Molitva i kultura dijaloga

Molitva je mjesto na kojem na jedinstven i neponovljiv način odzvanja poziv na odgovornost prema drugima i prema čitavom svijetu. Istinska molitva uvijek je životno nadahnuće dijaloške i etičke prakse. Dijalog stoga predstavlja nužan put za produbljenje naše molitve, a molitva ima kapacitet da stvara ljude dijaloga. Dijalog je zapravo nastavak onoga što se događa između čovjeka i Boga: on je produžena, ostvarena, utjelovljena molitva. U molitvi se tako razvijaju i posreduju duhovne osnove kulture dijaloga: otvoreno srce, duh poniznosti, svijest jedinstva svih ljudi i neuvjetovana ljubav.

Otvaranje srca. Kao svaki komunikacijski čin, molitva živi od vlastite egzistencijalne otvorenosti. Da bi označilo mjesto iz kojega molitva izvire, Sveto pismo govori „o duši ili duhu, najčešće o srcu (više od tisuću puta). Srce je ono koje moli. Ako je daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesam, gdje stanujem (prema semitskom ili biblijskom izrazu: kamo se ‘spuštam’). Ono je mjesto odluke, mjesto istine, mjesto susreta – budući da smo na sliku Božju, živimo u odnosu: srce je mjesto saveza…“ (usp. Katekizam Katoličke crkve, br. 2562-2563).

U molitvi zato otvaramo Bogu svoje srce. U iskustvu molitve oštre se naša osjetila i raste senzibilitet za sve oko nas, otvaraju se oči našega srca za djelovanje u dobru. Naše molitve prestaju biti tek formule u ispraznom ponavljanju, već postaju istinsko i blagotvorno djelovanje u trenutku. Tada čovjek posjeduje inteligenciju srca koja povezuje, integrira, izmiruje noseći proturječnosti svijeta u kojem živi i traži dijalog i cjelovitost. On postaje sposoban za najjednostavnije čine srca. U ove čine srca ubrajaju se dobrota, obzir prema drugima, osjećaj za pravednost, sućut i sl.

Duh poniznosti. Ovoj nutarnjoj i osobnoj dimenziji dijaloga koja se razvija za vrijeme molitve treba nerazdvojivo pridružiti duh poniznosti. Molitva je antistruktura govoru nadmoći, gospodstva, isključivosti. Kršćanska duhovnost oduvijek je vrlo veliku važnost pridavala poniznosti, skromnosti. Moderni svijet to više ne smatra vrlinom, nego znakom slabosti. O poniznosti postoje mnoge pogrešne predodžbe zato što se izgubilo duboko, duhovno značenje poniznosti. Kršćani poniznost shvaćaju u kristološkom smislu kao nasljedovanje Krista i u sociološkom smislu kao pristup drugom čovjeku u istini i požrtvovnoj ljubavi – kao služenje.

U iskustvu molitve oštre se naša osjetila i raste senzibilitet za sve oko nas, otvaraju se oči našega srca za djelovanje u dobru. Naše molitve prestaju biti tek formule u ispraznom ponavljanju, već postaju istinsko i blagotvorno djelovanje u trenutku. Tada čovjek posjeduje inteligenciju srca koja povezuje, integrira, izmiruje noseći proturječnosti svijeta u kojem živi i traži dijalog i cjelovitost.

Poniznost se sastoji u spoznaji naših dužnosti prema drugima, navodi nas da se prema drugima odnosimo nepristrano i snošljivo. Čini nas razumnima i zahvalnima. Tada čovjek ulazi u dublje razumijevanje međuljudskih odnosa i otvoreniji je za duh dijaloga.

Svijest nerazrješivog jedinstva svih ljudi. Odgovarajući na znakove vremena i vođena Duhom Svetim, Katolička crkva je na Drugom vatikanskom koncilu kao temeljno načelo odnosa Crkve prema nekršćanima postavila jedinstvo ljudske obitelji, ne samo u biološkom, već i u teološkom smislu. „Svi su naime narodi jedna zajednica: imaju isti iskon, svima je jedan posljednji cilj, Bog, čiji se naum spasenja proteže na sve.“ (NA 1)

Upravo ovo temeljno uvjerenje, ova principijelna teološka premisa, postaje veoma snažna osnova za dijalog. Zato je esencijalno kršćansko iskustvo u koje ulazimo kroz molitvu otvaranje naše svijesti za tu spoznaju jedinstva svih ljudi. U iskustvu duboke molitve čovjek biva prosvijetljen s obzirom na međusobne veze svih bića ovoga svijeta. U iskustvu molitve sreće se jedinstvo što poštuje različitost, a istovremeno nadilazi podjelu. I upravo u ispravnom shvaćanju različitosti trebali bismo učiti jedni od drugih. One predstavljaju istinsku ponudu vrijednosti kojima možemo prvotno obogatiti svoju osobu. Iz različitosti se čovjek uči strpljivosti, uvažavanju, toleranciji i na taj način izgrađuje svijet novih odnosa utemeljen na civilizaciji ljubavi i zajedništva. Oni koji u međusobnim odnosima više ističu razlike nego sličnosti, ne rade za  dobro čovjeka niti za opće dobro, te razlikama umnažaju prepreke do svog bližnjeg.

Kada čovjek djeluje iz iskustva jedinstvenosti božanskog života, onda se on Božjem djelovanju ne opire i na taj način može najviše učiniti za svijet. Ta svijest mijenja i uspostavlja nove prioritete i drukčije ljestvice vrijednosti kod molitelja. On shvaća istinsko značenje bezuvjetne ljubavi, istine, mira, tolerancije, nenasilja. A kao posljedica ispravnog shvaćanja slijedi ispravno djelovanje i time sustvaranje boljeg svijeta.

Od tolerancije do neuvjetovane ljubavi. Kršćanski praktičar razumije molitvu kao put ljubavi. Kroz molitvu ulazimo u osobni odnos s Isusom i proširujemo svoju ljubav, tako da možemo unići u punoću ljubavi koja je Bog. Ljubav je priroda Boga i sva ljudska bića pozvana su da sudjeluju u prirodi Boga, da postanu božanskima kroz ljubav, kako bi naučili voljeti kao što voli Bog – bezuvjetno i univerzalno. Takva neuvjetovana ljubav ne da se zapovjediti. Ona se može roditi i rasti u slobodi, u budnosti i slušanju poticaja iznutra.

Prvi i elementarni korak na tom putu do vrhunca plemstva duha – a to je neuvjetovana ljubav – jest vrlina tolerancije. Riječ ‘tolerancija’ često je podcijenjena i pogrešno shvaćena. Tolerancija ne podrazumijeva pokornost ili pristajanje na nepravdu. Ona ne može biti neka vrsta predavanja, mlakosti i povlačenja, ravnodušno i nezainteresirano susretanje drugoga. U suvremenim rječnicima tolerancija se uglavnom definira kao trpeljivost, snošljivost i obzirnost, prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima. U uvjetima pluralnosti modernih uvjerenja i načina života tolerancija je svakodnevni izazov koji se mora razvijati i uvježbavati kako u privatnom tako i u javnom političkom, društvenom i vjerskom životu.

U iskustvu molitve sreće se jedinstvo što poštuje različitost, a istovremeno nadilazi podjelu. I upravo u ispravnom shvaćanju različitosti trebali bismo učiti jedni od drugih. One predstavljaju istinsku ponudu vrijednosti kojima možemo prvotno obogatiti svoju osobu.

Iako sama riječ ne dolazi izričito u Svetom pismu, sadržaj pojma tolerancije dade se izvući  kako iz biblijskog govora o strpljivosti Božjoj, koja može biti sinonim za modernu riječ tolerancije, tako i iz Isusova ponašanja i njegova učenja. Čak i ljudima koji su živjeli upravo na suprotan način nego što je on propovijedao, Isus je prilazio sa strpljenjem, ljubavlju i razumijevanjem.

Jedna od najsnažnijih i najdojmljivijih značajki cjelokupnog Isusovog javnog nastupa jest hrabro nadilaženje različitih vrsta predrasuda onog vremena. Isus nadilazi religiozne predrasude zato što u raspravi o suboti daje prednost čovjeku pred zakonskim uredbama (Usp. Mk 3, 1-6); on nadilazi društvene predrasude zato što se druži s ‘carinicima i grešnicima’ (usp. Mk 2, 14-17), kao i moralne predrasude tako što dopušta da mu grešnica pomaže noge (usp. Lk 7, 36-50), te razgovarajući, družeći se i hvaleći omražene Samarijance (usp. Iv 4, 1-43; Lk 10, 29-36).

Neuvjetovana ljubav uključuje i ljubav prema neprijatelju, jer je Krist – istinski klanjatelj Boga – molio i za svoje neprijatelje. Ljubav u Kristovu duhu tako daje pojmu tolerancije novo usmjerenje i odlučujući poticaj u pravcu sveopćeg bratstva i sestrinstva.

Molitva je unutarnja strana sveobuhvatnog životnog dijaloga s Bogom i ljudima. U molitvi dolazi do izražaja način kako druge vidimo: da ih vidimo pred Bogom i da ih ljubimo u većem suglasju s duhom evanđelja. Bog kao učitelj dijaloga u molitvi proširuje ograničena ljudska obzorja i otvara čovjeka za božansku perspektivu. Dijalog koji izvire iz iskustva molitve započinje otvaranjem srca, on se učvršćuje kroz duh poniznosti, konkretizira se u svijesti nerazrješivog jedinstva ljudskog roda i doseže svoj vrhunac u bezuvjetnoj ljubavi.

---

Anđelko Domazet, polis.ba

---