Bogojavljenje | Bog slabih

Mt 2,1-12: Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok:
’A ti, Betleheme,zemljo Judina!
Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim
jer iz tebe će izaći vladalac
koji će pāsti narod moj – Izraela!’«
Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.«
Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.

Bog se u Betlehemu objavio u slabosti i krhkosti, u poniženju i odbačenosti. Tako Bog ulazi u povijest da bi izokrenuo vrijednosti koje su promicali vladari, antički junaci, razni kolonizatori i dotadašnji ljudski i božanski autoriteti. Takvim nastupom je i sebe dezavuirao u očima ljudi, porekao svoja ovlaštenja, limitirao svoju relevantnost. Herod je ipak prvi prepoznao opasnost takvog slabog božanstva. Ono ga ispunjava strahom i anksioznošću. Novi kralj ne dolazi s vojskom, bogatstvom ili političkom moći, već iz hladne štalice. On je subverzivna prijetnja jer inspirira, angažira, budi nadu u promjenu. Zbog toga je neprijatelj svih sustava koji promiču prava privilegiranih, opravdavaju nedodirljivost silnika, koji ignoriraju solidarnost i glas onih s margina. Herodima naše povijesti, kojih ne manjka ni među deklarativnim kršćanima, takav bog ne može pomoći, i oni ga kroz sva vremena progone izvrćući njegovu poruku, pokušavajući ga svesti na plemenskog, nacionalnog ili boga neke druge elite.

Herod je neizostavno morao promašiti u svome konačnom naumu, jer se ipak kao čovjek usprotivio samom Bogu. Ipak, uspio je Boga potisnuti, gurnuti ga u izbjeglištvo, u skrivenost. Bog će se kroz čitavu povijest uvijek morati maskirati, pritajiti. Kako bi ga se otkrilo biti će potreban napor mudraca, sposobnost da se prepozna veličinu u malenosti. Kako bi bili spremni pokloniti darove Kralju koji ne sjedi na prijestolju, već leži u jaslicama, potrebna je vjera, ustrajnost i pronicljivost. Nije jednostavno imati povjerenja u dobro, prepoznati Boga u onim trenucima života koji su obilježeni skromnošću, ranjivošću ili beznadnošću. Vjera mudraca je otpočetka bila vjera križa, vjera hodočašća. To je trijezna vjera, svjesna teškoća i napora, ali vjera zagledana u cilj, koja uvijek iznova budi pouzdanje i poletnost.

Priča o Herodu i mudracima je arhetip kršćanske duhovnosti koja je protkana odnosom socijalne i osobne dimenzije. Predstavljajući Boga koji dolazi u krhkosti, poziva nas da ga prepoznamo u slabostima koje nas okružuju i koje su u nama. Bog je u onima koje su drugi zanemarili i prezreli, koji su pobijeđeni i nasamareni. Njihov neuspjeh nije volja sudbine, već je to Božji vapaj da ih se izbavi, da im se vrati dostojanstvo. Teško će taj vapaj čuti onaj tko je Boga zanemario u sebi, tko ga nije spreman prepoznati u vlastitom životu. Tko Boga traži kao potvrdu vlastitih ambicija zapliće se u herodovske antinomije i nema sluha za potrebite. Tko pak Boga prepozna kao dobroga Oca, kao izbavitelja u vlastitim slabostima, nesigurnima i izgubljenostima, taj će ga znati navijestiti drugima u milosrđu koje će im iskazati. ‟Milosrđe je znak svetosti i zajedništva s Bogom, te najbolji oblik evangelizacije koju Crkva ima na raspolaganju”, napisao je talijanski nadbiskup, franjevac Francesco Neri (Il nucleo filiale e fraterno della mistica cristiana, str. 117).

Svetkovinu Bogojavljenja bismo mogli nazvati i Bogobiranje. Bog se nudi, a na nama je da ga izaberemo. On je blizu, ali je ujedno i tih, prisutan u našim slabostima, koje liječi i blaži. Takvog je Boga predstavio još prorok Izaija: ‟On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.” (Iz 42, 2-3). Mudraci nas uče da pravo štovanje Boga zahtijeva otvoreno srce i spremnost da ga tražimo u neočekivanome, u onome što je svijet prezreo i izrugao. Takvog će Boga propovijedati i Pavao: ‟Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1Kor 1, 27-29). Neka nas ova svetkovina nadahne da ne odbacujemo poput Heroda ono što je slabo i neznatno, ono što dovodi u pitanje naše konvencije i uspjehe, već da poput mudraca znamo pohoditi i osnaživati mjesta slabosti u sebi i u drugima.

Stanko Perica, polis.ba