www.polis.ba

Božićno čud(n)o

Moguća stvarnost ne ostavlja svijet na miru, onakvim kakav jest, već ga tjera da se trese i drhti, da se nada i vjeruje. Mogućnost promjene i nade se apsolutno ne može zanijekati

Oko i pred Božić se uvijek događaju nepredvidljive, čudne i čudnovate stvari. U dogovorenom primirju vojnici se sastaju na Ničijoj zemlji, dijele cigarete, hranu i piće, te nalaze vremena za nogometnu utakmicu prije nego što im bešćutni generali narede povratak u blatnjave rovove. Družeći se sa svojim protivnicima oni se rugaju neželjenom i besmislenom sukobu i stvaraju primjer koji će na kraju potaknuti mnoge na divljenje zbog prkosa ratu kojeg su mrzili i zajedničkoj ljudskosti koju su pokazali sa svojim neprijateljima (Film: Božićno primirje). Siromašni dobivaju na lutriji ogromne svote novca prekidajući tako začarani krug neimaštine i oskudice. Dodajmo ovome još i pola svijeta koji je 1968. gledao, na Badnjak, kruženje Apola 8 i njegov let oko Mjeseca.

Moglo bi se nabrojiti još puno stvari, kako onih osobnih tako i društvenih, koje ulaze u ovaj korpus čudnovatoga i neshvatljivoga. Naravno, nijedna priča nije jednostrana i jednosmjerna. Božićno veselje i radost su pomutili i brojni nesretni događaji koje ćemo u svrhu ovoga veseloga i  nadajućega preskočiti. Ipak, za kršćanski svijet najveće čudo i najpoznatiji događaj koji se veže uz Božić jest Isusovo rođenje, iako se Isus nije rodio 25. prosinca. I to spada u razumljivo čudo.

Pacifikacija svega i svačega posebno je prisutna tijekom božićnog vremena. Ali još više iznenađuje i čudi kako je ona gotovo isključivo prisutna, da ne kažem konstruirana, u našim pričama, željama, legendama, nadanjima, utopijama, snovima. K tomu sve je obavijeno jaslicama pred koje ljudi dolaze i stavljaju svoje ufanje. Idilična je slika tih jaslica, Svete obitelji koja ukočeno, zarobljena u raznim figurama, slamnatim, papirnatim, porculanskim, zlatnim stoji pred očima slučajnih i namj(e)renih vjernika. Uokolo su poredane uvijek iste figure i gotovo uvijek iste životinje. Nema ni jedne koja je po svojoj naravi neprijateljska. Ovce, jaganjci, magarci, krave, volovi… Sve pitome životinje i omiljeni pastoralni likovi koji su i inače prisutni i u Starom i u Novom zavjetu. Ovdje ne treba posebno naglašavati ulogu pastira.

Poznato je također kako je sv. Franjo prvi inicirao obilježavanje Isusova rođenja jednim takvim slikovitim prizorom. Potaknut velikom osjetljivošću za druge učinio je upravo ono nemoguće: približio sveto i neizrecivo nepismenom i malenom. I to živim likovima: životinjama i ljudima. I od tada po uzoru na sv. Franju kršćanski svijet ponavlja uvijek isti obrazac postavljanja jaslica. Na taj način sve su jaslice po čitavom svijetu iste i jedino se izdvajaju po svojoj raskoši, veličinom, blještavilom i svim drugim konzumerističkim dodatcima. Ne znam je li to jedina bit današnjih jaslica? Njihova idiličnost i nijemost.

Novi kralj neće učiniti samo ono što svijet smatra mogućim, nego će učiniti i ono što je taj isti svijet odavno proglasio nemogućim

Smije li se što poremetiti u tom skladu? Smije li se primjerice staviti vuka ispred jaslica, brata vuka kojeg je sv. Franjo toliko volio? Drevni tekstovi razotkrivaju čovječanski san, san o pravdi među narodima, san o miru, san o boljem i pravednijem svijetu. U Bibliji se govori kako će se ne kraju vremena (eshatologija) stvari promijeniti, skoro izokrenuti. Neće biti jaza između prvog i trećeg svijeta, između siromašnih i bogatih, između muškaraca i žena, ni ekonomske kontrole manjine nad većinom. Sve postojeće bit će poljuljano i mnogi će promijeniti svoju vlastitu narav. Životinje će također biti snošljive jedne prema drugima. Sukob i prirodna netrpeljivost bit će izbrisane sa lica zemlje. Bezakonja više neće biti. Ljudska povezanost i posljedično empatična predanost drugima, posebno slabima i potrebitima, bit će glavno obilježje budućega.

Smrtonosna ratna oružja prekovat će se u oruđe, u raonike potrebne za proizvodnju hrane i vrtne škare za obrezivanje vinove loze koja razveseljuje srce čovječje. Ukratko, Gospodin kaže: “Vuk i jagnje zajedno će pasti, lav će jesti slamu k’o govedo; al’ će se zmija prahom hraniti. Nitko neće činiti zla ni štete na svoj svetoj gori mojoj.” (Iz 65, 25). Prorok Izaija, također, najavljuje da će Jahve učiniti nešto sasvim novo i nezamislivo: preuredit će prirodni svijet u novo nebo i novu zemlju. Dijete će voditi glavnu Riječ. Novi kralj će biti ujedno i upravitelj Božjeg stvaranja i kozmički agent novog mira. Novi kralj neće učiniti samo ono što svijet smatra mogućim, nego će učiniti i ono što je taj isti svijet odavno proglasio nemogućim. Novi poredak odnosa između ljudi i životinja bit će ostvaren i Njegovo kraljevstvo neće obuhvaćati samo ljudsko društvo. Ono će se prostirati cijelim područjem živog svijeta.

Edvard Munch, ‘Božić u bordelu’, 1903.

Kakva je to nemoguća mogućnost novog svijeta? Ne zvuči li govor o ukidanju prirodnog neprijateljstva, pomno izgrađene netrpeljivosti i uspostavljanja pravednog i sretnog društva utopistički, u najgorem smislu riječi? Utopijskim se naziva ono što ne bi trebalo biti, a ne ono što ne može biti. Ništa čudno ako Bog želi drugačije. Društvo i njegova povijest, a pogotovo njegova budućnost nisu ciklički fenomeni koji se mogu precizno predvidjeti. Zato se ljudska povijest ne kreće u krugu, nego je podložna promjenama i otvorena nezamislivim mogućnostima. Nevjerojatnim okretima. Bez vizija, koliko god one bile u svome sadržaju eshatološke, koje ne sežu dalje od vlastitog kućnog praga, bez smislenog cilja, ne može se napraviti ni jedan korak naprijed. U tom smislu Izaijin nagovještaj novog stvaranja koje obećava sigurnost i dugovječnost postaje ozbiljan razlog za još radosniju nadu. Misao blaženog života za sve živo suprotstavlja se, vrlo konkretno, prevladavajućem ludilu u našemu svijetu u kojem je čovjek čovjeku vuk. Bez odvažnosti, bez nade kako bi stvari mogle biti drugačije, čak ni Izaijine reformističke vizije ne mogu biti mislive.

Isusovo rođenje, kao načelo svijeta, jest preduvjet nedovršenog svijeta. Pravi razlog onog “još ne”; jedini razlog mukotrpnog nadanja

Glede odnosa između eshatološke stvarnosti i stvarne mogućnosti, neka bude rečeno kako, unatoč svoj dalekosti eshatološkog događaja, ne treba zaboraviti i dobro poznati princip: “budi strpljiv i vidjet ćeš”. Možda je to mudar savjet, ali ponekad ga shvaćamo previše doslovno. Možda bismo trebali biti oprezni u našim spekulacijama o boljoj budućnosti, te ostaviti budućnost budućnosti prepuštajući se zavodljivom i niskom zemaljskom? Međutim, zabrinjava činjenica, rečeno u Pascalovom duhu, kako ne postoji alternativa. Jedino nepredvidljivost i prolazna sadašnjost. Zato, Bog, koji se otkriva u Isusovu rođenju, daje nam osnovu za razmatranje boljeg sutra. Isusovo rođenje, kao načelo svijeta, jest preduvjet nedovršenog svijeta. Pravi razlog onog “još ne”; jedini razlog mukotrpnog nadanja. Ako nada ne želi biti apstraktna utopija, čista i pusta želja, fantazija, pa čak i ludilo, nego utemeljena, onda ona mora biti usmjerena objektivno promjenljivom i boljem svijetu.

Razumjeti nadu na ovaj način kao snagu koja mijenja društvo i koja ima sposobnost uskladiti naše djelovanje u njegovanju bolje sutrašnjice ublažava silinu onih struktura koje nas tjeraju u očaj. Nada shvaćena kao očekivanje onoga što dolazi suprotstavlja se beznadnosti i utopiji. Stoga, živjeti budućnosno znači živjeti za ovu nadu; ugrađivati se u tijelo vječne nade koja proizlazi iz milosti božanskog rađanja. Život je uvijek, kako to kaže Badiou, isključivo post-događajna kategorija. Oni koji žive, žive isključivo u odnosu na posljedice nekog događaja. Zato nije čudno da Božji ulazak u svijet omogućava uvijek iznova slavljenje temeljnog i početnog događaja; rađanja. Zato smo tijesno isprepleteni s božanskim obećanjem duboko utkanim u rođenje Njegova Sina.

Angelo Morbelli, ‘Božić preostalih’, 1903.

Nasreću, okolnosti u kojima živimo nisu isključivo statične. Ne suočavamo se s ovim svijetom kao napuštena bića koja su jednostavno oslonjena na same sebe u njegovoj i vlastitoj promjeni. Ljudi, stoga, nisu potpuno određeni uvjetima koji ih okružuju, niti mogu proizvoljno oblikovati svoj svijet. Čežnja i nada za boljim svijetom odnosi se na iščekujuću stvarnost. Neizvjesnosti koje trenutno proživljavamo nude nam široku lepezu mogućnosti buđenja iz noćne more ustajalosti i usmjeravanja u poželjniju budućnost. Iako se takvi fantazijski snovi o boljem suživotu čine načelno otvorenima za ostvarenje konkretne stvarnosti uvijek je potrebno određeno obećanje koje te želje unaprijed osigurava. U tom smislu uzvik “evo” postaje princip, važna društveno-vjerska pokretačka snaga s obzirom na pravedniju i bolju budućnost. “Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju. Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti.“ (Iz 65, 17). Unatoč negativnim iskustvima iz prošlosti prorok se ne želi zadovoljiti društvenom realnošću. Razočarana nada nije dovoljan razlog da se prepustimo beznađu. Kao takva nada anticipira nešto novo što trenutno ne postoji.

Iako se svijet oduvijek proglašavao ne samo nepromjenjivim, nego i drugačije zamislivim, svijet treba biti svakako više od onoga što jest. Tome se suprotstavljaju proročka razmišljanja koja ne prihvaćaju prosječnu stvarnost, inzistiranje na osrednjosti i učmalosti, već na otvorenosti i novim mogućnostima. Zahtijevati nemoguće znači odgovoriti na krutu percepciju stvarnosti. Ono što je stvarno nemoguće jest ono što ne bi smjelo biti, a ne ono što ne može biti. Nemoguće je mogućnost koja još uvijek ne postoji. Nemoguće mijenja kvalitetu svijeta nasuprot malim instrumentalnim mogućnostima svakodnevice koja je uvijek ista. Moguća stvarnost ne ostavlja svijet na miru, onakvim kakav jest, već ga tjera da se trese i drhti, da se nada i vjeruje. Mogućnost promjene i nade se apsolutno ne može zanijekati.

Nada nas pokreće, tjera da tražimo nova rješenja, riskiramo, radimo više, rješavamo probleme i stvaramo ugodna okruženja

Zato moramo vjerovati i nadati se da se svijet može poboljšati, da je barem moguće zamisliti dan bez rata i sutra bez straha, čak iako znamo da je vjerojatnost takve vizije (možda prije utopije) uistinu mala. Nada nas pokreće, tjera da tražimo nova rješenja, riskiramo, radimo više, rješavamo probleme i stvaramo ugodna okruženja. Mržnja i odbojnost prema navodno utopističkom načinu razmišljanja u velikoj mjeri su reakcija na bespomoćnost društvenog sustava.

Program Izaijine nade upravo je oblikovanje sadašnjosti s pogledom na bolju budućnost. Uz sav naglasak na kategoriji novog neba i nove zemlje nikada se ne smije zaboraviti da je drugačija nada već odavno ušla u svijet rođenjem Malenoga.


Franjo Mijatović, polis.ba