Druga nedjelja po Božiću | Utjelovljenje – skandal i milost

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

---

Danas nas liturgija vodi u srce Božićnog otajstva – u kontemplaciju Božje Riječi, koja ne ostaje skrivena, nego ulazi u naš svijet i postaje tijelo. Prolog Ivanova evanđelja, kojeg danas čitamo, divna je pjesma svjetlosti i života, otkriva dubinu Božje ljubavi prema čovjeku i svijetu. Kroz njega nas evanđelist Ivan poziva da se zaustavimo, da znamo zastati i diviti se toj tajni utjelovljenja – trenutku kada Bog postaje jedan od nas.

Evanđelist započinje riječima: „U početku bijaše Riječ“. Ove riječi nas vraćaju na sami početak, u trenutak stvaranja. Bog, koji je izgovorio svijet u postojanje, sada ulazi u taj isti svijet na novi način – utjelovljenjem. Riječ nije samo glas ili zvuk, ona je Božja prisutnost, njegov plan spasenja i njegov dijalog s čovječanstvom.

U svijetu prepunom tame i podjela, ratova i svađa, Krist donosi svjetlost. Ta svjetlost nije tek fizička, nego je svjetlost istine, pravde i ljubavi. Iako tama pokušava nadvladati svjetlost, ona to ne uspijeva. To je snaga Božje prisutnosti među nama – ona je sigurna i vječna.

Ivan govori: „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“. Ova rečenica je srž našeg kršćanskog vjerovanja. Bog, koji je transcendentan, dolazi nam u liku čovjeka. Utjelovljenje je veliki skandal, ali i izvanredna milost. „Skandal“ ukazuje na teškoće prihvaćanja Istine – „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“, dok je „milost“ nezasluženi dar Božje ljubavi – „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Božje utjelovljenje uvijek je izazivalo čuđenje i nerazumijevanje, ali je istovremeno izvor najveće nade i spasenja. Bog nije ostao daleko, nego je postao dio naše stvarnosti, osjetio naše patnje i radosti, te nas pozvao da ga slijedimo u ljubavi.

U Isusu, Bog ne ulazi samo u naš svijet nego u naše slabosti, ograničenja i našu smrtnost. On se nije utjelovio da bi nas osudio, nego da bi nas spasio, oslobodio od grijeha i doveo natrag Ocu. To nas uči da Bog nije ravnodušan prema našim teškoćama. On je uvijek s nama, sudjeluje u našim unutarnjim borbama.

Evanđelje nas poziva ne samo da kontempliramo ovu Riječ, već da je svjedočimo svojim životom. Sveti Pavao u poslanici Efežanima kaže da smo svi pozvani biti dionici Kristove slave i nasljednici Božjeg kraljevstva. To nas obvezuje da odsijevamo Božjom svjetlošću, posebno tamo gdje prevladavaju tama i nepravda, korupcija i izrabljivanje slabijih. U svijetu koji često djeluje kao mjesto sukoba interesa, pohlepe i sebičnosti, naša prisutnost treba biti tiha revolucija ljubavi i pravednosti. Biti svjetlo ne znači samo govoriti o istini, već živjeti istinu, donositi utjehu potlačenima, a utjehu popraćenu djelima koja mijenjaju stvarnost.

Ova nas nedjelja na poseban način poziva da budemo nositelji nade – ne pasivne, već aktivne nade, koja hrabri obespravljene, hrani gladne i pruža ruku usamljenima. Neka naše riječi i djela budu svjetionik koji vodi izgubljene i odbačene prema sigurnosti zajedništva i ljubavi. Kristova svjetlost ne ostavlja prostor za neutralnost. Ona nas potiče da stojimo uz one na margini društva, kao odraz Boga koji je uvijek na strani slabih.

Naša je misija prožeta nadom koja oživljava, baš poput svjetla svitanja koje raspršuje tamu noći. Biti nositelji nade znači vidjeti Božju sliku u svakom čovjeku, znajući da u Kristu nema onih koje treba odbaciti, već samo one koje treba podići i zagrliti. Tako postajemo svjedoci Božje prisutnosti u svijetu – svjetlost u tami koja nikada ne prestaje svijetliti. Ako je Bog postao čovjek, nema situacije, koliko god teška bila, u kojoj ne može donijeti preobrazbu.

U Kristu imamo izvor snage, mira i radosti. I ne dolazimo slučajno na svijet, u svjetlo. Ovdje dolazimo jer nas je Bog izabrao. Bog je „i prije postanka svijeta“ mislio na svakoga od nas jer se kroz svakoga od nas želio očitovati u novom, izvornom i kreativnom obliku, želio je obogatiti sve stvoreno i našom prisutnošću. Pavao nadalje piše da nas je izabrao „da budemo sveti“, što znači odvojeni od svakog oblika zla i „bez mane pred njim“. Ono što, prema evanđeljima, čovjeka čini nečistim, znamo, jest zlo koje čovjek hotimično čini drugima. A tako nas Bog nije zamislio ni takvima stvorio.

Bog, Stvoritelj, ima takvo poštovanje prema svakome od nas, u svakoga od nas ima toliko povjerenja da nas smatra sposobnima za suradnju ​​u njegovom stvaralačkom djelovanju. Za Isusa Bog nije stvorio ovaj svijet, već ga još uvijek stvara i treba svakog od nas da ga nastavimo stvarati. Evanđeoski odlomak i nada koju imamo na ovom početku godine pomažu nam razumjeti i pozdraviti ovaj Božji plan kojim nas je stvorio da stvaramo. Mi smo živi da oživljujemo druge, ljubljeni smo i pozvani osposobljavati za ljubav.

Riječ, koja je bila u početku, sada je s nama. Neka nas ova liturgija nadahne da poput Ivana Krstitelja budemo glasnici svjetlosti u našem vremenu. Neka naše riječi i djela odražavaju Božju ljubav, koja je tijelom postala i među nama se nastanila.

---

Branko Jurić

---