Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Puno sreće
Prije više od dva stoljeća, Immanuel Kant je primijetio da je pojam sreće toliko neodređen da, iako svi žele postići sreću, nitko ne može dosljedno reći što točno želi i hoće. Nije li krajnje čudno što smo toliko nejasni u vezi s onim na što navodno trošimo mnogo energije, pa čak i većinu života?
Najjednostavnija novogodišnja čestitka započinje nekako ovako: „Puno sreće, zdravlja, ljubavi…“ Bez obzira na kojem je mjestu, prvom, drugom, trećem…, sreća je uvijek među željama. Sreća je postala stalni pratitelj našeg života kojemu je gotovo nemoguće umaknuti i čiji se teritorij ne može zauzeti. Naš svakodnevni život je obilježen njome. U društvima obilja samo još ona nedostaje. K tomu reklame sretnih ljudi i obećanja o sreći: bilo da je riječ o mineralnoj vodi, mlijeku sretnih krava, sretnom braku ili nečemu drugome dodatno je čine nesavršenom. Međutim da težnja za srećom nije samo želja svih ljudi već pravo svakog čovjeka u njegovoj osnovi postojanja, zorno pokazuje Američka deklaracija o neovisnosti. Tamo piše: „Mi smatrano ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.“ Ujedinjeni narodi su, čak, 2013. godine proglasili 20. ožujka „Međunarodnim danom sreće“.
Sreća nije nova tema. Njemačko-američki filozof i književni kritičar Ludwig Marcuse (1894.–1971.) u svom djelu Philosophie des Glücks von Hiob bis Freud u prvom poglavlju „Što je sreća?“ piše: „Postoje čežnje koje ne ostare. One s vremena na vrijeme postanu pomalo nepopularne – a zatim, s vremena na vrijeme, ponovno postanu moderne. Među tim vječno mladim starinama nalazi se i sreća. […] Mnogi […] su razmišljali o tome što znači biti sretan. I danas netko ponovno razmišlja. I sutra će netko ponovno razmišljati. I samo oni koji ne razmišljaju kažu: sreća – nije ništa drugo nego samo riječ.“ Aristotel u Nikomahovoj etici bilježi sljedeće: „Što se tiče same riječi slažu se gotovo svi; jer i svjetina i oni obrazovani kažu kako je to blaženstvo, pa poistovjećuju ‘dobro živjeti’ i ‘dobro djelovati’ s biti blaženim.“ Mnogi aspekti sreće jesu stari, ali noviji pritisak na ljude da moraju biti sretni je više od lingvistike, što se ogleda, primjerice, u eseju o prisilnoj sreći (Neprestana ushićenost: esej o prisilnoj sreći) Pascala Brucknera koji je 2000. u Francuskoj postao bestselerom. Pritisak na sreću ne očituje se samo u potrebi za posjedovanjem mnogih materijalnih stvari, posebno različitih statusnih simbola, već također zahtijeva i fizičke osobitosti – vanjsku tjelesnu ljepotu i dubok novčanik. Dogma da moramo biti sretni danas se etablira kao nova grana znanosti. Instituti poput IFG München (Institut za istraživanje sreće) ili IFEG (Institut za europsko istraživanje sreće) u Beču bave se pitanjima raznih faktora koji utječu na sreću i mogućnostima njenog postizanja.
Od pamtivijeka se ljudska bića pitaju: što je sreća?; kako se može postići?; je li urođeni fenomen?; može li se naučiti?; je li rezultat vlastitog djelovanja?; ovisi li samo o vanjskim slučajnostima?; je li subjektivna?; može li se generalizirati? Pokušaj preciznog definiranja sreće je vrlo problematičan, jer svatko ima vlastitu viziju sreće. Ta nejasnoća ima svoje opravdanje: s jedne strane, svi ljudi teže sreći, a s druge strane, sreća je uvijek individualna stvar. To što svi ljudi teže sreći i da je svatko kovač svoje vlastite sreće sreći daje istovremeno i nešto univerzalno i nešto osobno. Konfuzija oko prirode našeg cilja – sreće naravno, nije nova spoznaja. Prije više od dva stoljeća, Immanuel Kant je primijetio da je pojam sreće toliko neodređen da, iako svi žele postići sreću, nitko ne može dosljedno reći što točno želi i hoće. Nije li krajnje čudno što smo toliko nejasni u vezi s onim na što navodno trošimo mnogo energije, pa čak i većinu života? Ako je doista teško zamisliti ljudski život bez te osnovne želje tada bi trebalo moći objasniti što je to bez čega ljudi ne mogu.
Kada se govori o potpunoj sreći (blaženstvu = εὐδαıμονία-eudajmoniju) može se zaključiti da etički ciljevi i učenja koja su se prakticirala prije više od 2000 godina i dalje imaju vrijednost u 21. stoljeću. Zapadnjačka filozofija intenzivno se bavila idealnom i metafizičkom refleksijom pojma sreće. Dok je filozofija iz svoje perspektive uvijek pokušavala pružiti čovjeku alat za moralno djelovanje i dobar život, kako bi se na taj način postiglo sreću, ta je ključna filozofska zadaća u modernom dobu decentralizirana i prenesena na druge discipline. Psihologija je, primjerice, preuzela zadatak istraživanja ljudskih karakteristika, vrlina, dobrobiti, zadovoljstva, talenata i pozitivnih emocija. Fokus je na ljudskim snagama, pozitivnim osobinama i životnim iskustvima. To novo saznanje u skladu je s Aristotelovim učenjem koji je davno ustvrdio da onaj tko čini dobro postaje sretan.
Prema Aristotelu, sreća se temelji na vrlinama i oblikovana je razboritošću i mudrošću „te je jasno kako je nemoguće biti razborit ako čovjek nije dobar“. Za njega je najviši cilj kojem treba težiti krajnji cilj koji se traži zbog njega samog. Taj cilj on ne naziva srećom, nego blaženstvom u punom smislu, koje se u idealnom slučaju postiže filozofskim razmišljanjem, ali je u osnovi prisutna u svakoj razborito vođenoj kreposnoj aktivnosti duše. Užitak može biti dodatni aspekt moralnog djelovanja, ali nije nužan, jer je djelovanje prema vrlini već po sebi užitno. Tu svakako spadaju vanjska dobra i materijalne stvari kao osnovne potrebe za tijelo, duh i dušu, koje mogu biti povezane s dovoljno hrane, higijenskim uvjetima, zdravstvenom zaštitom, sigurnošću, financijskim sredstvima za stvaranje i održavanje stambenog prostora, pristupom obrazovanju te mogućnošću profesionalnog rada, ali i postavljanjem ciljeva i mogućnošću da se vlastite želje i planovi, barem u osnovi, mogu ostvariti. Svi ti preduvjeti trebali bi biti povezani s dobro funkcionirajućim društvenim okolišem: obitelji, prijateljima i poznanicima, jer je čovjek zoon politikon, biće zajednice. Zdrava priroda i poticajni kulturni krajolik su kruna sreće. Mnoge od tih komponenti sreće, koje Aristotel opisuje u Nikomahovoj etici, očito su se pokazale kao stvarne imanentne osobitosti sreće, jer su očuvane kroz vrijeme i danas se smatraju osnovnim sastavnicama sreće.
Aristotelov stav da treba preuzeti odgovornost za vlastito djelovanje i, posljedično, za svoju sreću, je itekako smislen. Bilo bi neodgovorno tako nešto čudesno kao što je sreća prepuštati volji bogova ili čak slučaju. Na kraju, vlastitu sreću držimo u svojim rukama, djelujući u skladu s vrlinama.
Ali što čovjeka, konkretno, čini sretnim? Koja kreposna aktivnost donosi sreću? Ne mora to nužno biti filozofski život, niti uvijek velike stvari, jer i male stvari iz svakodnevnog života mogu učiniti čovjeka sretnim. Opće je mnijenje kako su upravo te male stvari ključne za sreću. Ali tko se danas želi zadovoljiti malim i u njemu tražiti sreću kad je sve oko nas predimenzionirano i grandiozno? A što tek reći o uvjetima na koje ne možemo utjecati poput zdravlja ili obitelji koja nas voli. Sreća bi mogla biti i šetnja plažom u mirno poslijepodne, čitanje, pisanje, meditiranje, dokoličarenje, snivanje, itd. Aristotel bi rekao kontemplativno promatranje svijeta stvara lijepe trenutke koji nas čine sretnima. Svijest o tome što sve imamo, tko zapravo jesmo i koliko nam je dobro je više od sreće za kojom tako bjesomučno trčimo. Materijalno blagostanje i vanjska dobra omogućuju određenu kvalitetu života i smanjuju egzistencijalne brige, ali sami po sebi ne donose sreću. Potrebna je pojedinčeva aktivnost. Sreća nije nešto što dolazi izvana, već se ostvaruje kroz uspješan način života uz pomoć unutarnjih, duhovnih dobara poput ljubavi, milosrđa, solidarnosti i (raz)uma koji vode do dobrobiti i unutarnjeg mira. Mješavina mnogih iskustava i doživljaja, oblikovana dubokim osjećajima, intenzivnim percepcijama i senzornim iskustvima mora biti sretna. Sreća je i radost, zadovoljstvo, ispunjenost, dobrobit, međusobni odnosi, profesionalni uspjeh, zadovoljavajući posao, optimalna osobna sloboda, prakticiranje vlastitih religijskih uvjerenja. To su sve stvari koje razgaljuju srce.
Međutim, nije tako lako u svakodnevnom životu obratiti pozornost na unutarnje vrijednosti kao važne dijelove sreće, jer se često zavaravamo vjerujući da nas vanjska dobra čine sretnima, a ne djelovanje u skladu s vrlinom i razumom duše. Na ovu opasnost upozorava i austrijski filozof Peter Strasser u svojoj knjizi Was ist Glück?: Über das Gefühl, lebendig zu sein. On kaže da ljudi sreću traže u vanjskim stvarima vjerujući da nešto konkretno moraju učiniti i postići kako bi bili priznati sretnim osobama. Često se, međutim, gubi „trenutak doživljaja“ sreće. Kada se postigne ono što smo smatrali potrebnim za sreću imamo sve osim jednog: osjećaja da smo zaista sretni, jer „na mjesto sreće već je odavno došlo samo vjerovanje da smo sretni“. Ljudi vjeruju da mogu postići sreću jer su dobili ono što su željeli, ali na kraju se pokaže da im ispunjenje željenog cilja zapravo ne donosi pravu sreću, zaključuje Strasser tužno.
Aristotelov stav da treba preuzeti odgovornost za vlastito djelovanje i, posljedično, za svoju sreću, je itekako smislen. Bilo bi neodgovorno tako nešto čudesno kao što je sreća prepuštati volji bogova ili čak slučaju. Na kraju, vlastitu sreću držimo u svojim rukama, djelujući u skladu s vrlinama. Svaka osoba ima vlastite želje, potrebe i sposobnosti i smještena je u svoj vlastiti društveni kontekst. Svaka osoba bi trebala odlučiti kako će oblikovati svoju osobnu sreću. Razmatranje sreće kao dužnosti možda bi ipak bilo previše. Prema Kantu, težnja za srećom prirodna je ljudska osobina, a sreća se temelji na zapovijedi ćudorednosti koju on povezuje s kategoričkim imperativom upućenim svakom pojedincu. O blaženstvu Kant kaže: „Blaženstvo je zadovoljenje svih naših nagnuća“, a to dopunjuje tvrdnjom: „čini ono što te čini dostojnim da budeš sretan“. Iako bi bilo poželjno da svi budu sretni, upravo postavljanje te obveze ljudima moglo bi priječiti da se ona postigne.
Današnja potrošačka industrija gotovo isključivo reklamira sreću kao ultimativni cilj svih ljudskih aktivnosti. Ona sugerira građanima da će biti sretni jedino ako uvelike konzumiraju dobra koje im ona nudi pretvarajući ih u naivne i solventne potrošače. Od odjeće, preko statusnih simbola poput modernih tehničkih uređaja kao što su pametni telefoni, tableti, prijenosna računala i slične stvari, do skupih satova, sportskih automobila, luksuznih stanova, putovanja iz snova, te wellness boravaka koji obećavaju opuštanje i ljepotu, kao i ekskluzivnih članstava u različitim institucijama, osobnih fitness trenera ili plastičnih operacija. Danas se potencijalnim kupcima nude gotovo sve vanjske stvari za koje se smatra da su želje srca i koje bi navodno činile sretnim, ili barem trebale činiti.
Pitanje „Što je sreća?“ nije lako odgovoriti. Unatoč brojnim preduvjetima za sreću, dovoljno vanjskih dobara za osiguranje života i društvenog okruženja, još uvijek nije nastala univerzalna definicija sreće koja bi bila jednoznačno prihvaćena. Vanjska dobra, kao što Aristotel piše mogu biti korisna sredstva za olakšavanje svakodnevnog života i postizanje sreće. Međutim, vanjska dobra nisu nužni uvjeti za postizanje sreće. U suprotnom svi ljudi koji su siromašni, bolesni ili stari, kao i svi oni koji imaju ograničene tjelesne sposobnosti, bili bi nesretni. Možda je sreća to što ne znamo točno što je sreća i što zapravo tražimo! Aristotel je primijetio da mase uvijek definiraju sreću (εὐδαıμονία-eudaimoniju) kao ono što im trenutno nedostaje, bilo to zdravlje, bogatstvo ili ljubav. Nakon što postignu jedno od toga mase pretpostavljaju da će sljedeći nedostatak biti okrunjen žuđenim stanjem: srećom.
Prava sreća (blaženstvo-eudajmonija) može biti samo zajednička i u zajednici. Sreća je ono što učinimo od sebe i za druge. Sreća je u samom postojanju na što upućuje Budin (560–480 pr. Kr.) citat: „Nema puta do sreće, sreća je put!“
Prema Kantu priroda nas nije dizajnirala da budemo sretni. Ljudi su oblikovani prirodnom selekcijom, u brojnim aspektima i iz brojnih razloga, da budu nesretni. Ne-sreća nam daje poticaj da nastavimo težiti onim dobrima i situacijama koje nam donose veći diferencijalni reproduktivni uspjeh. To se može vidjeti u različitim mehanizmima koje je nedavno otkrila empirijska psihologija, a koji služe upravo tome da osiguraju da, čak i ako postignemo stvari za kojima težimo, naše pozitivne reakcije na ta postignuća brzo nestaju, i u gotovo svakom slučaju, mnogo brže nego što očekujemo. Dijelove ovog lukavog duševno-duhovnog sustava prepoznali su svi glavni religijski pravci i mnoge filozofske škole. Međutim, bez uvjerljivog objašnjenja zašto potraga za srećom često ne donosi obećani rezultat, pozivi da se izbjegne njezino zadovoljstvo izgledju kao moralizirana zabrana užitka ili zabave. Takvo objašnjenje dio je onoga što evolucijska rekonstrukcija naših pojmova sreće nastoji ponuditi. Zato je sreću teško objasniti ijednom teorijom, jer se ona dijeli i živi u drugima i s drugima.
Zato je danas teško biti sretan jer je sreća postala hvalisanje, sebičnost, samopromocija, bildanje vlastite uskogrudnosti i zatvorenosti. Prava sreća (blaženstvo-eudajmonija) može biti samo zajednička i u zajednici. Sreća je ono što učinimo od sebe i za druge. Sreća je u samom postojanju na što upućuje Budin (560–480 pr. Kr.) citat: „Nema puta do sreće, sreća je put!“ Stare vrijednosti važne su za novo iskustvo sreće u današnjem društvu bez potrebe za odricanjem od nekih hedonističkih elemenata. Osjećaj vlastite sreće ostaje složen i promjenjiv, jer su i dalje ljubav i zdravlje, dovoljna osnovna sredstva za život, nezamjenjivi. Uz sve ostalo, puno sreće u Novoj godini! Budite sretni!
Franjo Mijatović, polis.ba