Čemu pjesnici u oskudno vrijeme?

Čemu pjesnici u oskudno vrijeme? Ovaj stih njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina ponavlja se već nekih dvjesto godina u književnim krugovima kao kolektivna metafora pitanja o smislu poezije. U prvom dijelu svog večerašnjeg govora¹ bih se želio pozabaviti upravo tim pitanjem smisla poezije u današnjem vremenu i ponuditi neke od mogućih odgovora na to pitanje, ponuditi kolaž slikâ, misli i aforizama o poeziji, od kojih svatko sebi može izabrati najuvjerljivije i najsmislenije i od njih stvoriti mozaik vlastitog shvaćanja smisla poezije.

Poezija je zanat riječi, rječarstvo (Velimir Hlebnikov). Težak je to zanat, svaki dobar pjesnik je najprije dugogodišnji šegrt koji uporno i obilno čita, koji rudari u rudnicima različitih svjetova. Suprotno od romantičnih predstava o bogomdanom pjesničkom talentu, muzama i inspiraciji zbog kojih je pisanje pjesme lako poput puštanja vode da teče sa slavine, pisanje poezije je zapravo mukotrpna djelatnost koja obično ne zna za pravila ni rutine, trajna bitka između praznine i inspiracije, snage volje i odustajanja, spor i dugotrajan proces u kojem se više puta mora vraćati na isto, u kojem se kleše, polira i dotjeruje dokle god pjesnik ne osjeti da dalje ne može, što donosi podjednako mnogo zadovoljstva zbog napisane pjesme i nezadovoljstva zbog toga što se zapelo na nekoj granici.

Poezija je alkemija riječi, pokušaj da se obične riječi pretvore u njihove vrhunske oblike i značenja. Poezija je vrhovni oblik riječi i jezika. Heidegger je govorio kako boja nije nikada toliko boja kao kada se pojavljuje na slici nekog velikog slikara, kamen nikada nije toliko kamen kao kada pripada stubu koji nosi zabat nekog grčkog hrama, isto tako riječ i jezik nikada nisu toliko riječ i jezik kao u poeziji. Samuel Taylor Coleridge je govorio kako su u prozi riječi u najboljem redu, a poezija su najbolje riječi u najboljem redu. Rezultat ove alkemije riječi je transformacija stvar(nost)i o kojima poezija govori, ali i metamorfoza pjesnika i čitatelja. Dok pjesnik piše poeziju i dok ju čitatelj čita, poezija istodobno nanovo ispisuje i pjesnika i čitatelja. Čitav svijet bi se transformirao do neprepoznatljivosti kad bi ljudi ujutro prije nego što započnu dan pročitali nekoliko pjesama. Pjesnikinja Jeanette Winterson piše: Poezija je kao jutarnja šalica espressa – najbrži način da se dadne kick našem umu i duhu i da se srce održi budnim za istinu i ljepotu.

Poezija čitatelja stalno goni na novo iščitavanje i reinterpretaciju i za poeziju je najopasnije kada počne nešto značiti (Slavko Mihalić), tj. kada bude kanonizirana jedna njena interpretacija.

Poezija je traganje za besmrtnošću, oživljavanje i utjelovljenje riječi u tinti onako kako je u objavljenim religijama Bog riječima stvarao svijet, uskrsavanje stvari, sjećanja, događaja i svjetova. Pisanje poezije je čin nesagledive, skoro iracionalne nade da će neka slika, metafora, stih ili glas iz nje imati dugovječni, posthumni život (C. Simic). Pjesnik je porađatelj, babica koja porađa novorođenčad Riječi u divnim i neizdrživo bolnim trudovima.

Poezija je provjetravanje ustajalih značenja riječi, katarza jezika koja oslobađa riječi iz lanaca ideja i ustaljenih predodžbi o stvarima kojima su riječi okovane. Poezija je subverzivna jer podriva okamenjene sustave značenja riječi i oslobađa riječi za nova značenja i nove odnose. U nedavno objavljenom pismu pape Franje o ulozi književnosti u obrazovanju između ostalog se može pročitati i „književnost (uključujući i poeziju, op.a.) pomaže čitatelju da razbija idole autoreferencijalnih, lažno samodostatnih, statično konvencionalnih govora, koji katkad zagađuju i naš crkveni govor, porobljavaju slobodu Riječi. Književna riječ je ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i pročišćava, otvara ga novim izražajnim mogućnostima.” Poezija iznenađuje čitatelja onim što misli da mu je dobro poznato (I. Andrić) i tako ga čuva od rutine, arogancije i banalnosti; poezija otkriva nepoznate mogućnosti poznatog jezika. Poezija čitatelja stalno goni na novo iščitavanje i reinterpretaciju i za poeziju je najopasnije kada počne nešto značiti (Slavko Mihalić), tj. kada bude kanonizirana jedna njena interpretacija, što se zna dogoditi kod tzv. angažirane književnosti, a što reducira intenciju pjesnika i ograničava bogatstvo riječi i njenih interpretacija u pjesmama.

Pjesnik nije okovan tradicijom, pjesnik ničemu ne pripada. Umijeće nepripadanja i snaga za nepripadanje temeljni je uvjet za pisanje dobre poezije. Kada pjesnik ovlada tim umijećem, onda se može sasvim individualno „služiti“ tradicijom. Ali više ne samo onom kojoj rođenjem ili životnim kontekstom pripada, nego tradicijama kao beskrajnim poljem u kojemu mu je slobodno birati po volji i afinitetu (I. Lovrenović). U vremenu polarizacije pripadnosti i zaoštrenih krajnosti poezija ne zauzima stranu u sukobu zapjenjenih nego propituje smisao i postojanje polarizacije i sukoba. Dobra poezija se ne može pisati iz tabora, već samo iz slobode od svih okova i zadanosti. Pjesnik je bezavičajni nomad koji čuva i raspoređuje riječi kao dobri pastir ovce, ciganin čergar koji se skita po deponiji jezika i skuplja odbačene, a upotrebljive riječi.

Poezija je uvijek i u svakoj civilizaciji bila umjetnost koja je spaljivala svoje granice, rušila svoje ograde. Poezija pomiče granice jezika i vodi nas dalje nego što vidimo ili možemo zamisliti, vodi nas do suštine svijeta i do Platonovog carstva ideja. Poezija je „oko koje sluša“ (Paul Claudel), prekoračivanje najdaljih granica ljudskog senzibiliteta za stvarnost i njene nijanse. Poezija dopire gdje sunčane zrake ne mogu (indijska poslovica).

U poeziji prošlost nikad nije prošla a budućnost se već odavno i više puta dogodila. Poezija čuva prošlost od zaborava, a istodobno pripravlja puteve i poravnava staze budućnosti. Poezija je beskrajni i nezavršeni dijalog između sadašnjice i beskonačnog vremena.

Poezija je neka vrsta religije Riječi, a pjesnik je njen posvećenik, netko kome je Riječ sve, netko tko se potpuno predaje poeziji, ponekad čak i žrtvuje i strmoglavljuje u poeziju, slično grčkom filozofu Empedoklu koji se bacio u središte vulkana Etne kako bi spoznao suštinu vatre. Poezija je religija koja će nas spasiti i na ovome i na onome svijetu. U antičkim religijama poezija je uvijek bila povezana s različitim tekućinama i sokovima koji daju život: poezija je božansko vino koje se spravlja fermentacijom grozdova riječi, majčino mlijeko božica u indijskoj mitologiji, voda s izvora podno planine Helikon koju su čuvale muze, mješavina meda i krvi mudrog Kvasira iz vikinške mitologije. Poezija je u krvnom srodstvu s jezikom vjere i svetih spisa. Werner Heisenberg piše da kad Biblija i poezija govore o nebu to nebo ima malo što zajedničko s onim nebom u koje mi upućujemo zrakoplove ili rakete; one nam ne pomažu da objasnimo nebo, nego da ga dodirnemo i da ono dodirne nas. Novalis piše kako je svaki pravi pjesnik svećenik riječi, a svaki pravi svećenik je pjesnik. Papa Franjo u spomenutom pismu sugerira vjernicima da bi mogli izgubiti jezik svoje vjere, a time i jedini njezin put, ne budu li se bavili pjesništvom i književnošću. Poezija – i uopće sva umjetnost – je pukotina kroz koju ono metafizičko, nadnaravno prodire u naš svijet.

Poezija je moć putovanja kroz vrijeme. Ona sažima beskonačnu kombinatoriku ljudskih iskustava, ona je poruka zatvorena u bocu i bačena u more, poruka koju čovjek može slati čovjeku kroz vrijeme, tako da u nama i danas odzvanja eho stihova Epa o Gilgamešu ili Sapfine poezije i još uvijek možemo iskoračiti iz svog vremena i vidjeti svijet njihovim očima, osjetiti ono što su oni nekad osjećali i misliti ono što su oni jednom mislili (Tanja Stupar Trifunović). Poezija je vječna vatra koja nas može ugrijati istom toplotom i istim pričama kojima su se ogrijali pustinjski nomadi u hladnim noćima drevnih vremena. Poezija je čarobno bezvremensko ogledalo u kojemu u svakom vremenu možemo ugledati ono općeljudsko, ogledalo u kojem ono što je oduvijek bilo vidimo kao da je „ovdje“ i „sada“. Pjesnici su graditelji mostova između svjetova prošlosti i budućnosti, između mita i vizije nadolazećega. U poeziji prošlost nikad nije prošla a budućnost se već odavno i više puta dogodila. Poezija čuva prošlost od zaborava, a istodobno pripravlja puteve i poravnava staze budućnosti. Poezija je beskrajni i nezavršeni dijalog između sadašnjice i beskonačnog vremena.

Posljedica bezvremenosti poezije je to da je poezija uvijek na neki način empatija. Poezija u nama budi odjeke naših vlastitih iskustava i tako bivamo osjetljiviji na druge ljude i na njihove sudbine, ona je način upoznavanja drugih ljudi i put k uživljavanju u njihove perspektive. Poezija nas navodi da slavimo život i postojanje i radujemo se s drugim ljudima, ali isto tako nas primorava da su-patimo s drugima u njihovim stradanjima. U nama oživi neka druga svijest kada se u lirskoj pjesmi prepoznamo u riječima nekog neznanca. Poezija je tajna koja povezuje dvije osobe koje se nikada nisu srele (C. Simic).

Za kraj, meni najdraži od svih odgovora na pitanje smisla poezije, ne umanjujući nijedan od prethodno navedenih, stihovi su pjesnika iz 17. st. Angelusa Silesiusa: „Ruža nema svojeg zašto; cvjeta, zato što cvjeta.“ Poezija je sama sebi svrha. Pjesma je samoj sebi sav smisao i sadržaj, pjesma ne treba i ne smije svoj razlog i opravdanje tražiti u nečemu što je izvan poezije.

_________________

¹ Govor je održan na predstavljanju knjige pjesama Stjepana Sirovine, Zastava na tiramolu. Knjiga će uskoro biti predstavljena na Polisu. 

---

Marijan Oršolić, polis.ba

---