Bezgrešno začeće BDM: Marija – uzor i učiteljica vjere

Crkva je Mariji posvetila ne jednu nego više svetkovina, više dana u kojima se katolici na poseban način (pri)sjećaju Marije, utječu se njezinom nebeskom zagovoru i zahvaljuju joj za izmoljene milosti. Najpoznatije marijanske svetkovine su, svakako, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, kod nas poznatija kao Velika Gospa ili Gospoj’na, zatim Rođenje Blažene Djevice Marije, odnosno Mala Gospa, zatim Marija Bogorodica i na koncu današnja svetkovina: Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije.

Zašto Marija ima tako visoko mjesto i u Crkvi i u životima katolikâ; zašto smo samo Gospi posvetili dva mjeseca u svakog godini: svibanj i listopad; zašto rado hodočastimo u marijanska svetišta; zašto upravo od Gospe, a ne od nekog drugog sveca ili svetice najčešće tražimo pomoć u potrebama i nevoljama; zašto Gospino ime spominjemo u svakom kršćanskom pozdravu: Hvaljen Isus i Marija; zašto, na koncu, gotovo svaka naša molitva uključuje molitvu Gospi, Zdravomariju, a kod onih pobožnijih i pozdrav Gospi, Anđeogospodnji?

Trebalo bi i vremena i prostora da se barem pokuša odgovoriti na svaki navedeni „zašto“, no ipak se uopćeno može reći da je tomu tako zato što Gospa nije jedna od svetica, nego posebna, u mnogočemu nedostižna svetica, ona je zapravo puno više od svetice, ona je Bogorodica, Isusova i naša majka. Marija je Bogorodica jer je u svom krilu začela, nosila i rodila Boga i čovjeka, Isusa iz Nazareta. Nju je Bog izabrao za jedinstvenu i nama nikada do kraja posve shvatljivu ulogu majke njegovog Sina. Marija je ne samo majka Isusa Krista, nego Majka Crkve, nebeska majka svakog katolika, svakoga od nas.

Čini mi se da upravo zbog ovoga zadnjeg, zbog Marije kao naše nebeske majke, imamo tako poseban odnos prema Gospi. U njoj vidimo majku koja za nas uvijek ima razumijevanja, koja nas ne napušta i onda kada se svi okrenu protiv nas, koja nas voli i onda kada ne činimo onako kako ona od nas traži. Upravo zbog njezine majčinske ljubavi koja je – poštujući svu važnost i veličinu očinske ljubavi – neugasiva i neizmjerna, Mariji se utječemo s toliko pouzdanja. Zato toliko Gospinih kipova i slika po našim obiteljskim kućama, zato toliko Gospinih špilja po raskršćima, zato toliko zornica, trodnevnica i molitava pred marijanske svetkovine, zato toliko izmoljenih krunica i vapaja upućenih Gospi. Ona je naša majka i ona se – mislimo mi – sve da i hoće ne može oglušiti na molbe i vapaje svoje djece.

Sve do sada nabrojeno, sve spomenute i druge pobožnosti vezane za Mariju, uistinu su lijepe i hvalevrijedne. Lijepo je, dakle, što se Mariji često molimo – ako to radimo. No, nije lijepo – a još manje dobro – ako sve ostane samo na tome, ako nam Marija (p)ostane samo nebeska majka kojoj se divimo i koju u potrebama molimo za pomoć. Marija bi nam morala biti nešto kudikamo više i veće. Nijedna majka, nebeska osobito, nije tu samo da razumije i zagovara, da štiti i brani svoju djecu. Majka se nasljeduje, nju se voli! Majka je uzor! Marija bi nam, dakle, trebala biti prvenstveno uzor, uzor vjere. Ukratko, važnije je da vjerujemo poput Marije, nego da joj se molimo – a to radi većina nas – samo kada smo u problemima i nevoljama; važnije je da kao Marija vršimo Božju volju, nego da njezine slike i sličice imamo u svojim kućama, automobilima i novčanicima; važnije je da poput Marije idemo za njezinim sinom Isusom, nego da je obasipamo nagomilanim Zdravomarijama koje molimo automatski i mehanički. Važnije je, dakle, da živimo poput Marije, da se od nje učimo vjerovati, nego da je častimo.

U čemu bi nam Marija mogla i trebala biti uzorom vjere? Iako iz evanđelja o Mariji ne znamo mnogo, ono što znamo zlata je vrijedno. Znamo tako da nije ni izbliza razumjela sve što Isus govori i radi, no stalno se o tome pitala i promišljala. Nakon što su našli Isusa koji se izgubio u Hramu u Jeruzalemu, za Mariju se kaže da je „sve te događaje brižljivo prebirala u svome srcu“. Brižljivo prebirati u srcu znači i umom i osjećajima o nečemu zdušno promišljati. Osnovno pitanje glasi: koliko mi uopće promišljamo o vjeri i Isusu, a kamoli brižljivo? Nije li se vjernički život nemalog broja kršćana sveo na gotovo potpuno odsustvo bilo kakvog ozbiljnog promišljanja o vjeri, još manje o Isusovim riječima i djelima? Ne zadovoljava li se većina nas još samo vanjskom formom vjere koja nam je dobrim dijelom postala navika: da smo primili sakramente i da idemo u crkvu i to je to? Kao da očekujemo da nam poznavanje naše vjere (naše, a da ne govorimo o tuđim vjerama!) padne s neba, da dobijemo neko uliveno znanje, da s to dogodi samo od sebe.

Kada bismo poput Marije o Isusovim riječima i djelima malo češće brižljivo razmišljali, uvidjeli bismo da se ne može biti Isusovim učenikom, a drugome činiti nepravdu ili šutjeti na nepravde drugih; da se ne može ići u crkvu, a druge ljude bezočno ocrnjivati i blatiti; da se ne može moliti Bogu, a lagati ili prešućivati istinu na svakom koraku; da se ne može svakodnevno u Očenašu moliti da nam Bog oprosti kako i mi opraštamo drugima, a opraštati slabo ili nikako; da nema smisla slušati i prepričavati Isusovu prispodobu o milosrdnom Samarijancu, ako se strance i migrante zaobilazi u širokim lukovima; da se ne može zazivati Isusovo ime, a mrziti druge, često samo zato što nisu kao mi, što nisu naši. Da se, ukratko, ne može biti dobar vjernik, a slab čovjek; da se ne može voljeti Boga, a mrziti ljude.

Valja nam se, stoga, upisati u Marijinu školu vjere. Valja nam od nje, od Isusove majke, svakodnevno učiti kako se vjeruje, kako se ide za njezinim Sinom. Nastavimo s pobožnostima prema Gospi, nastavimo joj se moliti i od nje tražiti majčinski nebeski zagovor, nastavimo obilaziti marijanska svetišta, no počnimo – ako već nismo – Mariju životno doživljavati kao uzor vjere, kao onu po kojoj dolazimo k Isusu.

Stipo Kljajić