedan od domaćina, dok su djevojčice s Kosova širokim pokretima i osmijesima plesale srpsko kolo.

Potom je osvanulo kišno jutro i stjeralo sudionike na svoje brodove. Ipak, više ih je hodalo po kiši s kabanicama ili bez nje, bosi ili tek u japankama, tražeći prijatelje, zaobilazeći crteže koji su ostali po podu pristaništa, s imenima simpatija i desecima srca.

Na brodu Branko iz „Mira“ drži ruku Ive iz Splita i nježno na nju naslanja glavu.

U svakoj prilici organizatori Flote mira naglašavaju važnost uklanjanja društvenih predrasuda. Što su to predrasude i kako ih ukloniti?

– Predrasude su da dijete nešto ne može, a ono može što i druga djeca, samo mu treba više pomoći. Zbog tih predrasuda mi smo svugdje nailazili na otpor. Ulagali smo sve to vrijeme kao roditelji, cijela obitelj, prijatelji. Od prvog dana ga odgajamo kao da je dijete bez poteškoća. I, hvala Bogu, to se sad vraća, kaže Milena Bošnjak iz Splita, majka 22-gdišnjeg Antonija s Downovim sindromom. Pitamo je, kako se vraća?

– Antonio sad može apsolutno sve. Mi smo svi sretni, ispunjeni, drugačije gledamo na sve. On nas je naučija da moramo živjeti drugačije, da moramo biti veseliji i otvoreniji. I to mi je najveća vrijednost, da drugačije ja gledam ljude. Kad vidite kako oni sve grle, sve ljube. To je iskreni zagrljaj. Dadne vam neke energije, snage, volje, da si najtužniji na svitu, objašnjava gledajući duboko u oči.

Grozdana Radić iz Vrgorca, majka Marina koji ima slične probleme, kaže da su opservacije u školi postavljene eliminacijski: traže šta dijete ne može raditi a ne šta može. Ta su djeca u vrtiću i školi izolirana i osjećaju da su odbačena. I onda ti nikad ne možeš to nadoknaditi. Da mi imamo pola pogleda na život kao oni, bio bi svijet puno drugačiji, zaključuje.

Antonio  je završio turistički školu, radi u jednom lokalu, svira i igra nogomet.

– Kako provodim dane? Guštan, pivan, veselim se i to je to. Na poslu nije mi teško, dobri su mi i kolege i fini su prima meni, daju mi svašta, i to i to.

– Ljutiš li se i na koga?

– Na nikoga nisam, nikoga, ne.

– Baš ni nekoga ne naljutiš?

A nisam baš. Oni su meni najbolji prijatelji, najbolji drugovi. To je to. Dragi Bog nas čuva i to je to, kazao je kao da se to samo po sebi razumije.

Marinu je bilo najvažnije što je Hajduk dobio jedan nula protiv Dinama.

– Livaja je bio dobar. Imam dres Livaje, kaže nam.

Obitelji blagoslov

Na susjednom brodu je ekipa iz Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu Bakovići iz Srednje Bosne. Ilenu Križanac život nije mazio. U ratnom stradavanju izgubila je muža, ostala s četvore djece i psihički oboljela. Jedan sin je izvršio suicid, a ostalo troje je, kaže, hvala Bogu, njezin brat u Njemačkoj izveo na pravi put. Žali se da kao udovica Domovinskog rata nije ostvarila pravo na muževu mirovinu.

Kakve izgledaju predrasude na bosanski način?

– Doživljavaju nas kao čudake, ali mi se borimo. Pijemo redovito terapiju, radimo, Boga molimo, svak po svojoj vjeri.

Šta bi inkluzija za njih značila, pitamo je.

– Pa da nam obezbijede više radnih mjesta. Ali, invalide obično nigdje ne primaju na poslu. Ovdje je nam je divno. Posebno za mlade.

U to na palubu izlaze dvije mlađe cure, također iz Bakovića. Odmah zovu momke iz susjednog broda:

– Matane, Matane, ajde da te vodim u Bosnu! Da vidiš kako je!

Jedrilice počeše isplovljavati jedna za drugom. Slijedi ih trabakul Šćedro, koji potom promiče na čelo plovila. Oplovljavali smo krug kaštelanskom rivijerom obrnuto kazaljkama na satu. Kapetan Joško Berket objašnjavao je znamenitosti grada i zaljeva u koje utiskuje iskustva s Mirnim morem.

Kaže da je Marina Kaštela domaćin flote jedanaest godine i da toliko sreće nije doživio ni u jednoj drugoj prilici. Nitko se ne zna radovati kao ta djeca. Za njegovu obitelj, koja je sve do jednog u uključena u organizaciju, kaže da je Mirno more veliki blagoslov.

– Evo dižu jedra u znak mira, uzbuđeno će Berket.

Jedrilice su podigle jedra. Na prolazu prema otvorenom moru između otoka Čiova i Marjana, Šćedro je zaokružio prema Marini, a brodovi sa sudionicima su se počeli odvajati i nastavljati ploviti u svoje matične luke. Sa paluba jedrilica mahali su jedni drugima, a zatim se nastavljali opraštati radio vezama. Do sljedeće godine.

---

(Tekst i foto: Ivo Lučić, Hina)

---