Međugorje: navodne poruke i plodovi bez korijena

---

Piše: Andrea Grillo

---

Želio bih predložiti nekoliko razmišljanja o nedavnoj Noti Dikasterija za nauk vjere Kraljica Mira, koja u podnaslovu upućuje na „duhovno iskustvo“ vezano za Međugorje. Upozoravam, od prvih brojeva, na pozitivno nastojanje teksta da se odmakne od uobičajenog načina rimskih izjava. Naravno, cijena plaćena za ovu očitu inovaciju izgleda vrlo visoka.

To nije zato što se mora nužno držati uobičajenih oblika izražavanja crkvenog učiteljstva, nego zato što novi oblici, poput ovog koji se ovdje jasno pojavljuje, zahtijevaju jasne formulacije i neproturječne odluke. U tekstu se već u prvim recima primjećuje da ova „priča“ mora imati kraj.

Ali kraj je moguć samo ako dosljedno govorimo, a ne ako se o istim temama zapletemo u tvrdnjama i poricanjima. Dokument ima vrlo jasnu (ali po mom mišljenju neadekvatnu) strukturu: nakon kratke (ali ne i nevažne) prethodne napomene prvo se bavi „plodovima“, a zatim „porukama“. Gotovo kao da implicira da plodovi ne ovise o porukama i da poruke ne utječu na plodove. Razmotrimo bolje ta tri koraka.

Prethodne napomene

U prva dva broja nastoji se usmjeriti cjelokupnu interpretaciju, kako isključivanjem tema tako i preciziranjem uporabe tekstova. Činjenica je da se ne zahtijeva moralna savršenost „vidjelaca“, ali to što se termin „poruke“ uvijek mora razumjeti kao „navodne poruke“, prilično je riskantna tvrdnja. Javno štovanje na kojemu se, u konačnici, utvrđuje „nihil obstat“ [lat.: ništa ne stoji na putu, nema zaperka], temelji se na porukama čije upućivanje na Mariju ostaje pod upitnikom velikim poput kuće.

Može li ovo biti dovoljno? Je li moguće izvući se jednom naizgled marginalnom, ali odlučujućom tvrdnjom (i ponovljenom u br. 37), koja pretpostavlja da se cijeli drugi dio teksta, čitav posvećen preispitivanju „poruka“, zasniva na jednoj „pretpostavci“ (kako u kognitivnom tako i u moralnom smislu)?

Jednako tako je problematičan prikaz objektivnosti pozitivnih sadržaja porukâ, dok se oni negativni definiraju kao „po mišljenju nekih“. S jedne strane, poruke i vidjeoci su tek „navodni“, ali s druge strane se ono pozitivno prikazuje kao objektivno, dok se ono negativno čini samo rezultatom mišljenja nekih.

Plodovi

Nema sumnje da iskustva koja se okreću oko Međugorja sadrže također elemente bogatstva i intenziteta, kako u smislu bogoštovne prakse tako i u smislu života pojedinaca.

Ali osnova ovih plodova očito je utemeljena na tjednom ritmu porukâ koje proizvode očekivanje od vidjelaca i od samih poruka. Odvojiti plodove od „navodno autoritativnog“ posredovanja, prilično je teška metodološka pogreška.

Istina je da na ovaj način dokument uvodi prilično znakovitu jezičnu i proceduralnu inovaciju. Ali jednako tako je istina da se ova novost više doima kao „slaganje nekada s jednim a nekada s drugim“, nego hermeneutičko objašnjenje fenomena. Je li moguće proklamirati lažne stvari i ostvarivati evanđeoski život? Moramo li se naviknuti razmišljati na takav način?

Poruke

Jedna ovako detaljna analiza porukâ nastoji, kroz cijeli tekst, umanjiti ono početno upozorenje koje je imalo za cilj naglasiti „navodnu“ kvalitetu poruka.

Dugo nabrajanje različitih tipova porukâ, jednom preuzeto u Notu rimskog Dikasterija, nastoji proizvesti autoritativan predmet, dok u stvarnosti radi na tekstovima lišenim svakog autoriteta. Ovo nije prvi put da se događa u posljednjih nekoliko godina.

Kako se ne prisjetiti dugotrajnog rada koji je sekcija tadašnje Kongregacije posvetila „reformi Misala iz 1962.“ koja je u ožujku 2020., usred pandemije, načinila dva fantomska dokumenta, koji su ubrzo zaboravljeni? Zašto bi se uopće trebalo tako uzvišene kategorije (kao što su pneumatologija, kristologija, zajednica, duhovnost…) posvećivati tekstovima koji nemaju nikakvog autoriteta?

Ovdje je u pitanju izvjesno iskrivljenje pogleda, koji polazi od plodova i dolazi do poruka, dovodi do opravdavanja „javnog kulta“ unatoč alarmantnoj dvojbenosti mnogih poruka. Gotovo kao da je eventualno nastali sveti život neovisan o naviještenim riječima i o subjektima koji tvrde da ih prenose Gospi.

Zaključci

Želio bih zaključiti na dvije razine. Prva je ona koja se odnosi na posljedice dokumenta koje ostaju u dvosmislenosti prethodnih napomena. S jedne strane, zapravo, br. 38, 39 i 40 nalažu jedno, ali i suprotno od toga.

Potvrđuje se nihil obstat na osnovu kulta, ali se svaka buduća poruka podvrgava ispitivanju. Svakom vjerniku ostavljena je sloboda priključiti se ili ne priključiti ovom „kultu“, ali se istodobno pastirima i vjernicima preporuča plodnost ovog duhovnog iskustva. Čak se kaže u br. 38: „moguće je bilo registrirati da su se usred nekog duhovnog iskustva verificirali mnogi pozitivni plodovi i da se u Narodu Božjem nisu raširili negativni ili rizični učinci.“

To isključivanje negativnih ili rizičnih učinaka je, međutim, u suprotnosti s mogućnostima koje se ostavljaju svakom pojedinom dijecezanskom biskupu da „procijeni pastoralnu vrijednost“ ovog iskustva, ili da to ne učini.

Na drugoj razini čini mi se da mogu još jednom uočiti istu tendenciju Dikasterija pod prefekturom kard. Fernandeza. Želja da se slijedi „nove puteve“, izgleda posve vrijedna poštovanja. Ali učinci ove „premoduliranja“ ponovno nas ostavljaju vrlo zbunjenima.

Dogodilo se to zbog „ne-blagoslova“ Deklaracije Fiducia supplicans [Deklaracija – Molitveno povjerenje], dogodilo se zbog prevelike snage formula u Gestis verbisque [o valjanosti sakramenata], a događa se i zbog ove „priče“ o Međugorju, gdje pokušaj razdvajanja plodova od poruka, i poruka od plodova, ne dovodi do rješenja, nego do ne-rješenja.

Rim je rekao i sve je ostalo kao prije. U istom vrtu gušter pronalazi kukca, krava travu, a mačka miša. U ovom vrtu čak ni Sin „jedan i trojedan“ nije tako velika greška. Dovoljno je samo da se poveća broj krunica i hodočašća i sve se može tolerirati.

---

Andrea Grillo (Savona 1961.) od 1994. predaje sakramentologiju i filozofiju religije u Rimu, na Papinskom sveučilištu S. Anselmo te liturgiju u Padovi, u opatiji Santa Giustina.

---

Izvor: settimananews.it; prijevod: Predrag Mijić, polis.ba

---