Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Svi Sveti | “Biti čisti, biti sveti … treba i bez bijela ruha biti djeca”
Svetost nije „naš produkt“, nužna posljedica našega dobrog djelovanja, nego Božja milost: čovjek može biti svet jer mu to Bog dopušta, jer ga je stvorio dobroga, svetoga. Biti svet stoga prvenstveno znači dopuštati da u nama djeluje Božja milost: da on u nama čini i ono što mi ne bismo htjeli
Na svetkovinu Svih svetih, jednu od rijetkih zapovjednih svetkovina Katoličke crkve, spominjemo se i (pri)sjećamo svih kanoniziranih, odnosno službeno proglašenih svetaca i svetica u povijesti kršćanstva. Štoviše, ovom se svetkovinom slave i svi takozvani anonimni sveci i svetice cijele povijesti kršćanstva, odnosno čovječanstva: sve osobe koje nisu službeno proglašene svetima – i vjerojatno nikada ni neće biti – a koje su, prema našim mjerilima, živjele sveto, odnosno čija je svetost, kako se to običava reći, samo Bogu znana. Svetkovina svih svetih je doslovno to: slavljenje upravo svih svetih, svih mjesta i vremena.
Sveti Bog
Svaki bi govor o svecima trebalo (za)početi osnovnom činjenicom da je Bog svet, točnije da je samo on uistinu svet, a sve drugo je u manjoj ili većoj mjeri sveto samo ukoliko je povezano s izvorom svetosti, s Bogom, jedinim Svetim. Zahvaljujući samo i isključivo Božjoj svetosti svete mogu biti osobe, mjesta, vremena itd., no uvijek u odnosu na Božju svetost neznatno svete, odnosno nemjerljivo manje svete od Božje svetosti.
Uistinu, jedna od osnovnih osobina biblijskoga Boga jest ona da je on svet, štoviše Svetac. Bog je, spominje to Biblija na mnogo mjesta, i milosrdan i milostiv, i spor na srdžbu i bogat ljubavlju, i vjeran i istinit… no, kvalifikacija koja Bogu (po)najviše odgovara jest ona da je on svet, jer su u njoj sadržane sve druge pozitivne. Tako prorok Izaija u viđenju vidi Boga koji sjedi na prijestolju i kojemu serafini kliču trostruko „svet“: „Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!“ (Iz 6,3). Sličan je opis i u Knjizi Otkrivenja u kojoj četiri bića bez prestanka, dan i noć, govore: „Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar. Onaj koji bijaše koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4,8). Bog, dakle, nije samo svet, nego najsvetiji (superlativ izražen trishagionom = trostrukim svet) tako da je hebrejski qadoš (doslovno drukčiji, izdvojen, odijeljen) tj. grčki hagios Božje, i samo njegovo, osobno ime. Bog je Svetac (Iz 40,25) i zaklinje se svojom svetošću, što znači samim sobom (Am 4,2). I Isus Boga naziva svetim („Oče sveti“, Iv 17,11) i između Boga i njegove svetosti stoji znak jednakosti, tako da je svaki susret s Bogom zapravo susret s njegovom svetošću. Bog je, zaključno, svet u svojoj biti (sama Svetost ili Svetost kao takva), a sve drugo je sveto samo analogno, odnosno po sudjelovanju u Božjoj svetosti.
(Ne)sveti ljudi
Bog je svet i želi – Biblija to ponavlja iz stranice u stranicu – da budu sveti i ljudi, Božja stvorenja. Osobe trebaju biti svete jer je, posve logično, svet njihov Stvoritelj: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“ (Lev 19,2). Izraelci trebaju biti narod posvećen Bogu (Izl 22,30) te Bogu trebaju posvetiti i svakog prvorođenca (Izl 13,2). Bog, nadalje, sebi posvećuje levite, svećenike, kraljeve i u određenom smislu i proroke. Svi oni i narod u cjelini trebaju biti sveti tj. posvećeni Bogu zato što njihova grešnost narušava Božju svetost, točnije onemogućuje ostvarenje njihove trajne zadaće da budu sveti kao što je svet njihov Bog. Grešno ponašanje, dakle, narušava čovjekovu svetost i stoga on treba, da bi povratio primordijalnu svetost, biti vjeran Savezu i izvršavati Božje zapovijedi, napose zapovijedi o svetim mjestima i vremenima te zapovijed ljubavi prema bližnjima i strancima (usp. Lev 19,3-37). Budući da čovjekova svetost ne dolazi od njega samoga nego od Sveca (Boga), čovjek je onoliko svet koliko ostvaruje volju Svetoga, koliko ga oponaša.
Muke sa svetosti
Govor o svetosti i svecima kod kršćana obično stvara, uz ostalo, dvojake osjećaje: divljenja i ograđivanja. Divljenja, jer u životima svetaca prepoznajemo one iskonske sebe, osobe kakve smo i sami mogli postati da smo za to imali dovoljno hrabrosti i volje, da se nismo prozlili i krenuli kalkulirati s zlom, odnosno zlima, da nismo krenuli linijom manjeg otpora. Dok se svecima divimo zbog njihovih kreposti u herojskom stupnju, dok promatramo njihove živote posvećene Bogu, odnosno ljudima, osjećamo u određenom smislu i svojevrsni žal zašto i sami nismo takvi ili zašto se sada ne trudimo takvima postati.
S druge strane, premda znamo da smo svi, upravo svi, pozvani na svetost, premda smo svjesni da svetost nije rezervirana samo za neke, ipak se u pravilu ograđujemo i od pomisli da budemo sveti, još više da nas drugi takvima doživljavaju. Ne radi se – u većini slučajeva – o poniznosti ili skromnosti, što je bila neizostavna odlika svih istinskih svetaca, nego jednostavno o samospoznaji, o svijesti vlastite grešnosti. Pri tome zaboravljamo da svetost nije „naš produkt“, nužna posljedica našega dobrog djelovanja, nego Božja milost: čovjek može biti svet jer mu to Bog dopušta, jer ga je stvorio dobroga, svetoga. Biti svet stoga prvenstveno znači dopuštati da u nama djeluje Božja milost: da on u nama čini i ono što mi ne bismo htjeli.
Muke sa svecima
Jedan od razloga zašto prilično slabo slijedimo svece u njihovoj svetosti jest taj što ih uglavnom „doživljavamo samo na nebu“. Naime, sveci nam većinom služe samo da im se molimo, a ne da ih nasljedujemo. Da je tomu doista tako može poslužiti vrlo kratki test: koliko smo se puta molili, na primjer, svetom Anti, a koliko smo puta u životu postupili onako kako je on činio? Koliko smo dana postili na čast Gospi, a koliko smo se puta natjerali da pomažemo drugima onako kako je ona pomagala, na primjer, svojoj rodici Elizabeti? Primjeri bi se mogli redati u nedogled, a rezultat bi bio gotovo isti: mi se svecima uglavnom samo molimo, ako i to, a veoma ih rijetko nasljedujemo. Nasljedovanje svetaca, činjenje onako kako su oni činili, jednako je važno, ako ne i važnije, od molite svecima.
S druge strane, za svece nerijetko mislimo da su na nadnaravni ljudi, pali s neba. Sveci su, naprotiv, bili posve „obični“ ljudi: sa svim našim ljudskim sklonostima, dobrim i lošim. Sveci nisu prerano preselili na nebo, nisu prezirali i mrzili ovaj svijet i sve materijalno – kako mi sebi često zamišljamo svece –, nego su znali da ovaj svijet nije sve. Živjeli su u svijetu, ali ne od svijeta, kako je govorio sveti Franjo. Stajali su s obje noge na zemlji, a pogled upirali u nebo. Živjeli su na Zemlji, od zemlje i sa zemljom, ali ne za Zemlju, nego za Nebo. Znali su ne samo da njihov život ne završava u zemlji, nego da se nastavlja na Nebu, u blizini i zagrljaju onoga koji ih je i poslao na Zemlju, milosrdnog Oca.
Znali su da riječima velikog Tina Ujevića:
naša blaga Nada vrišti;
Biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha biti djeca,
biti djeca.
Stipo Kljajić