Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveta Lucija: o muci djevičanstva
Molimo Boga za rasvjetljenje, jer nitko od nas nije posve čist niti heroj seksualnosti a kamoli svetac djevičanstva. Molimo Boga da svijet i ljude gledamo bez požude i volje za osvajanjem, a što više s ljubavlju
Sveta Lucija, djevica i mučenica, kako je označava svetački kalendar, pripada onim svecima o kojima malo što s pouzdanjem znamo, koji su vrlo popularni, premda njihove živote obavijaju legende. U VI. stoljeću se Lucija nalazi u popisu kršćanskih svetaca, mučenika, a u 19. stoljeću nađen je grob u Sirakuzi za koji se pretpostavlja da je njezin. Ova mlada Sicilijanka pretrpjela je mučeništvo jer nije htjela poći za mladića koji joj je, prema nekima, čak i od majke bio namijenjen. Naime, na hodočašću na grob svete Agate u Cataniju, kamo ju je povela njezina teško oboljela majka Eutihija, Lucija odustaje od ugovorenog braka. Mladić se strašno razočarao. Povrijeđen u ponosu i moći prijavio je Luciju vlastima i optužio za krivoboštvo, nepoštivanje rimskih bogova. Smatrao je da mora biti njegova, da je njegov posjed. Vlasti su je dali na rasprodaju u ondašnji bordel, pa pokušali spaliti. Budući da joj vatra nije mogla ništa, ubili su je probijajući joj vrat. Iskopali su joj i oči.
Jedna druga legenda skreće u martirološki mazohizam, uvijek drag oboljelima u vjeri, pa zastupa da je sveta Lucija sama sebi iskopala oči jer su ljepotom zaluđivale pohotnog mladića. Postupila je po uhodanom maskulinističkom principu da žena ne smije ničim zavoditi muškarce, ni time što je jednostavno lijepa! Baš odvažno muževno!
Ime Lucija dolazi od latinske riječi lux, svjetlo (Svjetlana). Ova je svetica zaštitnica vida, slijepih i osoba koje slabije vide. Štuje se posebno u mediteranskom pojasu, naročito u Veneciji. Uz svetu Barbaru i svetog Nikolu, sveta Lucija je važan dan u adventskom vremenu. U mnogim se krajevima na njezin dan sije pšenica (simbol života i plodnosti) koja će se – ovisno o običajima – stavljati na blagdanski stol, posebno za obiteljske objede, od Badnjaka do Bogojavljenja, s redovito tri u pšenicu uronjene svijeće (simbol Trojstva). Na početku objeda svijeće se pale, a na koncu gase. Čini to glava zajednice, uz mali ritual gašenja kruhom i vinom, i s molitvom Bogu za blagoslov, za zajedničko dobro i uz želje pojedinih članova zajednice.
To bi bilo ono što možemo ukratko kazati o svetoj Luciji. Ima u svetačkom kalendaru još sličnih njoj koje se pribrajaju u djevice i mučenice. I jedna i druga oznaka, a posebno oznaka da je netko djevica, danas zvuči strano, vjerojatno i zbog hipertrofije seksualnog konzumizma, pornografije, ali i rigidnog sumnjičenja i proskribiranja tjelesnosti, kojim se u kleričkim i moralizatorskim pogledima djevičanstvo svodi samo na biološki aspekt, dok seksualni čin, čak po sebi, za takve, ima nešto grešno, još od pramajke Eve, kako su to seksualnošću opterećeni klerici i teolozi, među njima i veliki Augustin, najčešće tumačili istočni grijeh. Taj sudbonosni grijeh, od kojeg nas jedino Bog može osloboditi žrtvovanjem svoga Sina, zahvaća sve ljude nikako drukčije nego tjelesnom požudom i kroz seksualno općenje.
Nema sumnje, čistoća, a time i djevičanstvo imaju svoju vrijednost, ali onako kako ih se često iskrivljeno shvaća, vodi u oboljenja, i teška, dovodi do religiozne patologije koja razara obitelji, a i šire zajednice. Nevinost i čistoća nisu tek fizičke vrednote, nego prije svega duhovna vrednota. Isus se žestoko obrušava na izvanjsku čistoću pobožnih, ako je ne prati unutarnja čistoća misli i nakana. Bludnost dolazi iz ljudskoga srca, iznutra, a ne izvana. Nije preljub samo stvar žena i samo ako je netko nedopušteno, izvan braka, spavao s nekim, nego – Isus je najradikalniji zaštitnik ljudskog integriteta – ako je netko, prije svega muškarac, u svome srce zgrabio, sebično zaposjeo drugoga, nasilno i bez ljubavi. Ako netko dariva svoje tijelo drugome iz ljubavi, iz plemenita darivanja, nije to onečišćavanje sebe ili grijeh protiv Boga, nego radost života i želja da se život dalje umnaža. Nažalost, tijelo je jedno od glavnih područja kojim religijski žreci, ali ne samo oni, nego svi mračni ideolozi muške moći i sumnjive trgovine, privatne i javne pornografije zloupotrebljavaju, manipuliraju i vladaju ljudima; osobito ženskim tijelom, dakle ženskim djevičanstvom i nevinošću, jer civilizacija je do te mjere muškocentrična da kad se eventualno za nekog muškarac kaže da je «djevac» (a to se gotovo nikada ne kaže i te riječi zapravo ni nema u upotrebnom jeziku), znači nekog smotu ili ljigavog mekušca.
Važno je doista znati da sve vrste seksualnih perverznjaka, i onih kleričkih, kada seksualno zlostavljaju djecu ili ranjive odrasle, žele pokazati svoju moć nad malenima, zapravo osvojiti njihovu nevinost, «zagaditi» sve što je čisto i time njime zagospodariti. Svaka vrsta nasilja i silovanja, od duhovnoga do fizičkoga, spojena je sa željom da se orobi najsvetije, ono što nam ne pripada, samo da se drugim posve ovlada, da nam onaj «čisti» i «nevini» bude više nego rob i sluga, da ga se poništi, da se, naposljetku, jer samo Bog može sve – bude bogom.
Velika je i delikatna tema ljudska seksualnost, nevinost i djevičanstvo. Bilo bi vrijedno iznova sagledati kakvo stvarno značenje danas imaju evanđeoski savjeti, i među njima zavjet čistoće, posebno kod redovnika, da se ne dogodi da po samostanima tumaraju seksualno bolesni ljudi, namrgođeni perverznjaci ili psihotični celibatarci, namješteni djevice i «djevci», ali tako hladni koji su se onesposobili za ljubav i prijateljevanje. Nekima su Crkva, crkvene i redovničke strukture, niša njihove bolesne seksualnosti i pornografskoga karijerizma. Takvima seksualnost nije u službi ljubavi, nego sredstvo prevara, koristoljublja i moći.
Važno je doista znati da sve vrste seksualnih perverznjaka, i onih kleričkih, kada seksualno zlostavljaju djecu ili ranjive odrasle, žele pokazati svoju moć nad malenima, zapravo osvojiti njihovu nevinost, «zagaditi» sve što je čisto i time njime zagospodariti. Svaka vrsta nasilja i silovanja, od duhovnoga do fizičkoga, spojena je sa željom da se orobi najsvetije, ono što nam ne pripada, samo da se drugim posve ovlada, da nam onaj «čisti» i «nevini» bude više nego rob i sluga, da ga se poništi, da se, naposljetku, jer samo Bog može sve – bude bogom. Ratovi se upravo vode s ciljem da se drugoga doslovno poništi. Silovanja u ratu, naši su ratovi to pokazali, nije bilo usputno zlo, kolateralna šteta rata, nego cilj gospodara rata, najbezočnijih zločinaca i seksualnih manijaka, cilj najgoreg poniženja i zatiranja neprijatelja.
Častimo svetu Luciju, djevicu i mučenicu. Vrijedilo bi da nas slavljenje njezina spomendana potakne na razmišljanje o značenju ljudskoga tijela i o strahoti raznih nasilja od duhovnih do fizičkih silovanja. Pogotovo da se ne naviknemo na nasilja i silovanja kao normalnost. Naš poznati bosanski islamski teolog i pisac, Enes Karić, u svom romanu Isti čovjek (Bužim 2024), bavi se nesavladivo teškim pitanjem silovanja u ratu. U romanu se očituje kako se ratovi i zla mogu kvantitativno uvećavati, ali kvalitativno u zlu čovjek ostaje isti. Od kako postoji, čovjek ubija: nema kvalitativne (moralne) razlike između toljage i atomske bombe. Čovjek svih vremena u zlu je isti!
Autor se kroz svoje junake ne spušta toliko u ponor zla silovatelja, koliko u tjeskobu i patnju silovanih žena. Ta pamtimo Luciju a ne njezine silovatelje i dželate, premda se političke religije često bave najviše kako spasiti zločince i učiniti ih herojima. Posebno su briljantne stranice o stidu silovanih žena. «Govor o stidu treba legalizirati, sudski ga legalizirati. I staviti ga na prvo mjesto! Silovane žrtve osjećaju stid i kajanje, iako niti za jedno od toga nemaju nikakve svoje krivice, ali im ne možeš objasniti razloge zašto ne trebaju da osjećaju krivicu», piše Karić.
Naši ljudski sudovi marginaliziraju ovu vrstu stida i osjećaja krivnje, kao što naša kultura uopće, a što je najužasnije ni moćnici po crkvenim strukturama i vjerskim zajednicama, ne mare za silovane, ne ustežu se štititi sve vrste zločinaca i zlostavljača, duhovne i fizičke silovatelje, a žrtve će čak pozivati na odgovornost, osobito ako su, kako oni to kažu, bili «punoljetni». Baš onako kako se i neki kukavni muževi sunovraćuju u tamu zla pa svojoj silovanoj supruzi prigovaraju da, eto, ne bi bila silovana da joj nije bilo drago i da sama pritom nije uživala!
Na dan Svete Lucije, djevice i Isusove svjedokinje ljudskog integriteta, cjeline duha i tijela, vrijedilo bi iznova vratiti dostojanstvo djevičanstvu i čistoći, svetosti ljudske savjesti i svetosti tijela, čuvati se svakog nasilja na duh i na tijelo drugoga, te sa svom pomnjom i nježnošću uvažiti «stid žrtve, njezinu samokrivnju i podmuklo kajanje, noćne napade krivice»; ne dopustiti da se bilo koja žrtva marginalizira i ušutka, da se stidi što uopće živi.
Dok sadimo božićnu pšenicu, simbol novoga života, dok kitimo svoje hramove i kuće raznim svjetlima, dok palimo božićne svijeće u pšenici, dopustimo se rasvijetliti Božjim svjetlom kako bismo spoznali da nikoga ne smijemo «imati» bez ljubavi, da je ženama pakleno rađati djecu bez ljubavi, da neki ljudi, i žene i muškarci, ne mogu imati djece, da svi mi, baš svi, trebamo biti pažljiviji prema duši i tijelu svojih najbližih, a pred nepoznatima, pred strancima i strankinjama, pred onima koji nisu naši, pred ženama našeg neprijatelja, trebamo zastati i pročistiti unutarnji pogled, jer na njihovim licima stoji Božji poziv: Ne vrijeđaj! Ne siluj! Ne ubij! Na njihovim licima stoji Isusova opomena o našem tamnom unutarnjem oku požude. Nije li Isus govorio da je bolje iskopati si oko, nego preko unutarnjeg oka činiti nasilje nad nevinima i malenima?
Molimo Boga za rasvjetljenje, jer nitko od nas nije posve čist niti heroj seksualnosti a kamoli svetac djevičanstva. Molimo Boga da svijet i ljude gledamo bez požude i volje za osvajanjem, a što više s ljubavlju.
Fra Ivan Šarčević